LESKOVAC
U kafani „Istorija“ počeo je 15. po redu festival književnosti „Think Tank Town“. Tema ovogodišnje manifestacije je „Balkanski bog Mars (književnost i rat)“, a festival je otvorila istoričarka Dubravka Stojanović čestitavši pre svega organizatorima koji su uspeli da prežive sve ove godine.
„Bila sam ovde i u drugim prostorima, i u svečanim, boljim, manjim, ali važno je preživeti, a vama ni korona ništa ne može.“
Prvog dana publika je mogla da prati razgovor o jubileju biblioteke „XX vek“, razgovoru sa piscem Ahmedom Burićem iz Sarajeva, izložbu plakata sa dosadašnjih izdanja festivala, kao i promociji knjige „Vrati mi sećanja koje nemam“ Save Dimtrijevića. Ova knjiga je specifična, jer Dimitrijević je nije pisao na dijalektu, što je za njega uobičajeno.
„Uvek kada sam pisao knjige prolazio sam kroz dilemu šta je važnije, ono što kažemo ili ono što ćutimo? Ono što kažemo se čuje, a ono o što ćutimo traži maštanje, traži zadiranje u nečije misli i intimu… Ja sam više želeo da pišem šta je to ono što ćutimo. Ova knjiga govori o stvarnim ljudima koje mi i ne primećujemo dok prolazimo kraj njih, jer smatramo da se radi o nekim marginalcima. U stvari, kada bi malo zavirili, mnogo bi otkrili o njima.“
Dimitrijević je odgovorio i na pitanje kako nabaviti neke od nekih njegovih knjiga kojih više nema prodaji, a evidentno je da postoji potražnja za njima.
„Ja znam da mnoge interesuje to što sam napisao, ali to ne zavisi od mene. Napisao sam knjigu „Kamenj na pamet“ i imao sam velike muke sa tzv. ideološkim istoričarima Leskovca koji su 50 godina krili šta se zaista desilo, a vezano je za savezničko bombardovanje Leskovac 1944. godine. Slično je bilo i sa knjigom „Kuća doktora Danila“ gde sam se bavio zločinima partizana. Ne ulazim u pitanje zasluga i svega što su uradili, ali ne smemo ni ovo da zaboravimo… Ta knjiga je bila objavljivana kao feljton u Našoj reči, imala je 88 nastavaka, ali se u knjizi nalazi samo 33 nastavaka. Spremam se da sledeće godine konkurišemo za sredstva ta drugo, dopunjeno izdanje ove knjige. Videćemo hoće li ova narodna vlast dati pare za tako nešto. Znači, moramo da božjačimo za pare da ono što ja radim i objavimo. Teško je, ponekad me i sramota što konkurišem, možda to meni i ne priliči. Mislim da bi trebalo da se to finansira, ne zbog mene, nego zbog starog Leskovca zbog koga se svi busaju u grudi, a ne reaguju kada nam ruše grad.“