LESKOVAC
Takmičenje majstora roštilja „Miodrag Gligorijević – Dragi Bure“ koje se tradicionalno organizuje na leskovačkoj Roštiljijadi nosi njegovo ime .
Dragi Bure se pominje kao sinonim za najbolji leskovački roštilj.
Da li znate ko je bio dragi Bure i kako je sve počelo sa leskovačkim roštiljem?
Evo priče o tome .

KAFANA KOD “BURE“
„Nalazila se u ulici Kralja Petra br. 44 gde je sada spomenik Koste Stamenkovića ispred Doma Sindikata. Graničila se sa hotelom „Plug“, knjižarom Radeta Stanojevića, obućarskom radnjom Paje Krstića, a preko puta nje bila je kafana Dragana Milenkovića.
Ćevabdžinicu je otvorio Dimitrije Gligorijević – Mita (1867-1926) po povratku iz zarobljeništva od 1915-1918. godine. Pre odlaska u rat radio je sa ocem koji je još početkom 20. veka bio poznat po roštilju, posebno ćevapima, ali nema podataka o lokaciji na kojoj je njegov otac imao radnju.
Dimitrije je na jednom vašaru za opkladu popio 12,5 litara piva i dobio nadimak „Bure“, i od tada se taj nadimak prenosi kao porodični. Bio je oženjen Kostadinom i imao troje dece sa njom: MIlana, Aleksandru-Canu, i Julu.

Radnja je u početku bila mala i u njoj je moglo da stane deset stolova, od kojih je nekoliko iznošeno leti ispred radnje. Dimitrije je bio pravi majstor u spremanju ćevapčića. Sa leve strane od ulaza nalazila se skara, a u manjem odeljenju je bila smeštena ledara. Poznato je da su pre rata ćevabdžije iz Leskovca slali sveže kobasice ekspresnim vozovima u razne krajeve. U to vreme meso za ćevap se seckalo na panju i od njega je spreman roštilj. Način spremanja mesa bila je i ostala tajna leskovačkih majstora. Bio je to mukotrpan posao, a Mita je angažovao radnike za seckanje mesa, jer je spremana velika količina. Seckano je specijalnim velikim satarama uglavnom juneće meso. U ćevabdžinici su spremane kobasice za koje je Mita bio pravi majstor i pravio ih po svom receptu. Na skari je radio Dimitrije kao i njegov sin Milan, a imali su i radnike. Najviše gostiju je bilo pazarnim danima jer je u blizini kod spomenika bila Zelena pijaca.
Posle smrti oca Dimitrija, ćevabdžinicu je preuzeo njegov sin Milan. Kupio je od Radeta još jednu radnju i pripojio je svom lokalu tako da je moglo da stane 40 stolova. Milan je bio oženjen Paraskevom sa kojom je imao petoro dece: Borivoja, Miodraga, Dobrilu, Radmilu i Zoru. Milan je radio na skari, a za mlevenje mesa su tada počele da se koriste mašine sa kojima su radila dva radnika: Joska iz Brze i Tasa zvani „Sučkar“. Imao je još nekoliko radnika: Stojana „Mrcu“ i jedno vreme Vlajka Miloševića „Gurmana“ i njegovog brata Kostu. Oni su kasnije otvorili svoju ćevabdžinicu. U radnji je veoma rano sa osam godina počeo da radi Milanov sin Miodrag, nadaleko poznat ćevabdžija, Dragi zvani „Bure“.

