Prilog istoriji Leskovca i okoline u XIX veku : Petko – Petkutin

LESKOVAC

Kod Srba i Hrvata postoji običaj da se pokojnik nikada ne ostavlja sam u mraku kako ga ne bi preskočila mačka ili pas, ne preleti ptica ili šišmiš pa čak i ako padne nečija senka jer tada pokojnik može da se povamiri. Ako se pokojnik povampiri, nakon nekog vremena, on u gluvo doba noći izlazi iz groba, davi ljude po kućama i pije im krv. Vampirovo stanište je groblje na koje se uvek vraća kada se začuju petlovi. Veruje se da vampiri najčešće postaju grešnici, razbojnici i zli ljudi koji takvi ostaju i u svom „drugom životu“. Još uvek je sačuvan običaj „davanja četrdest dana“ pokojniku jer ako dotad pokojnik nije postao vampir,„a nakon toga sigurno neće jer njegova lutajuća duša sigurno odlazi.“
Slučaj pojavljivanja vampira u drugoj polovini XIX veka zabeležen je u okolini Lebana. U Lebanu je postojao starac koji se zvao Petko. Prema svedočenju seljaka „tako opakog i poganog starca nije bilo u celoj Jablanici“, te su ga zato zvali Petkutin.
Iz zapisa saznajemo da se vampir prvo javljao svojima, pa šta su mu oni naređivali on je to i radio. Vidimo da su porodice vampira naređivale da vampir ide u goru i tamo dave vukove, da ide po selo i da davi krupnu stoku, bilo je i bezdušnih ljudi koji su govorili da davi decu. Petku narediše da davi živinu.
Prema svedočenju žene koja je tada imala 7-8 godina Petkutin se pretvorio u „kučence crno kao katran, rutavo“. Naime, devojčica je sa drugom decom čuvala goveda pored groblja, „a jedna krava ode u groblje“. Bila je subota, a tog dana vampir ne izlazi iz groblja. Pošto je bila najmlađa i nije znala da se Petko povampirio ostala deca nju poslaše da ode na groblje i vrati kravu. Kada je došla na groblje, „videla je kravu, došla do jednog groba, pa stala i riče“. Kučence koje je videla pored krave, krenulo je ka grobu i ušlo u jednu malu rupu. „Začudim se, pa pođem da vidim šta je to. Navirih i zagledah u onu rupu, kad ono isto kučence iskezi zube, poče da reži, pa pođe na mene.“ Devojčica se onesvestila i pala. Kada su druga deca to videla, pozvaše njene roditelje koji su odmah došli i odvedoše je kući. Ležala je u postelji tri meseca.
Petko je još neko vreme činio štete po selu, te seljacima to dosadilo i odoše Petkovoj kući, pripretiše Petkovim ukućanima da priznaju da li se Petko uvampirio ili ne. Oni to priznaše te rekoše Petkani, Petkovoj ženi „da u veče, pre nego što dođe Petkutin, metne o verige jedan bakrač pun vode, pred kuću do vrata da metne malo češljike i sekiru, pa da zovne nekoliko devojaka iz sela na sedenjku“. Petkutin dođe uveče ispred kuće te vide češljiku i sekiru, na vatri bakrač, a u kući puno devojaka. Tada Petko poče da moli ženu: „Petkano, uzmi češljiku odavde, skini karadžu s vatre, i isprati te devojke, te da uđem!“ A ona mu govori: „Hajd, hajd, uđi, neće ti oni ništa!“ „Ne smem, ne smem od njih!“ Petko je opet zamolio, a Petkana mu isto odgovori. Kada je Petkutin shvatio da ne može da uđe, ode od kuće, te uz put reče Petkani: „J….. ti majku, ako te samo dobavim do ruke!“
Seljaci uzeše od Petkane Petkutinovu čarapu, napune je zemljom sa Petkutinovog groba, te uzeše dva najjača mlada čoveka, a „za njima pođu svi ljudi iz Lebana sa kosama u rukama“. Udaljiše se 2-3 koraka od groba, te „pođe za njima nekakva sila kao vetar i hoće da ih obori, pa poče da im otvara ruke i otima čarapu“. Ljudi počeše kosama da brane ovu dvojcu koji jedva dođoše do bunara kraj puta i baciše u bunar čarapu. „Odmah nešto zavreči kao jare i skoči u bunar. Ljudi odmah kamenjem i zemljom zatrpaju bunar. Petkutin više nije dolazio u selo.“
Valja napomenuti da je narod u tom vremenskom periodu smatrao „da se u svakom groblju ne uvampiruju mrtvaci“ i „da je najviše vampira bilo na stopanjskom groblju.“

                                                                                                                     master istoričar

Milan Ž. Trajković

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Ivan
Ivan
3 godine pre

Zanimljiv članak, bez nepotrebnog etimološkog uvoda i još jednog vraćanja na Blagojevića i Savanovića. Ima toga još dosta i zaslužuje ozbiljno istraživanje.