Volite li poslastičare sa domaćim kolačima i sladoledom?

LESKOVAC

Leskovac je do pre samo par decenija imao dosta poslastičara i to ne samo u centru grada. Vremena su se, očigeldno, promenila, broj poslastičara se drastično smanjio, a jedna od onih koje i dalje opstaju je „Minjon“. Lokal ukutkan pored reke i danas je stecište posetilaca svih starosnih doba, ali i onih koje je životni put odveo negde na stranu, pa vremenom dođu da posete rodni grad. Suzana Tasić, vlasnica, kaže da je njen otac 1981. godine započeo da radi ovaj posao.

„Vremenom sam ga ja nasledila. Ono što nas izdvaja je što pre svega nismo promenili način proizvodnje, i dalje domaće kolače i sladoled pravimo kao i tada. Sladoled, recimo, nastaje tako jer se kuvaju mleko, jaja, a to niko ne radi… Svi su prešli na prah koji se razmuti u vodi i to je to… Meni je otac ostavio radnju u amanet i rekao da ništa ne menjam. Boza i limunada su takođe prirodni. U ponudi imamo i slavske kolače, torte… Inače, ne bih znala da kažem koji je tačan razlog što se smanjio broj poslastičara, ali primećujem da ovaj zanat polako izumire. Sve je manje zainteresovane dece, pa čak i moje dete nije nešto mnogo zainteresovano da nastavi posao. Pritom, mi imamo u Trgovinsko-ugostiteljskoj školi smer poslastičar, dolaze kod nas na praksu neka od te dece… Retko ko od njih je stvarno zainteresovan da nešto stvarno nauči. Imam utisak da su oni tu školu upisali, jer misle da je to lako, da nema šta da se mnogo uči… Oni moraju da kradu ovaj zanat, da gledaju šta se radi, da pitaju, ne da prestoje svo vreme pored vrata…“

Klijentela se nije menjala svih ovih godina, gosti su mahom porodični ljudi.

„To su stalne mušterije. Oni su bili deca kada je lokal počeo da radi, a sada dovode svoju decu. Posebno je lepo kada kažu da žive negde na strani, Beogradu, inostranstvu, da su došli na odmor i da uvek kada dođu u Leskovac obavezno svrate kod nas. Mnogo se toga promenilo za sve ove godine, ali nekako naši gosti nisu. Desilo se da nam dođu gosti koji su u Švedskoj, a ja sam u tom trenutku htela da promenim način proizvodnje sladoleda, kao da bude italijanski koji je kvalitetniji. On je došao i rekao da želi da vratimo stari sladoled, jer takav ima kod kuće u zamrzivaču, kupuje ga u marketu… Reagovalo je još nekoliko mušterija i onda smo, jednostavno, morali da se vratimo na onaj stari, koji ima mešalicu dok se mrzne. Jeste napornije zbog pripreme i temperature spremanja, pogotovu kad je velika vrućina, ali mušterije su uvek u pravu.“

Poslastičara „Minjon“ je, kao i mnogi, imala problema tokom pandemije. Suzana kaže da su, tokom zabrana, počeli da rade kućnu dostavu.

„Onda je bila dozvola da se radi do 18 časova, pa do 20… Sada nema ograničenja, ali imam utisak da su ljudi nekako navikli da oko 20 sati već napuste lokal i da se te navike nisu odrekli. Ne mora da znači, leto tek počinje, videćemo kako će biti. Opet, meni ionako odgovara da radimo do 22 časa, jer, realno, ko će da jede kolače uveče…“

Veliki problem sve poslastičare imaju sa konkurencijom koja kolače za prodaju sprema u kućnim uslovima, a nemaju prijavljenu delatnost.

„Mi imao četiri radnika u stalnom radnosu, plaćamo redovno sve doprinose, sanitarne kontrole, briseve sladoleda, kolača, radnih površina koje uzimaju inspekcije, jedva da se isplati da radimo… Pritom, sada je i šećer drastično poskupeo, kao i čokolada, margarin… Na sve to ide i mesečna taksa za baštu, a mi realno, zimi imamo možda trećinu posla u odnosu na leto…“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare