BEOGRAD

U stvarnosti se liberalni ideal pokazao nedovoljnim da objasni “drugu stranu” 1989. To se, prije svega, odnosi na porast nacionalizma, pa i povratak radikalnih (profašističkih) ideologija, politika i praksi

(Novi magazin, Piše: Dejan Jović)

Prije pet godina, kad smo obilježavali 25-godišnjicu 1989, bili smo zabrinuti za budućnost evropskog projekta, prije svega zbog ruske intervencije na Krimu u februaru i martu 2014. Izgledalo je tada da je tim događajem zaustavljeno dalje proširivanje Evropske unije i NATO-a, barem kad se radi o zemljama postsovjetskog prostora. Zaustavljen je proces koji je započeo krajem Hladnog rata, kad je Evropa kao svoj glavni cilj proklamirala – ujedinjenje cijelog kontinenta. Tim ujedinjenjem bi, vjerovalo se, nestala razlika između nekadašnje Istočne i nekadašnje Zapadne Evrope. Evropska unija, koja je sebe vidjela kao hegemona cijelog evropskog prostora, ali i kao jezgru procesa promjena režima u zemljama neposrednog susjedstva, naišla je na prepreku. Rusija joj je na istoku postavila “rampu” preko koje dalje ne može.

Prije pet godina izgledalo je da bi se time mogao dogoditi početak kraja evropskog sna, koji je trebao postati stvarnost. Evropa je 1989. proglasila prekretnicom između “predistorije” i “prave istorije”. Za razliku od prošlosti koja je bila puna ratova i agresivnih ideologija, budućnost će, tvrdili su arhitekti 1989, biti harmonična. Optimisti i utopisti te “refolucije” (riječi koja kombinira pojmove “revolucija” i “reforme”) vjerovali su da više ni u svijetu ideja nije moguće zamisliti alternativu liberalnoj demokraciji niti ideji evropskog jedinstva.

Sama je ideja bila paradoksalna jer je proglašavala pobjedu slobode i liberalizma, a istovremeno odricala mogućnost izbora. Jer, ako nema alternative nema ni stvarne mogućnosti izbora. Ali, tko bi svojevoljno izabrao išta drugo nego slobodu? Ideja da je sloboda vrhunska vrijednost, iznad sigurnosti – ekonomske, identitetske i osobne – jedna je od temeljnih postavki liberalne misli. S njom je povezana i ideja stvaranja “trajnog mira”. Jednoga dana kad sve zemlje postanu liberalne demokracije, one više neće ratovati jedna sa drugom. Trgovinom će zadovoljavati svoje “nacionalne interese”, pa neće biti potrebe za osvajanjima teritorija.

U stvarnosti se, međutim, liberalni ideal pokazao nedovoljnim da objasni “drugu stranu” 1989. To se, prije svega, odnosi na porast nacionalizma, pa i povratak radikalnih (profašističkih) ideologija, politika i praksi – prije svega na dijelu Evrope na kojem se raspala Jugoslavija. Dok je za ostale Evropljane 1989. bila možda doista godina “oslobođenja” od strane (sovjetske) “okupacije”, za Jugoslavene je to bila godina propuštene prilike, da se izrazim na najblaži način. Nama se 1989. nije dogodila. Umjesto onakve 1989. kakvu su imali drugi, mi smo imali godinu neuspješnog pokušaja Ante Markovića, zadnjeg premijera “velike” Jugoslavije, da uhvati korak s promjenama koje su iznenadile Jugoslaviju i za koje su njeni lideri dugo mislili da ih se ne tiču. Umjesto saveznih izbora koji bi vodili stvaranju demokratski legitimiranog parlamenta i vlade, mi smo se držali parole: “demokratija je dobra samo tamo gdje smo u većini”. Iz tog zaključka nastale su karte novih “idealnih” država: onoliko velikih, odnosno malih, koliko je dovoljno da osiguraju etničku većinu za dominantan narod. Manjine su postale neželjene, te su stoga svugdje stradale. Naše tumačenje demokratije nije bilo liberalno ili pluralistično nego kvantitativno: vlada onaj tko je u većini, a drugi mu se imaju pokoriti.

