LESKOVAC
Zovem se Marija. Kada bi me pitali šta volim, odgovor bi bio volim život, ljude i izazove. Mislim da svi mi u životu imamo onu prvu bezbrižnu fazu kada smo mladi, kada žudimo za provodom i ništa ne shvatamo ozbiljno. Kroz nju sam prošla živeći punim plućima. I onu drugu koja dolazi sa godinama i u kojoj ponekad i previše brinemo za sebe i naše ukućane. U njoj se nalazim sada. Takođe, sa godinama sam naučila da su brige sastavni deo života, da su problemi tu da bi se rešavali i da se panikom ništa dobro ne može postići. Volim da svaku situaciju sagledam iz više ugla i da uđem u nju pripremljena. To mi daje sigurnost i mir.
Rođena sam 1978.godine i odmah nakon rođenja dijagnostikovana joj je spinalna mišićna distrofija. Volim da kažem kako živim u malom mestu bez predrasuda, gde sam završila osnovnu školu. Srednju ekonomsku školu upisala sam kao vanredni učenik zbog nepristupačnosti objekta osobama koja se kreću pomoću invalidskih kolica. Nakon diplomiranja 1997. godine u svom rodnom Brestovcu osnovala sam malo trgovinsko preduzeće i postala prvi samostalni preduzetnik sa invaliditetom u svom okrugu. Nakon osamnaest godina rada odlazim u penziju i sa jakom voljom da učinim svet boljim! Za osobe sa invaliditetom osnovala sam udruženje građana i uz podršku grada Leskovca realizovala projekat „Prihvati razlike-Pobedi predrasude“ namenjen deci i mladima. Pokretač sam akcije „Budi saosećajan“, koju su podržale slavne ličnosti preko društvenih mreža poput Viktora Savića, Borke Tomović i Stefana Mitića Tićmija. Zbog velike ljubavi prema deci, a uz podršku Doma kulture u Brestovcu, organizovala sam kreativne radionice koje postaju sastavni deo programa Brestovačkog kulturnog leta. U sklopu projekta iz oblasti kulture i uz podršku grada Leskovca izašla mi je prva ilustrovana knjigu za decu „Moja omiljena tetka“, koja je inspirisana istinitim događajima. To je prva knjiga koja deci predstavlja osobe sa invaliditetom na jedan neposredan i zabavan način. Na žalost, planirane promocije knjige su odložene zbog epidemije korone, ali sam sve to sa kovid-19 virusom dočekala spremno i pre samog proglašenja epidemije u Srbiji. Sve informacije dobila sam od drugarice iz Italije, zemlje koja je bila okovana strašnom nesrećom i strepela sam da se i kod nas ne dogodi njihov scenario. Već 6. marta proglašen je prvi oboleli i formiranje kriznog štaba. Iz dana u dan cifra je rasla, a bilo je i onih koji su izgubili bitku sa životom. Bila sam ubeđena da sam ja osoba koja spada u veoma rizičnu grupu zbog progresije distrofije i sa već smanjenom plućnom funkcijom sigurno ne bih bila među preživelima u slučaju infekcije. Pitanja su se nizala. Šta će biti sa mnom ako se razbolim? Kako ću bez pratioca u bolnici, pošto je reč o infektivnoj bolesti? Kako ću ići u toalet? A ako se moji razbole i budu poslati u izolaciju? Ko će o meni tada brinuti? Odgovora nije bilo. Pokušavala sam da ostanem hladne glave prateći ukućane u stopu da li su dezinfikovali obuću i ruke, dok bi mi oni govorili da sam paranoična. Sav teret mojih i njihovih reči mi se spustio na grudi. Sigurnost je nestala, osećala sam se ranjivo, sav mir kome sam godinama težila je nestao i tada sam iznenada dreknula: „Prestanite! Vaše ruke su moje ruke, imajte to na umu! Povukla sam se u svoju sobu, stala pored prozora gledajući u daljinu. Udahnula sam i smirila misli. Nisam dozvolila panici da me savlada. Susrela sam se sa njom kada sam po prvi put bila životno ugrožena i dugo posle toga uvek kada bih se našla u sličnoj situaciji poput ove osetila bih teskobu. Međutim, naučila sam da dišem pod stresom. Disala sam i za vreme NATO bombardovanja, pa disaću i sada. Izgovorila sam rečenicu koju uvek izgovorim kada mi je teško u duši – NIJE MOJA MUKA NAJVEĆA. I pomislila na sve one nepokretne koji žive sami i zavise od personalnih asistenata. Sa kakvim oni mislima leže? Sve se polako dovodilo u red. Asistenti su dobili dozvolu za kretanje. Moji ukućani su postali disciplinovaniji. A ja, ja sam slušanje vesti svela na jednom dnevno, šetala sam za vreme policijskog časa, jer tada ima najmanje prašine i nema ljudi, naravno noseći masku, pridružila sam se humanitarcima u nabavci vizira i bila sam u stalnom kontaktu sa Udruženjem. Neke probleme smo rešili, a neke tek ćemo rešavati, jer ovakvih epidemija biće opet i moramo ih dočekati spremni. Mir se vratio. Iako je sada vanredno stanje ukunuto, u mojoj kući je i dalje na snazi. Izolacija nam predstavlja najmanji problem, svake zime smo po par meseci u izolaciji. Navikli smo, a navikli su i naši prijatelji. Zato svi vi koji čitate sada ovaj tekst, uvek kada vam u životu bude teško, vi izgovorite onu moju čuvenu – nije moja muka najveća. Čuvajte sebe, jer čuvajući sebe vi čuvate nas. Što bi rekao jedan moj drug: „Mariče neću da te ljubim, sada ko se voli, taj se ne ljubi.” Smejali smo se. Koliko tragike i koliko komike u jednoj rečenici, ali i istine.
Budite odgovorni.
Marija Lazarević