LESKOVAC
Ne preterujem ako kažem da me često obuzme očaj pa i bes kada uključim televizor. Građanima se preko TV ekrana govori da šačica dokonih, besnih i očajnih gubitnika pokušava da unese haos i mržnju u sve dobro što je zasluga aktuelne vlasti.
Šta više, ti očajnici, kako oni kažu, koče napredak ove zemlje sa svetlom budućnošću koja se ogleda između ostalog u jednokratnoj pomoći za preživljavanje i u paketu sa jednim kilogramom brašna i šećera.
Da li su ti očajni građani toliko glupi i ne žele da prihvate pomoć i brigu koja im se nudi, a za uzvrat, treba samo da zaborave da su ljudi.
Saviti kičmu i nije tako strašno. Na kraju čovek je postao od majmuna. Čovek je najjači kada je sam – rekao je Ibzen i ja mu verujem, ali biti sam i imati svoje mišljenje u ovoj zemlji znači osuditi sebe na propast.
Ne možeš biti sam kovač svoje sreće ako ta sreća zavisi od šefa, upravnika, direktora ili predsednika. Priče za laku noć predugo traju, a opet jutro deluje i suviše bolno za većinu građana. Dok izabrani žive svoje bolje sutra danas, i prave bolje sutra za svoje unuke, bolje sutra za većinu uplašenog i nesrećnog naroda je daleko, ne vidi se.
Ipak bez vere u bolje sutra nema života. Ja se iskreno nadam da će narod smoći snage da budućnost uzme u svoje ruke.
Samo da dođe sloboda, da zakon bude jednak za sve i da ja nisam nepopravljivi idealista.
Za početak biće dovoljno da biramo šta gledamo i koga slušamo.
M. Dimitrijević