Takvim odabirom Jugoslaveni (koji su uskoro postali “bivši Jugoslaveni”) ušli su u sukob s liberalnom Evropom. A i ona s njima. To “durenje” i danas traje, barem za zemlje Zapadnog Balkana, koje čekaju na Godoa zvanog “članstvo u EU” da dođe. No, i dalje nema dovoljno autorefleksije o uzrocima problema. Mi smo ti koji smo umjesto integracije odabrali uskogrudu i opasnu dezintegraciju. Barem inicijalno, do 2000. u Hrvatskoj i Srbiji, umjesto liberalizma i pluralizma, dobili smo obnovu konzervativizma, militarizma i autoritarnosti. Demokracija – ako nije liberalna – ne vodi nužno u bolje društvo za sve, u odnosu na njene autoritarne, ali pluralističke režime-prethodnike. I, najtragičnije, umjesto liberalnog mira dobili smo rat, iz kojeg nas Evropa, fokusirana na svoje ideale, a ne na našu stvarnost, nije mogla izvući.
Nakon tog rata Balkan je krenuo putem “evropeizacije”. Ali, i Evropa je krenula putem “balkanizacije”. Nakon što je pala na ispitu pacifikacije Balkana, Evropa je imala nedvojbenih uspjeha u liberalizaciji i uključivanju velikog broja drugih bivših socijalističkih zemalja. Već 2004, na 15-godišnjicu 1989, primila je u članstvo Unije osam, a potom još tri druge zemlje bivšeg socijalističkog svijeta. Ali danas je otvoreno pitanje – je li to sve? Je li ideja “ujedinjene Evrope” definitivno zaustavljena? Danas je teško dati jasan i negativan odgovor na ovo pitanje.

Kriza liberalizma kao ekonomske doktrine koja se pokazala vrlo riskantnom već 2007. pretvorila se potom donekle u krizu liberalizma kao političkog procesa. Ideja da će liberalizam jednom zauvijek poraziti autoritarne konkurente, kao i da će globalizacija uništiti nacionalizam, pokazala se suviše optimističnom. Ideologije ne nestaju jednom zauvijek – one su samo u nekom trenutku poražene i potisnute, ali su uvijek u mogućnosti da se obnove.

To je jednim dijelom zbog toga što je društvo koje tvrdi da je “bez alternative” neprihvatljivo čak i samim liberalima. Tako danas svjedočimo obnovi atraktivnosti “iliberalne demokratije”, nostalgije za diktaturama, revizije prošlosti koje slave šampione antiprosvjetiteljstva, i to ne samo u nekadašnjoj Istočnoj nego i u nekadašnjoj Zapadnoj Evropi. Migrantska kriza iz 2015. testirala je ideju “otvorenog društva”, na način da su mnogi pali na tom ispitu. Imamo opet žice i barikade na nekim granicama, čak i na onima između zemalja koje su već u EU (npr. slovenačko-hrvatskoj ili mađarsko-hrvatskoj). Dodatan je problem za evropsku ideju Bregzit, koji je ne samo simbolički poraz ideje Europske unije u Velikoj Britaniji nego i neka vrsta (doduše Pirove) pobjede engleskog (ne toliko britanskog) nacionalizma. Zbog svega toga, u srcu Evropske unije pojavila se politika oklijevanja, posebno kad se radi o proširenju na zemlje Zapadnog Balkana.

Stvar, međutim, nije propala i nije ipak bila sasvim uzaludna. Tridesetogodišnjicu 1989. većina zemalja Istočne Evrope dočekuje ipak “u plusu”. Kao što je nedavno objavio britanski The Guardian, ljudi u tim zemljama žive prosječno više od pet godina duže nego što su živjeli prije 1989: Slovenci, Česi i Estonci čak osam godina duže. Dovoljno je posjetiti Varšavu, Prag, pa i Ljubljanu, da bi se vidjelo da te godine nisu “pojeli skakavci”. Poljski bruto domaći proizvod danas je osam puta veći nego 1990, Slovački sedam i pol, dok je u Sloveniji dvaput veći, a u Hrvatskoj – koja se morala oporaviti od rata – 1,7 puta. U mnogim aspektima društvenosti dogodio se progres. Druga je stvar to što se još veći napredak – posebno ekonomski – dogodio u Zapadnoj Evropi. Ona je doista više od Istočne Evrope profitirala zbog otvaranja granica. Oko 25 milijuna nekadašnjih Istočnoevropljana preselilo se na zapad, doprinoseći osobnom, ali i bogatstvu tih ključnih evropskih zemalja. Napreduju i jedni i drugi, ali se razlike povećavaju u korist Zapada.

Revolucije uvijek obećavaju, ali uvijek i razočaravaju. Ideali koje proklamiraju isti su ili vrlo slični: još od Francuske revolucije (1789) preko Ruske (1917) i Jugoslavenske (1945) pa do ove “baršunaste” (1989), one obećavaju “slobodu, bratstvo i jednakost”. Ponešto od toga i ostvare – prije nego što se netko sjeti da je potrebna nova radikalna promjena kako bi se ti isti ideali konačno ostvarili. I tako ukrug.