Tri kafanska druga

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

LESKOVAC

Veternica, uglavnom, teče ravno kroz leskovačko polje. Nema previše krivina, udoline ne postoje, a kanjon se razbija na sve strane, stvarajući površinu za vrbake i topoline šumarke, i, malo dalje, za žita i kukuruzišta. Teče tako, postojano i mirno, sve do one okuke, kada se odveć uđe u varoš, gde su лeskovčani nekad lomili led, da od zimskog dana ukradu vodu za kuvanje, pojenje stoke i pranje flanela i čakšira.

Tu se, u novije vreme, više ne lomi led. Što zbog zima, koje nisu toliko oštre kao u starini, a što zbog drugih promena, koje su uslovile da očaj današnjih ljudi bude drugačijeg karaktera.

Nizvodno od tog mesta, prateći nedovoljno uređeni i lomljenim kamenom popločani kej, nalazi se jedan od mnogih betonskih mostova koji veže dve obale reke. Ovaj, bezimeni kao i ostali, je štrokav od kaljave vode koja se spušta ispod njegova dva nezgrapna luka.

Stotinak koraka dalje, leži još jedna ćuprija, širih ivica, ali slične ograde i ne mnogo prijatnijeg mirisa, koji se oko nje širi. Odatle počinje glavni sokak, i on, čini se, kao da traje sve do obronaka golih planina na severoistoku, masiva večno zavejanih vrhova i kanjona.

Na drugoj strani, bliže velikim borovim šumama koje zasenjuju leskovačka predvečerja, nalazi se zanatski kraj varoši. Tuda vijuga Niška ulica, uokvirena voskarskim radnjama, kazandžijama i krojačima, buticima, poslastičarnicama, buregdžinicama, ćevabdžinicama i pekarama. Tu se nalazi, premda sa ulice nevidljiva, i Zelena pijaca, koja, jednim, onim užim, železnom kapijom zabarikadiranim delom, ubada u ovaj sokak, a onim drugim, slobodnijim i širim, u obalu Veternice, koja sa druge strane neometano struji.

Na toj ulici, bilo je, i biće, uvek prisutna neka kafana. Čini se da ni vremena koja gutaju milenijume i označavaju kraj civilizacija ne mogu da poremete taj sklad zanatske mahale i kafane, male i zadimljene, koja čini čvorište svih dešavanja te tesne i večito žive ulice. Bogami, onome ko tuda prolazi,  nenaviknut na gungulu koju prave trgovci i mušterije, može da se desi i da mu ove stidljive mehane promaknu i da tuda prođe, a da  ih uopšte i ne primeti. Oni koji, pak, imaju dovoljno sreće ili koncentracije, pa da ih na vreme uoče, naći će da su iznenađujuće male, a za standarde blještavih „kafanica“ iz novijih dana, čak, neugledne.

U jednoj od tih malih i skrajnutih kafana, onoj koja je najbliže leskovačkoj pošti, upravo takvoj, neuglednoj i ne previše prostranoj, može se naići na različit svet. Zaista, tanki, pomalo tmurni zidovi ovog sobička, kriju onu vrstu ljudi koja i u ovim otuđenim, materijalnim vremenima, utehu pronalazi u razgovoru sa drugim ljudima, ili u tišini ispijanja jake turske kafe. Ima raznih. Tako tu sede bivši opštinski službenici, penzionisane fudbalske sudije, mlekadžije, trgovci, uzgajivači bikova, novinari, kockari, kafedžije i drugi, znani i neznani, važni i nevažni. Druženje ljudi u ovoj mehani sa pet stolova, šankom i kubetom za grejanje, počinje rano.

Nije retkost da se, oni dokoniji i opušteniji ljudi, upute u kafanu uporedo sa onim zaposlenim i užurbanim leskovčanima koji jure u fabriku ili u dućan, ili pak, na pijacu, da ugrabe sveže povrće, hleb ili sir. Sedi se u tišini ili u živom razgovoru, ispija se ljuta rakija ili hladno pivo.

Baš u ovoj kafani, nekim danima, sede, u uglu blizu ulice, uz ne previše veliki prozor, tri druga.

Jedan, debeo i bradat, drugi, krivog nosa i dugog vrata, i treći, sitnih očiju i blede boje kože.

Sede, pale loše cigare, ispijaju kafe i bistre dunjevače. Razgovaraju. Teme su razne, a bogami, kud ćeš kafanu u Srba, a da se u njoj ne raspravlja o politici, površno i iskrivljeno, protumačeno kroz vlastita pogrešna iskustva i zablude. Jer, običnog čoveka ne muči nepreglednost večnosti. Njega ne interesuju neka daleka svitanja, sudbine nacija, ili, čak, povesti koje će o njemu samom ostati u sećanju nekih budućih generacija. Nije ga briga po čemu će ga pamtiti dugo nakon njegove smrti, da li će ga spominjati i oplakivati. To je van njegovog poimanja stvarnosti. Ljudi, a naročito, Leskovčani, svoja promišnjala omeđuju na ono što je danas, zabrinuto sluteći ono što će biti sutra. Pričaju o sadašnjosti, ali je čak i ta priča oskudna, spominje se kao zgoreg, čisto da se kaže i da se preko toga pređe, reda radi. Naširoko i nadugačko se priča jedino o prošlosti. Tu su ljudi u svom elementu, nanovo proživljavaju davno prošle ili izmišljene trenutke, preinačavaju poraze u nenadmašne pobede, izvlače pouke i ubeđuju druge da od mudrosti koju su stekli tokom života, ne postoji ništa sveobuhvatnije i produhovljenije.

