Rus koji je voleo vodopade: Znate li ko je bio Boris Nepokupnoj?

LESKOVAC

Šume Kukavice pamte mnogo zima. Pa tako, u sećanju planinskog drveća ostaše davni dani, kada izgubljenim stazama lutaše čudne zveri, strašne aveti i grdni junaci. Ali se ipak čini da ni najstarija bukva ne pamti neobičnijeg čoveka od Borisa Nepokupnoja, koji dođe da svoj dinamični i tragični život privede kraju blizu hladne Vučjanke i na spokojnoj planini. Tu stiže jednog, mučnim uspomenama, opterećenog dana 1953. godine, da u skromnoj kolibi, do koje je vodila strma stazica, provede ostatak svog sumornog života, među debelim granjem leske, posmatrajući reku koja teče negde daleko, u dubine širokog sveta.

Boris Nepokupnoj je rođen 1887. godine, u Tamniji, u Rusiji, u nekoj imućnoj porodici. Kako je godinama kasnije pričao, na početku dvadesetog veka, raspolagali su sa 600 hektara zemlje. Još kao dete je pokazivao afinitete prema oružju i armijskom životu, pa je još onda, u mladosti, njegov životni poziv bio određen, a sudbina rešena. Mada, u očima sitnog, blatom izmazanog dečaka niko nije mogao da prepozna čoveka koji će godinama kasnije postati oficir elitne garde, svetski putnik i olimpijski vicešampion, neko ko će krvariti na frontu, povraćati na palubi parabroda i umreti na nekoj planini hiljadama kilometara daleko. Kao osamnaestogodišnjak završio je Treći moskovski kadetski korpus, a nakon dve godine i Nikolajevsku  konjičku  akademiju, da bi kasnije postao oficir Carske vojske. Imao je čin pukovnika, a bio je i komandant 6. konjičkog puka, u okviru Bele garde. Bio je zaljubljenik u rad: uvek tačan, uredan i disciplinovan. Posedovao je veliki talenat za mačevanje, koje će biti njegova velika ljubav i uteha.O kakvom daru se radilo, nabolje govori činjenica da je kurseve  mačevanja i gimnastike pohađao u Taškentu (1910.) i Petrogradu (1911.), da bi već na Olimpijskim igrama u Stokholmu 1912. osvojio srebrnu medalju u borbi sabljom. Kao vojni oficir, zahtevao je od svojih vojnika da se vladaju po postulatima po kojima je i živeo. Uvek strog, ali pravičan, kod svojih vojnika je budio osećaj poverenja i sigurnosti. Učestvovao je u mnogim bitkama na Istočnom frontu, tokom blatnjavih dana Prvog svetskog rata, koji je završio sa činom potpukovnika, carskim ukazom iz novembra 1916. godine. Međutim, spremalo se nešto što će biti van moći nepokolebljivog Borisa Nepokupnoja, i što će uticati i na njegovu, a bogami i na sudbinu čitavog sveta.

Politička previranja i put za nove ideje će svoju krvavu dimenziju dobiti u Oktobarskoj revoluciji i građanskom ratu. Šesti konjički puk, pod vođstvom prekaljenog Nepokupnoja je bio jedan od, po Crvenu armiju, najopasnijih. Zbog toga je, često, u trenucima kada sva nada počinje da kopni, sumnjao da će kad-tad doći do osvete oponentskih oficira i novim vrednostima zadojenih vojnika. Borio se hrabro, vodio mudro, zbog čega je unapređen u čin pukovnika, ukazom Glavne komande. Avgusta 1919. biva ranjen, zbog čega je evakuisan u rodnu Kubansku oblast. Zbog zasluga na bojištu odlikovan je brojnim medaljama za hrabrost. Pa ipak, čini se da bi pukovnik Boris Nepokupnoj radije birao drugačiji put i bolju sreću umesto težine gvožđa na reveru.U tim mučnim vremenima, kada je udario „brat na brata“, ljudi su se trudili da prevashodno sačuvaju glavu na ramenima, a za ostale, nominalne vrednosti, ako se prilike ukažu. Tako je često bila praksa da u „bežaniji“ pred kopitima neprijateljskih konja, ljudi izvrše podelu rada: jedan član porodice će biti zadužen za nejaku decu, drugi za koji vredan predmet, a treći za novac. Tokom jednog takvog egzodusa i sklanjanja od naleta Crvene armije, pukovnik Boris Nepokupnoj je sa svojom suprugom i sinom tragao za srećnijim mestima. Po dogovoru, trebalo je da se žena stara o detetu, dok bi on poneo nešto materijalnih bogatstava, ako bude bio u prilici, jer je bio preokupiran ratnim dejstvima. U toku jednog oružanog sukoba između „boljševika“ i vojnika Carevine, u opštem metežu i panici koja je parala nebo ruske zemlje, supruga pukovnika Borisa Nepokupnoja je izgubila dete. Kada je to saznao, naredio je kontranapad, odbacio je Crvenoarmejce i u zadimljenoj pustinji pokojnog gradića i života, našao svog sina nabijenog na kolac. Taj tragični detalj je odredio dalji životni put Pukovnika. Sahranio je dete, i digao ruke od besmisla rata, novembra 1920. godine.  Napustio je međe svoje domovine. Iz grada Kerč je, najpre, parobrodom evakuisan na ostrvo Lemnos, a kasnije je imigrirao u Srbiju, zajedno sa svojom, prerano osedelom i tugom obolelom suprugom.

