Etikete o fašistima kao maska za fašizam

BEOGRAD

( Božidar Andrejić -Al Jazeera)

Žestoka ‘antifašistička’ kampanja u Srbiji samo je pokazala, ali najznakovitije, da nipošto nije dnevno-politička i kratkoročna.
Piše:

Vođa Dveri Boško Obradović postao je vedeta pojačanog ispaljivanja ‘antifašističke municije'Reuters

Nikad se u Srbiji, kao proteklih dana nije tako olako potezala reč, optužba, etiketa o fašizmu, a da je povučeni okidač proizveo istovremeno detonacije, salve, rafale i horska ispaljivanja ove teške reči preteškog značenja. A iz usta, medija i ostrašćenih političkih grupacija često i nesvesnih stvarne političke sadržine ovoga pojma.

Sramota je prepričavati, ali danima su naslovnice vlasti ulagivačkih tabloida i televizija naročito jedne takve nazvane po boji, kao i duboko srozane nekad gradske TV-perjanice, Studija B vrvele od osuda “fašističkih” poteza opozicije iz Saveza za Srbiju (SzS). Dočim su imena njegovih lidera u izmišljenim i lažnim vestima o nasilju koje sprovode, obavezno izgovarana kao fašista Obradović, fašista Đilas, Jeremić.

Kao u “dobra stara vremena” tokom NATO agresije 1999. kada je nama u medijima istovetni vokabular naređivao tadašnji ministar za informisanje Aleksandar Vučić, istovremeno, po odluci o ratnom stanju i glavni državni cenzor. Pa je tekst o razaranjima mogao biti izbačen ako uz reč bombarderi nije išao i epitet “zlikovački”, a uz Klinton ili (današnji Vučićev savetnik) Bler objašnjavajuća imenica – “zločinac”.

Ovih “olakih diskvalifikacija” o fašizmu bilo je i ranije, ali sada su komandno i baražno usledile posle nedavnog, takođe od vlasti isprovociranog i medijski teško zloupotrebljenog incidenta pred Skupštinom Grada Beograda. Podsetimo, grupa opozicionara i gradskih odbornika krenula je tamo da preda protest zbog, kako oni kažu, nelegalnih masivnih radova na rekonstrukcionom uništavanju gradskog jezgra, a njima se ispred “spontano” isprečile zaposlenice u Skupštini i partijske aktivistkinje što su unutra bile na nekom “ženskom” ravnopravnosnom sastanku. To je rezultiralo gotovo istovremenom vanrednom konferencijom predsednika Srbije za dve-tri novinarke koji je dodatno dunuo u bocu iz koje je vihorno izleteo duh borbe protiv fašista i nasilnika nad ženama.

‘Viši cilj’ i podnošljivo desničarstvo

Žestoka “antifašistička” kampanja samo je pokazala, ali najznakovitije, da nipošto nije dnevno-politička i kratkoročna. Iako nalik na već viđene sitnije pukotine na poružnelom licu srpskog društva, one su znak većih tektonskih raselina u njegovoj dubini.

Pre svega, pa i iznad toga, i scenski, odglumljeni antifašizam predstavnika najveće partije u vlasti, a mora se priznati, nešto manje njenih koalicionih partnera, kao odveć učestala upotreba i zloupotreba samog pojma, te njegovo svođenje na propagatorsku etiketu, sama po sebi je inflatorna. Pa vrednosno kruni i obezsadržava pojmove fašizma i antifašizma.

Isto tako, zasad naoko bezazleno i zarad “višeg cilja” podnošljivo desničarstvo jednog od lidera SzS, vođe Srpskog pokreta Dveri Boška Obradovića, koji je postao vedeta pojačanog ispaljivanja „antifašističke municije“, već u ovom trenutku mora se sagledavati ne samo kroz buduću sudbinu borbe Saveza za Srbiju, već i Srbije same.

Vlasti, tabloidi i “blatovizije”, a u Skupštini i poslanička većina Obradovića je još ranije, mnogo pre bojkota parlamenta etiketirala kao “ljotićevca”. Razlog nije bio toliko očiglednog desničarenja u stranačkom programu, budući da je je on primiren posle još ranijih deoba sa baš desnim pokretima koji su potom i (navodno) zabranjivani u zemlji. Etiketu je “zaradio” što je kao student filologije proučavao predratnu desnu književnost, pa i ljotićevsku.

Fašizam, tada dok nije nadvladao epitet tajkuna prilepljivan je više drugim opozicionarima, recimo Đilasu. I to kad su, priznajmo, teoretski nedovoljno precizno u svojim kritikama vlasti “brkali” dikataturu, autoritarnost i fašizam, ne dovodeći i tačne primere u konzistentan odnos sa ovim sistemom vladanja.

Prelomni trenutak u usmeravanju ljotićevstva i fašizma ka vođi Dveri u takvim količinama da na “njegovo telo” nije moglo da se zalepi toliki broj etiketa, već je morao da se prenese i na druge SzS-lidere, koincidirao je sa Obradovićevim preuzimanjem jednomesečnog predsedavanja Savezom.

Sve se, pak, podudarilo sa aferom “makete vešala” na protestima, te upadom na RTS koji je velikim delom on predvodio.