U izlogu radnje bile su okačene kobasice zaštićene mrežom. Pripreman je roštilj za hotel „Plug“ kao i kafanu Dragana Markovića, koje nisu imale skaru, a milan se od njih snabdevao pićem.
Direktor Gimnazije Vladimir Rašić i profesori bili su česti gosti u ćevabdžinici, Pera Diskić apotekar, a kućni pomoćnik dr. Dekleve dolazio je po ćevape skoro svakodnevno kao i dr. Radaković. Na ručak su dolazile i devojke iz uglednih porodica, kao i porodični ljudi sa decom. Za vreme pravoslavniih praznika je takođe bilo dosta gostiju a za vreme Uskrsa na svakom stolu je postavljana činija sa farbanim jajima.
Leti ispred hotela Plug nastupale su razne muzičke grupe sa pevačicama. Poznat muzičar bio je Osi. Pevačice su često pevale pesmu „Cajka iz Novog Sada“ pa su uveseljavale i goste ispred ćevabdžinice. Posebna atrakcija je nastajala kada je pevačica novac od gostiju sakupljala u „Daire“ (po sećanju Milanove ćerke Zore).
Miodrag je slobodno vreme posle škole i učenja provodio u radnji i upijao veštinu pravljenja ćevapa od oca. Bio je bistar i uporan dečak i još tada je shvatio da će mu to biti opredeljenje. Izučio je zanat i kasnije prevazišao oca priznatog ćevabdžiju Milana Bure. Bio je spreman da preuzme radnju posle smrti oca, iako je imao samo 19 godina. Produžio je da radi i da usavršava znanje i ćevabdžinica je i dalje imala svoje mušterije. Radio je i za vreme rata ali je radnja potpuno srušena u bombardovanju 6. septembra 1944., pa je Miodrag nastavio da radi u kafani Radan.
Miodrag poznatiji kao Dragi Bure svojim specijalitetima je preneo ime Leskovca širom zemlje i sveta. Zahvaljujući Međunarodnom sajmu tekstila i tekstilnih mašina, koji se decenijama održavao u Leskovcu bilo je izlagača iz zemlje i inostranstva, koji su odsedali u objektima „Balkana“ i isključivo naručivali leskovački roštilj, čiji su ukus dugo pamtili i o tome pričali kad se vrate u svoje gradove. Ćevapčići, pljeskavice, ražnjići i kobasice privlačili su domaće i strane goste, a Miodrag je postao „svetski čovek“ i ambasador leskovačkog roštilja. U našem paviljonu, na izložbi u Minhenu, njegov roštilj je neprestano okupljao mnoge posetioce. Imao je goste koji su se prilikom dolaska u Srbiju šalili s njim, govorivši mu fogurativno da se zove Bure Ćevapčević.

Dragi je roštiljsko majstorstvo obavljao u Leskovcu do 1968. godine, a zatim je sa Predragom Merinkovićem, Gojkom Bosancem i Dacetom – žarom, otišao u Beograd i na Avalskom putu na mestu nekadašnjeg turskog hana, otvorio zajedno kafanu koju su nazivali „Kumbara“.
Dragi je nastavio da podučava sledbenike i majstore roštiljske veštine kojoj su se divili glumci, političari, diplomate i brojni drugi gosti. Njegov izum je da od raznih specijaliteta sa roštilja sačini skup koji se peče na skari i nazvao ga „Veliki i mali leskovački voz“.
Tako se rodila ideja da se napravi mali vozić Roštiljko koji bi u vreme Roštiljijade vozio decu i odrasle i u njemu je služen roštilj. Dragi „Bure“ radio je i na Brionima i usluživao mnoge strane goste i državnike, učestvovao je na mnogim takmičenjima, gde je skoro uvek osvajao prva mesta. Godine 1954. bio je na izložbama u Minhenu, Frankfurtu, beču, Briselu, Strezi, a u restoranu „Palas“ dobio je nagradu Zlatan tučak. Nagrađivan je i na mnogim drugim takmičenjima.
U istoriji Leskovca ime Miodraga Gligorijevića Bureta pamtiće se kao ime čoveka koji je proslavio grad i omogućio da Leskovac u Srbiji i inostranstvu bude poznat kao kolevka roštilja. U mnogim jelovnicima u zemlji i inostranstvu upućeni su njegovi specijaliteti kao što su ćevap, pljeskavica, ljutenica i mućkalica. Tradicija porodice Gligorijević se nije mogla nastaviti jer Miodrag nema sina koji bi nosio porodični nadimak „Bure“. „
( Iz knjige “Stare leskovačke kafane”, autora Borivoja Lukića)
Ima nas naslednika,mi smo stara gradska familija i nikad kod nas nije pravljena razlika medju muskarcima i zenama.ta je na selu bitno zbog fizickog rada u poljoprivredi.
I mogu da vam kazem da spremamo odlican rostilj medjutim sad je neko drugo vreme,u Leskovac su dosli ljudi sa strane,koji ne mogu da utole svoju glad pljeskavicom od 200g,pa kupuju hleb umesen u pljeskavicu i lazu sami sebe da jedu pljeskavicu id 400g.
Da bi se sve to sjedinilo potrebna je i hemija.
I tako od grada rostilja,kome se poklonila pokojna engleska kraljica,dodjosmo do samog dna.
Izadjite ,prosetajte sirokom carsijom i uverite se.