Sudbina je njegov put kanalisala ka leskovačkoj ravnici. U ono vreme moćan grad, Leskovac je bio česta meta nemalog broja ruskih emigranata. Industrijski i politički centar juga Srbije, beše to mesto spasa za mnoge osakaćene, unesrećene i razočarane ljude sa dalekih horizonata ovoga sveta.

U godinama nakon dolaska u Leskovac, pukovnik Boris Nepokupnoj je za lukave industrijalce i sumnjičave političare bio prava enigma: staložen, strog i disciplinovan, beše čovek kakvog taze transformisana leskovačka čaršija nije često viđala. Međutim, na sreću po brojne generacije leskovačkih Gimnazijalaca, ta „neobičnost“ ovog čoveka nije pogrešno protumačena, pa nije proglašen ludakom, već profesorom. Dvadeset osmog aprila 1926., promovisan je u novog nastavnika gimnastike i ruskog jezika u Gimnaziji. Od prvog dana na novoj dužnosti, aktivno je učestvovao u izgradnji pozitivnog odnosa kod đaka prema fizičkom vežbanju, zdravom životu, prirodi, i mačevanju. Njegovom zaslugom je osnovan prvi mačevalački klub u gradu 1931. godine. Bio je redovan gost brojnih seminara nastavnika, poput onog u Beogradu 1929. godine. Više puta je bio na čelu Sokolskog društva u Leskovcu, sa svojim đacima je učestvovao na brojnim sportskim takmičenjima. Stalno je organizovao nastavu u prirodi, a sem gimnastici i mačevanju, svoje učenike je podučavao i konjičkim veštinama. Voleo je da u trenucima zatišja, ode do obližnje Kukavice, da sedi na obali hitre Vučjanke i da posmatra žive i umirujuće vodopade, brzake i rukavce. Tada je došao na ideju da izgradi kolibu. Skromna kućica, koju je svojim rukama podigao 1929. godine, beše njegov mali raj, tu je u aktivnim danima svog života voleo da dođe povremeno, da ćuti i razmišlja. Tu je i došao na kraju svog puta.

Život pukovnika Borisa Nepokupnoja je bio obeležen jednim paradoksom: koliko god bio profesionalno ispunjen i srećan, toliko je na porodičnom nivou bio lišen radosti. Nakon strašne smrti sina, ubrzo nakon imigracije u Srbiju, supruga pukovnika Borisa Nepokupnoja je izvršila samoubistvo. Ženio se još dva puta, prvo nekom udovicom iz Vlasotinca sa kojom je dobio sina, kojeg je kasnije odgajala neka žena u Beogradu, a nakon propasti ovog braka, sreću je potražio u Oliveri, nastavnici Poljoprivredne škole u Leskovcu. Ni ovaj, kao ni prethodni brak, nisu bili dugog veka, i činilo se da, i pored prepune biografije, za tugu u njegovom srcu nema leka, i da praznina ne može biti popunjena pažnjom i ljubavlju srodne duše.

U suton nekog letnjeg dana 1953. godine, za stalno je došao da živi u svojoj planinskoj kućici.Već u godinama, pukovnik Boris Nepokupnoj je u hladovini velikih šuma mogao da, bez žurbe rekapitulira celu istoriju svog života: odrastanja u prostranoj, hladnoj Rusiji, vojničkih muka i mačevalačkih pobeda, porodične tragedije i dugih morskih putovanja, života koji sve do tada nije ušao u rutinu. Začudo, pod stare dane, pukovnik Boris Nepokupnoj se zaljubio, možda i najdublje u svom životu. Zavoleo je spokoj planine, šuštanje opalog lišća po uskim stazama, zeleni odsjaj mahovinom obraslog stenja, hladovinu šume i tišinu života koju je nenametljivo remetila samo Vučjanka, drska i nepravilna, hladna i nepredvidljiva. A nju je, čini se, i najviše voleo. Beše tako sve do onog dana 1972. godine, kada ga meštani pronađoše mrtvog na obali reke, sa drevnim i oproštajnim pogledom prikovanim na vodopade, koji se razbivahu o podnožje planinske utrobe, bistre i vlažne, poput samog neba iznad šuma i pašnjaka večnih bregova koji omeđuju leskovačku ravnicu.

Aleksandar Stojanović

Prati
Obavesti me o
guest

3 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
mile
mile
2 godine pre

Lepa priča. Ja znam da je neki Rus sa ženom živeo i u Strojkovcu, pored muzeja, isto kao emigrant.Samo nije bio ovako aktivan u novoj sredini.

Osoba NN neosudjivan
Osoba NN neosudjivan
2 godine pre
Odgovori  mile

Neki znaju za Rusa silovatelja, neki poznaju Rusa prevaranta, jedni znaju Rusa profesora matematike, al alkoholičara, jedan zna Rusa ppznatog pesnika, drugi čuvenog agronoma…
Rus nije reč za savšenstvo i divljenje, i uzdržite se od obožavanja Rusa. Oboźava se Ruska kultura, a ne svaki Rus.

mile
mile
2 godine pre

Svaka Vam je na mestu. Ja sam samo pomenuo, a ne znam ni čime se čovek bavio.