Provala sa “motornim testerama” već u najnovijoj fazi prerasla je u “fašističke testere”, a u delu javnosti, nasilnik Obradović koji “tuče žene” (incident od pre više meseci pred TV Pink) prerastao je u pre svega fašistu i fašistu nasilnika nad ženama. Pritom je dobio i “pomoćnike” u likovima ostalih lidera ove opozicione grupacije.

U budućnost s vladikom Nikolajem

U događajnom sledu, kulminacija ove (anti)fašističke sage posle dilema i kontroverzi u onom drugom liberalnom delu publikusa koji ne naseda na propagandu, ali je delom veoma podložan jadnoj, površnoj i samozadovoljavajućoj “mrežnoj”, naročito “tviteraškoj” javnosti – došla je kroz direktno pitanje – je li Boško Obradović fašista?

Postavila ga je njemu lično i medijskom analitičaru, ideološkom umerenjaku Cvijetinu Milovojeviću, te novinaru, političkom analitičaru EU-ropske orijentacije Bošku Jakšiću, Olja Bećković u vaskrsloj prvoj emisiji kultnog “Utiska nedelje” na jednoj novoj televiziji što se isto tako novo i zove.

Najkraći zaključak: Jakšić i Milivojević su ga označili kao srpskog nacionalistu i “poštedeli” fašizma i ljotićevstva, priznavši mu građansko i političko pravo da se zajedno sa drugima bori za ravnopravne izborne i medijske uslove.

On je prihvatio ove mekše epitete, dodavši da se njegov nacionalizam temelji na još jednom plemenitom svojstvu – očuvanju srpske tradicionalne porodice. Ali je negodovanjem prema pravima LGBT populacije i stavom da se za njihovo priznavanje ima raspisati referendum i da zasnivanje budućnosti te skladne porodične Srbije vidi i u “zakonopravilima” i idejnim, klerofašističkim postulatima vladike Nikolaja Velimirovića zadržao liberalni deo javnosti i demonstranata u gorepomenutom otporu. A i objektivno stavio do znanja da su mu ideali mnogo desnije od desnog nacionaliste.

I tu oko tog grma, kao poenta, vrzma se nekoliko zveri, mnogo opasnijih od zečeva.

Energičnost Boška Obradovića i sklonost istrčavanju, možda i van “rude” SzS, potkrepljena okolnošću jednomesečnog predsedavanja doista izgledaju kao da se “prošvercovao” u predvodnika opozicije sa dužim trajanjem od “statutarnog” meseca.

Iako primetno i “pripitomljavanje” njegovo i “njegovih” po ulasku i Savez, stiče se utisak da Dveri drugim strankama odgovaraju kao korpus koji može da privuče njima deo desnih SNS-birača.

To je međutim dvosekli mač jer izoštrava pitanje – šta posle? U onom “eventualnom posle” kad hipotetički opozicija izvojuje ravnopravne izborne uslove, a Obradovićeva desna “neukrotivost” nadjača druge i još privuče pomenute “preletače”.

Partijske falange protiv neistomišljenika

Gornje pitanje ima i širi značaj. Važi i za obećanje SzS da će se posle tih izbora formirati nezavisna vlada sastavljena od nepartijskih autoriteta. Kako će ona, npr. obezbediti nezavisnost od onih koji su je doveli i ograničiti njihove partijske aspiracije? Već u ovom trenutku pomenuti “autoriteti” se nazivaju samo “ekspertima” što teško može zadovoljiti pobunjene građane i dalje skeptične prema opoziciji.

S duge strane, i vlasti računaju na sličnu strategiju: cilj isticanja posebno Obradovićeve fašistoidnosti je stvaranje utisaka da postoji mnogo crnja i gora opcija od “umivenog SNS”.

Orkestrirano istovetno etiketiranje i ostatka opozicije, taj fašizam antifašizma, može se objasniti i poslovicom “Na vuka povika, a lisice meso jedu”. Pripisivanje ekstremnog fašizma drugima i to na bazi naduvanih i izmišljenih primera, što je takođe “gebelsovski” metod, služi da se zamaskira “puzajući fašizam” koji se razgranava srpskim društvom. A sistem ga toleriše, štaviše pothranjuje.

Paradoksalno, ali baš Obradović je u više javnih nastupa nabrojao “knjiške” odlike tog sistema: autoritarnost i kult vođe, isključivanje i progon neistomišljenika pomoću partijskih falangi i povezivanje sa korporativnim kapitalom…

Ta “teorijska” definicija vidljiva je na svakom koraku u praksi.

Osuđeni ratni zločinci kao članovi vrha vladajućih stranaka drže tribine i predavanja, izdaju knjige; suočavanja sa odgovornošću za politiku devedesetih nema, štaviše racionalizuje se na patriotskim skupovima; mudri vođa se veliča na mitinzima mržnje protiv političkih protivnika na koje se privode i u ograde zatvaraju pristalice; širi se šovinistički odnos prema narodima u okruženju zaodenut u napredno regionalno liderstvo; državna politika se slizuje sa crkvenom; ni jedna odluka institucija i organa se ne donosi, a da se i javno ne prizna da će zavisiti od stava najmudrijeg; gradovi se ruše i obnavljaju prema vizionarskim zamislima vođe koji ne krije ambiciju da (i po tome) ostane zabeležen u istoriji…

“Za vreme moje vladavine!”

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare