LESKOVAC
Lena Ristić rođena je 2011. godine. Ide u prvi razred srednje Ekonomske škole i odlična je učenica. Streljaštvom se bavi dve godine i već je postigla zavidne rezultate. Pre streljaštva trenirala je košarku.
Lena Ristić: Trenirala sam košarku neprestano sedam godina. Posle škole, dok sam još bila u osnovnoj školi, videla sam otvorena vrata streljane i setila se kako me je sestra ranije dovodila ovde.
Govorimo o školi „Kosta Stamenković“, gde se nalazi i streljana?
Lena Ristić: Da. Setila sam se da me je sestra ranije dovodila i htela sam da vidim da li je sve isto kao pre. Bilo je isto, svidelo mi se i htela sam da počnem da treniram. Krenula sam, a sa košarkom sam prestala da bih se više fokusirala na streljaštvo. Rezultati su počeli da budu sve bolji i bolji. Odlazila sam na takmičenja i videlo se da dobro radim na treninzima.
Kako to izgleda? Košarka je, ipak, čuveniji i popularniji sport, imamo ga na televiziji… A streljaštvo se prati jednom u četiri godine, kada neko od naših olimpijaca osvoji medalju ili uđe u finale. Tada mu se posveti pažnja, a inače se tek usput pojavi neka vest. O streljaštvu, zapravo, vrlo malo znamo. Ti si u tim godinama, posle sedam godina treniranja košarke, prešla na streljaštvo… Šta se dogodi u glavi pa kažeš: „Neću više košarku“?
Lena Ristić: Nekako me je streljaštvo više privlačilo. Streljana mi se mnogo više dopala nego košarkaški teren. Mada, i košarku sam trenirala u školi „Kosta Stamenković“, u klubu Dubočica, sa trenerima Zoranom Kostadinovićem i Marijom Anđelković. Bilo je puno druge dece, društvo…
Da li su ti govorili: „Lena, vrati se, Lena, vrati se“, kada si otišla?
Lena Ristić: Jesu, govorili su, ali me je ovo više privuklo i više mi se svidelo. Zanimljivo mi je i dalje, skoro dve godine treniram i uopšte mi nije dosadno. Nijednom nisam pomislila da prestanem da treniram. Samo želim da treniram još više i još jače.
Kako je izgledao prvi trening?
Lena Ristić: Trener mi je pokazao stav, kako se drži pištolj, kako se nišani i sve ostalo. Nije mi odmah pokazao sve odjednom.
A kada si prvi put pucala u metu, šta si pogodila? Jesi li pogodila zid?
Lena Ristić: Pogodila sam metu. Sada ne mogu da se setim šta tačno, ali centar nisam (smeh)! Ipak, videla se moja zainteresovanost za streljaštvo.
Zašto si odabrala da pucaš iz pištolja, a ne iz puške?
Lena Ristić: To me svi pitaju (smeh). Pucala sam i iz pištolja i iz puške kada sam počela, ali mi se pištolj nekako više svideo. Ne znam, jednostavno sam imala takav osećaj da više želim da pucam iz pištolja.
Šta misliš da je važno za uspeh? Zainteresovanost, redovni treninzi, talenat, rad ili sve to zajedno?
Lena Ristić: Najviše želja, a onda treninzi i sve ostalo. Najvažnije je da neko želi da uspe u tome. Kada ima želju, naravno da će jako da trenira, da ide na treninge i da se trudi što više.
Koliko puta nedeljno treniraš?
Lena Ristić: Tri puta nedeljno, ali kada počnu pripreme za takmičenje, treniram svakog dana.
Svi sportisti počinju na isti način. Prvo treninzi, a onda dolaze takmičenja. Koje ti je bilo prvo takmičenje?
Lena Ristić: Prvo takmičenje mi je bilo prvo kolo Kupa u Novom Sadu, 2025. godine.
I? Znaš da sada ideš na zvanično takmičenje, predstavljaš klub, školu, grad i sebe… Kako je to uticalo na tvoju psihu?
Lena Ristić: Svi su mislili da ću imati veliku tremu, ali trener mi je rekao da nema potrebe da je imam, jer je to prvo takmičenje. Nije nebitno, ali nema očekivanja kao, na primer, od nekoga ko trenira već duže vreme. Uopšte nisam imala tremu, a rezultat je bio dobar. Nisam osvojila nijednu medalju, ali je rezultat bio u rangu sa onima koji treniraju duže od mene. Posle toga počeli su bolji rezultati i medalje… Bilo je više takmičenja, jača konkurencija i sve to. Nisam se toliko opterećivala konkurencijom, jer kada se previše opterećujem time, rezultati mi budu lošiji. Razmišljam kako neko puca, pa sada ja moram da budem bolja od njega. To nije dobro, jer na taj način samo sebe sputavam. Upoređujemo se sa drugima, a za tim nema potrebe.
Znači, bukvalno je važno samo ti, pištolj i meta, ništa više. Kakav je bio osećaj kada si osvojila prvu medalju?
Lena Ristić: Mislim da mi je prva medalja bila na takmičenju Centralne Srbije u Smederevu. Mislim da je bilo prvo mesto. U trenutku kada sam dobila medalju, ništa nisam osećala, ali sam tek kasnije shvatila da sam osvojila prvo mesto. Tada sam postala presrećna. Kada se sa medaljom vratim u školu, u klub, kada dođem kući, svi mi čestitaju, svi su srećni zbog mene i svima je drago što sam osvojila prvo mesto.
Najveći uspeh u dosadašnjoj karijeri je, svakako, zlatna medalja na kadetskom Prvenstvu Evrope u Bugarskoj, u gradu Burgasu. (smeh)
Lena Ristić: Na ovo prvenstvo sam se plasirala zahvaljujući prethodno postignutim rezultatima. Ne znam koja su tačno takmičenja, ali postoje određena takmičenja na kojima se gledaju rezultati svih takmičara, pa se na osnovu toga bira ko će ići u reprezentaciju. Takmičila sam se u jednoj novoj disciplini, „Hitovi“. Tu treba da se pogodi 9,8 ili više, a ako je manje, ne računa se. Očekivala sam da ću imati veliku tremu, ali kada sam stala na liniju, ništa. Nisam ništa osećala, kao da sam na treningu. Samo sam pucala i izašla sa linije.
Imali smo dve kvalifikacije i finale. Posle prve kvalifikacije izašla sam sa linije i videla da sam druga među prvih 16. Onda smo pucale nas 16, a kada sam izašla sa linije, videla sam da sam prva. Kada sam se okrenula, Jasna Šekarić se bukvalno razdrala i rekla: „Pucaš za zlato!“ U tom trenutku nisam znala šta da radim. Pogledala sam i videla svoje ime na prvom mestu.
U finalu su se prvo takmičili prvi i drugi za prvo mesto, a treći i četvrti za treće… Očekivala sam da ću imati ogromnu tremu, jer su bile pune tribine, takmičari iz različitih reprezentacija… Očekivala sam baš veliku tremu, ali i dalje ništa. Samo sam pucala. Jasna Šekarić je u jednom trenutku uzela tajmaut. Tada smo malo popričale i rekla mi je da nastavim da radim ono što sam počela. Završila sam i osvojila prvo mesto.
Svira himna…
Lena Ristić: Svira himna, a ja gledam našu zastavu. Mnogo mi je drago što sam za Srbiju osvojila zlatnu medalju, i to na svom prvom takmičenju. Jednostavno, prelep je osećaj.
Pretpostavljam da je, kao i svakom sportisti, to i podstrek za dalje?
Lena Ristić: Da. Kada sam videla šta mogu, kada sam došla kući i kada se sve sleglo, tek tada sam shvatila šta sam uradila, šta sam osvojila i kakav sam rezultat ostvarila. Dobila sam još veću volju nego ikada da radim još bolje, da treniram još jače i da samo nastavim dalje.
Sada treba trenirati jače, više i napornije… Ali, ima li perioda kada te mrzi da ideš na trening? Pada kiša, treba da učiš… Kako to prevaziđeš?
Lena Ristić: Ima takvih trenutaka. Jednostavno, tako se osećam dok ne uđem u streljanu. Kada počnem da se zagrevam i pucam, sve nestane, jer radim ono što volim.
Znači, problem je naterati sebe da dođeš na trening, a posle je lako?
Lena Ristić: Da, ali ipak nateram sebe da dođem, jer jedan trening mnogo znači. Svaki trening znači u bilo kom sportu, a pogotovo u streljaštvu.
Pomenula si Jasnu Šekarić. Ona je osam puta učestvovala na Olimpijskim igrama, osvojila mnogo medalja i iza sebe ima veliku karijeru. Ti staneš pored nje, vidiš je, znaš sve to…
Lena Ristić: Kada sam je videla na jednom takmičenju, pre nego što sam uopšte ušla u reprezentaciju, sve vreme mi je bilo u glavi da možda i ja jednog dana budem kao ona. Želela sam to. Kada sam ušla u reprezentaciju i kada nas je ona trenirala na pripremama, gledala sam je i razmišljala da je to prvi korak ka onome što je ona uspela. Nadam se da će tako i da se nastavi.
Ona je selektor reprezentacije Srbije. Ne dolazi kod nas da nas trenira, ali je uvek tu da pomogne kada treba. Od nje sam saznala dosta stvari, ali nisam menjala ono što sam radila u svom klubu. Tu mislim na tehniku, stav i sve ostalo, jer sam sa tim došla u reprezentaciju i nema potrebe da to menjam. Pomogla mi je u tome kako da razmišljam, šta da radim pre i posle takmičenja. Savetovala me je da posle svakog takmičenja i treninga zapisujem kako pucam i da vodim dnevnik. To mi je dosta pomoglo. Pred svako takmičenje i trening pročitam šta je bilo ranije i nekako mi je lakše.
Šta te očekuje u narednom periodu? Koja su takmičenja na programu?
Lena Ristić: Sada je počela sezona. Na programu su juniorska i seniorska prvenstva u Srbiji, a kadetska će biti posle Nove godine.
Ti si trenutno i kadet, i junior, i senior? Kako sve postižeš, crno dete (smeh)?
Lena Ristić: Može tako da se kaže. Juniorsko i seniorsko takmičenje mogu da budu u jednom danu, ali ne pucam dva puta. Pucam jednom i onda mi se taj rezultat računa i za seniore. Tako sve postižem, ali je konkurencija jača. Velika je razlika kada se takmičim u kadetskoj, juniorskoj i seniorskoj kategoriji.
Da li škola smeta streljaštvu, a streljaštvo školi?
Lena Ristić: Sve sam super uklopila. Zavisi od toga koja sam smena. Kada sam druga smena, ujutru učim, zatim idem u školu, a uveče na trening. Ako imam još nešto, pročitam. Kada sam prva smena, posle škole imam vremena da učim i uveče odem na trening. Sve zavisi od toga kako se organizujem.
A porodica, drugovi, drugarice, rođendani…?
Lena Ristić: To je više za leto (smeh). Najviše streljaštvo, pa škola, pa sve ostalo. Nađem vreme i za izlaske, ali se oni, realno, smanjuju zbog škole i streljaštva. Nekog vikenda, kada nemam takmičenja, mogu da izađem, a nekog vikenda…
Na početku smo pravili paralelu između košarke i streljaštva. Da li ti je možda krivo što streljaštvo nije popularno kao košarka?
Lena Ristić: Nije da mi je krivo, već želim da što više ljudi sazna za streljaštvo i da se bavi tim sportom, jer je odličan. Fokus mi je mnogo bolji otkako sam počela da treniram streljaštvo nego ranije. Košarka je timski sport. Na terenu je pet igrača i ako jedan zabušava, ostala četvorica ne mogu da nadoknade to što on ne radi. U streljaštvu, ako ja ne pucam, nema ko drugi!
Koliko streljaštvo utiče na tvoj život uopšte, recimo na učenje i kada treba da odgovaraš u školi?
Lena Ristić: Dosta utiče. Kada sam na času i treba da se fokusiram na nešto, streljaštvo mi je mnogo pomoglo. Lakše se fokusiram dok sam na času i dok učim. Većini dece je to potrebno, da se fokusiraju dok uče i na času, kako bi imala bolje ocene. Naučila sam da se fokusiram na jednu stvar, na metu i na ono zbog čega sam došla, a to sam prenela i u privatni život, najviše u školu.
Znači, tvoj savet mladima…?
Lena Ristić: Da se okušaju u streljaštvu i da probaju. Možda im se svidi, možda se pronađu u tom sportu. Ne kažem da svi treba da se bave streljaštvom, možda će se nekome više svideti neki drugi sport, ali neka probaju sve i pronađu ono što im se dopada.
I na kraju, gde vidiš sebe za 10 ili 15 godina? Šta misliš? Ovo će biti veoma interesantno kada se budemo sreli za 10–15 godina!
Lena Ristić: Vidim sebe kako i dalje treniram streljaštvo i kako sam ostvarila želju da odem na Olimpijske igre. Ne moram ništa da osvojim, uspeh će biti i ako samo odem. Sve preko toga biće fenomenalno. Najveći cilj mi je da nastavim da se što više trudim, jer samo tako rezultati mogu da budu sve bolji.
Razgovarao: Ivan Spirić
