LESKOVAC
Leskovac je u dvadeseti vek ušao kao grad koji se u novim društveno-političkim okolnostima transformisao od trgovačke kasabe, kakav je bio za vreme turske vladavine, do industrijskog čvorišta ovog dela Kraljevine Srbije.
Taj progres je, što je i logično, uzurpiran Balkanskim ratovima 1912. i 1913. godine, Prvim svetskim ratom i svim „nusproduktima“, tako tipičnim za ratna i posleratna dešavanja.
Pa ipak, Leskovac je međuratni period u novoj zemlji, Kraljevini Jugoslaviji (tvorevini koja je menjala zvanične nazive tokom godina), dočekao kao grad koji je evoluirao iz mesta poznatog po proizvodnji i prodaji kudelje u centar fabričkih dimnjaka i industrijske manufakture. Postao je središte najjače tekstilne industrije u ovom delu Evrope.
Ekonomski parametri su sa današnje tačke gledišta za rubriku „verovali ili ne“: 26 fabrika, od čega 7 tekstilnih, 4 fabrike crepa, 2 fabrike sapuna, fabrike kanapa, za preradu kamena, gotovog rublja, zejtina i slično, bile su ponos grada, koji je imao i 2 vašara i preko petsto zanatskih radnji. Postoji priča da je Leskovac u ono vreme, zahvaljujući svom privrednom potencijalu, mogao da finansira još 7 „gradova parazita“, iako tu tvrdnju treba kritički sagledavati.
Ipak, nema dileme da se radilo o značajnom periodu privredne istorije grada na Veternici.
Ništa manje uzbudljivo nije bilo ni na političkom planu. I pored toga što je broj stranaka i u ono vreme bio velik, bitno je istaći da su na kreiranje političke scene u ovom regionu najveći uticaj imale pre svega radikalna, demokratska i komunistička partija.
Prvi posleratni, ali i izbori nakon ujedinjenja, bili su opštinski izbori 1920. godine. Značaj ovih izbora ogleda se u tome što su bili sprovedeni po novom izbornom zakonu, koji je, između ostalog, ukinuo poreski cenzus, dakle, svi punoletni (sa navršenom 21. godinom) muški građani su, bez obzira na imovinski status, imali pravo glasa.
U ovom delu kraljevine su se za političku prevlast borile liste komunističke, demokratske i radikalne partije. Lideri Radikalne stranke Mihajlo Babamilkić i Demokratske Milan Pop Dimić su svoju političku borbu bazirali na, pre svega, zaslugama u minulom ratu, ali i na diskreditaciji političkih oponenata.

S druge strane, prvo lice leskovačkih komunista Jovan Diskić je insistirao na položaju običnog čoveka, njegovom socijalnom stanju, kao i na komunalnom i higijenskom stanju grada u celini. Za njega su se sanacija blatnjavih ulica, popravljanje kaldrmom prekrivenih puteva, vodosnabdevanje, rešavanje močvarnih delova na periferiji grada i sređivanje obale Veternice izdvajali kao suštinska pitanja koja će unaprediti život građana.
Građani su to prepoznali, tako da je prvi predsednik opštine Leskovac nakon Prvog svetskog rata postao komunista Jovan Diskić.
On je svoj politički aktivizam započeo 1905. godine učlanjenjem u Partiju, gde je polako napredovao, obavljajući niz funkcija, sve dok nije postao vodeća figura stranke u Leskovcu. Diskićev izbor za predsednika u gradu je doveo do opštenarodnog veselja, zbog shvatanja građana da pobeda komunističke alternative predstavlja personifikaciju trijumfa radnika i radničke klase, tog „topovskog mesa“ famoznog „zlatnog doba“ Leskovca.
Pa ipak, komunisti se nisu dugo zadržali na čelu grada, budući da su aktivnosti komunista na nivou kraljevine bile zakonom zabranjene, tako da je Diskić, svega deset meseci nakon izbora od strane građana, bio smenjen sa mesta predsednika opštine.
I pored toga što za to jako kratko vreme nisu rešeni neki od gorućih komunalnih problema grada i njegovih stanovnika, komunistička uprava na čelu sa Jovanom Diskićem je proporcionalno svojim finansijskim i vremenskim ograničenjima doprinela boljoj akumulaciji opštinskog budžeta, koji je tada bio veći nego ikada pre, gradila je narodne kuhinje, pošumljavala obale Veternice, gradila javne parkove i tome slično.
Sve u svemu, možemo reći da je Diskić radio sasvim korektno, uzimajući u obzir sve nezahvalnosti pozicije jedne komunističke grupacije u zemlji koja je po društvenom uređenju kraljevina.
U udžbenicima lokalne istorije (koja je danas u značajnoj meri obojena nacionalističkom/monarhističkom ikonografijom) ostalo je zapisano da je prvi predsednik opštine u čuvenom „zlatnom dobu“ (međuratnom periodu) Leskovca bio niko drugi do – komunista. To može biti indikator stvarnosti u kojoj su živeli „obični ljudi“, oni koji nisu bili ni industrijalci ni krupni trgovci. Oni o kojima se danas ne snimaju ni filmovi ni serije. Oni, kojih ima najviše.
Aleksandar Stojanović