Raspravama, u ovoj kafani, nikad kraja, a kada se okupe ta tri momka srednjih godina, gungula je velika i progresivna nakon svake nove čašice rakije. Sva trojica su prevremeno ostareli, silom uvučeni u tu mašineriju prosečnosti koja nemilosrdno guta i talentovanu i prostu leskovačku omladinu.

U kavezu uvek ima mesta. Kod svih njih je, čini se, prisutna neka seta. Žal za mladošću, šta li. Jer, u ovoj varoši, nekadašnjoj turskoj kasabi, godine mladosti traju kratko i po računanju leskovčana, završavaju se onda kada u nekim drugim, malo otvorenijim sredinama, tek počinju.

Pričaju. Onaj bradati, uvek raspojasani čovek mrkog pogleda u početku vodi glavnu reč. Što svojom pojavom, što dubinom glasa, vrlo brzo nadvlada ove druge, smirenije i ljude mekše ćudi. Ali, vrlo brzo, kako alkohol počinje da ga hvata i vrti, kormilo preuzimaju, najpre onaj nosati, kržljavi čovek, što uvek sedi najbliže vratima, a onda i onaj treći, večito bledi i zamišljeni čova. Komentarišu političke vesti, prepričavaju peripetije varoških vlastodržaca, psuju poslodavca, žale se na platu i hvale kafedžiju, disciplinovanog i strpljivog, jer im pravovremeno donosi kafu i kiselu vodu. Jedan priča o koleginicama sa posla, drugi zapitkuje, a treći potvrđuje. Onda, ničim izazvano, u fokus interesovanja im dođe cena mleka, izgled gradskog keja, most koji će da padne, bik koji je podivljao na stočnoj pijaci, policajac Mile i korumpirani opštinski službenik Stanko. Teme se nižu, sve do onog trenutka, kada se, odveć pijani, pokušavaju setiti imena poznanika, njihovih rodbinskih veza i porekla. Od tog trenutka, pa do kraja druženja, tišina plaši svaku nepotrebnu reč i među njima se otvara prostor za istinu i iskrenost.

-Vido gu prošlu nedelju. Ima si tuj nešto, nesam budala.- pričao bi onaj prvi, bradati, dok bi ga drugovi, nekada školski, a sada kafanski, pažljivo slušali, posmatrali i ćutali. Šta i da mu kažu?

Umesto da se zagleda u neku koja mu priliči, on i dalje žudi i proklinje te daleke oči, davne dane i izgubljeni san. Sve on to zna, zna, ali mu džaba. Čini se, u momentu kada bi vazduh pucao od napetosti, skrivenih osećaja i neizrečenih stvari, neko od ove dvojice bi se nasmejao, lupio palog druga po ramenu i šeretski bi rekao „Ma će si bude sve.“ Tako Leskovčani guraju i sebe i druge dalje, čak i u onim mračnim časovima kada sva nada usahne.

Potom bi onaj nosati pričao svoju večitu priču, kako se i dan danas kaje što nije završio fakultet, nego da se muči na polju, da radi i krvari, dok se drugi na njegovom znoju bogate.

Treći, bledoliki, žalio bi se na loše zdravlje, na malokrvnost, pritisak koji varira i srce u koje nema pouzdanja.

Opet, kada se napravi krug i kada se dođe do svršetka, kraj označava novi početak, i drugovi ponavljaju već ispričane priče, veselije i dekorisanije nego sa početka dana, uklanjajući crne misli, slutnje i strahove. Tako se i živi. Dozvoljava se zaboravu da guta strahove i probleme, gleda se svetlija strana tunela, i nada se da je na vidiku spas, a ne lokomotiva.

Drugovi, umorni od razgovora i poprilično pijani od rakije, spremaju se da krenu svojim kućama. Plaćaju račun kafedžiji i za trenutak zastanu. Kroz prozorsko okno kafane, posmatraju ulicu. Časovničar zatvara dućan. Biciklista vijuga. Devojka trči. Žandarm patrolira. Ciganin svira. Pijanci galame. Prodavačice razgovaraju. Deca jedu sladoled. Neko je ozbiljan. Mnogi su tužni. Čuje se glasan smeh. Sparina letnjeg dana uspavljuje golubove na krovu pošte, a lagan povetarac njiše slab drvored niz sokak.

Iz dubine ove kafane, polumračne i prohladne, leskovački dan izgleda miran i harmoničan. Suton se bliži, mladi čekaju mesečinu, a stari, duhove i uspomene. Utom se kafanskim drugovima, klimavim i sanjivim, učini da u ovom gradu, zabačenom i sa svih staza, zagubljenom, sve prolazi i nestaje, polako ali zasigurno, samo drugarstva traju i preživljavaju sve krize i dogodovštine.

Polaze Niškom ulicom kraj već zatvorenih dućana i još uvek otvorenih poslastičarnica. Pod svetlom mladog meseca i uličnih lampi, odlaze nazad svojim životima i putevima. Ne opraštaju se. Znaju da je svaki sastanak, početak rastanka i da je svako rastavljanje najava budućeg sastavljanja. Dotle, tu će biti ova mala i neugledna kafana. Tu će biti i ova varoš, sa svojim nelogičnostima i lepotama. Dani prolaze, ali veze poštovanja i razumevanja ostaju. To je ono najvažnije.

Aleksandar Stojanović

 

Vinjete – Vladimir Aranđelović Mars

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare