Kad je Leskovac bio. . : Proslava mature u restoranu “Kod Mice Boke”

LESKOVAC

( Svi likovi i događaji su izmišljeni i svaka sličnost je slučajna )

Stojeći ispred kapije restorana “Kod Mice Boke’’ nastavio sam da razmišljam šta bih ja te večeri na proslavi mature mogao da ispričam. Prvo što mi je palo na pamet bilo je da bi to mogla da budu sećanja na profesora maternjeg jezika Veroslava Mitrovića, koji je znao stenografiju i bio neizmerno ponosan na to. Bio je mali rastom, velike okrugle glave sa otromboljenim mlohavim obrazima i podbulim podočnjacima. I Slaviša Mikić, zvani Cajzla nas je često upozoravao: – Najjači otrov čuva se u – malim flašicama! – govorio je misleći na profesora maternjeg jazika..
U noteščić sa plavim kartonskim koricama koji je dobio od oca, nekadašnjeg “ čičkice” u ovoj istoj školi i čuvao ga još iz vremena pre rata, profesor Kefkarević je zapisivao svaku reč koju smo izgovarali dok je propitivao lekcije iz pređenot gradiva. Posle mesec, a često i više dana taj isti notes je vadio iz džepa i čitao nam da – “i sami čujete kakve ste sve nečuvene gluposti izgovarali, koje ni pas s maslom ne bi pojeo! – A onda bi preko okvira naočara prošao po učionici, držao blokčić levom rukom, a desnu ruku sa ispruženim kažiprstom podizao uvis i .nastavljao svoju čuvenu “govoranciju’’ i znanje iz domaćeg jezika sipa po učionici “kao iz rukava’’:

U našem maternjem Srpskom jeziku – govorio je tankim piskavim glasom i praveći rukom krugove kao oreol oko glave, izgovarajući slovo po slovo naglašavao – imamo s e d a m p a d e ž a! I nabrajao ih uz nezaobilazna objašnjenja – nominativ – ko ili šta, genitiv – koga ili čega, dativ – kome ili čemu, akuzativ- koga ili šta, vokativ – heeej!-za dozivanje, instrumental – s kim ili s čim i lokativ – gde, o kome ili čemu! – Zatim prestane da pravi oreole , spusti ruku, osloni se laktom o sto, pogledom prođe po učioci, odjednom naglo isturi, skoro izbaci napred glavu na kratkom debelom vratu, upilji pogled u nas i kaže:

A vi koristite samo prvi padež– nominativ! Ostale padeže ste pojeli! Ne razlikujete akuzativ od lokativa! Samoglasnike gutate kao ćuran vruće trice! Pomoćne glagole i infinitiv ste izbacili iz upotrebe! Za vas postoji samo – iktus! Iktus! Samo taj akcenat znate i stavljate ga na poslednji i pretposlednji slog! Padeži, slogovi, i iktusi za vas su – mislene imenice! Nominativ – iktus! Nominativ – iktus! Samo to! I onda to što kaže ilustruje primerima iz “svakodnevnog našeg života’’: Kuda ideš – u školu! Odakle se vraćaš – iz školu! Kome nosiš vodu – na čiču. Od koga si uzo hleb – od čiču! – i grohotom se smejao našim “glupostima’’!
Mi smo oborenih glava gledali u klupe i ćutali! A onda nam je za pismeni zadatak zadao temu – “Iz velikog grmena lavu teško izać nije – u velikim narodima geniju se gnezdo krije..” Još se na listovima sveske mastilo nije osušilo, a već se pročulo da je tema koju je profesor zadao za pismeni zadatak “neprijateljsko delovanje unutrašnjih neprijatelja’’, da je zadata tema direktno uperena protiv “najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti’’ i naše slavne Nob-e Opštinski komitet je najoštrije osudio “neprijateljski akt osobe kojoj je povereno vaspitanje i odgoj našeg mladog naraštaja’’! I profesor je iz Mešovite gimnazije najuren u Poljoprivrednu školu. Iz straha da i njih ne bi poistovetili kao njegove istomišljenike, u Poljoprivrednoj školi su ga izbegavali, poneko je čak terao i sprdnju s njim i on je pred početak nastave i za vreme malog školskog odmora sedeo sam kraj peći na samom kraju profesorske zbornice.
Naravno, u ta nezaboravna sećanja svakako spada i profesor Dragutin, zvani Rezultanta. Zbog nedostatka “kadrova’’on nam je predavao dva predmeta – fiziku i hemiju. Zabavljalo ga je da onome ko odgovara za ocenu iz hemije odjednom postavi pitanje iz fizike. To se najčešće događalo kada je odgovarao Sreten Nikolić zvani Buton koji je baš iz tih predmeta imao najbolje ocene. Dok stoji ispred table i čeka pitanje, profesor odjednom prestane da lista udžbenik i sa jako podignutim obrvama tako da mu se na čelu naprave duboke bore, kaže: – Hadva- o!
Voda! – odgovori Buton kao iz “zapete puške’’ i nastavlja: Hadva -o je providna tečnost. Bez nje ništa ne može da opstane. Od ha dva o stvaraju se potoci, reke, jezera, Atlantski, Tihi i drugi svetski okeani i mora.. Ima više vrsta voda – sveža slatka voda koju zahvatamo kantama iz bunara, sa pumpe ili sa česme na ulici, ako nam je česma blizu. Po leti u bunaru hladimo lubenice, a deda Jerotije šiše sa rakijom i flašu sa vinom, jer je voda u bunaru hladna i od nje trnu zubi.
Profesor podiže pogled sa katedre i začuđeno pogleda u Butona. Buton to ne primećuje i nastavlja: – Zatim imamo meku vodu koju putem pluka skupljamo u bakarni kotao ili korito kada pada kiša i tu kišnicu koristimo za pranje veša. Imamo i tešku vodu, morsku vodu, barsku vodu.. Postoji i Bogojavljenska sveta vodica koju za Krstovdan i Bogojavljenje sveštenici prave tako što u vodu stave bosiljak i crpe je iz bureta i daju nam da je nosimo kući da nas čuva od svakakvih bolesti i štiti od zlih duhova. Na Krstovdan po ciči zimi ljudi skaču u ledene reke i plivaju za Časni krst. Svetu Vodicu za Vaskrs uzimamo u toku posta svako jutro po malo pre jela, a baba Persa strogo vodi računa da li to činimo onako kako je to rekao pop Jerotije..
Gledajući kroz širom otvoren prozor Buton ponavlja gradivo sa časa veronauke ne primećujući da ga profesor širom otvorenih usta i oči netremice posmatra, sluša njegovu veroispovest o Svetoj vodici i oslonjen zaobljenim stomakom o sto – kao u “zasedi’’ čeka i vreba trenutak da se Buton “zalaufa’’. I dok Buton objašnjava kako kišnica sa krova ide kroz oluk i klokoće padajući u bakarni kotao – profesor izvije gustu obrvu iznad levog oka, skvrči kažiprst desne ruke u zglob, “preseli’’ se na čas fizike i kao da je izvukao “kec iz rukava’’kaže:

Rezultanta!
-Rezultanta? – ponavlja zbunjeno Buton , jer je zaboravio da ga profesor čeka u “zasedi’’ i ne očekujući pitanje iz fizike na času hemije gleda “prazno’’ u profesora. Očaran što ga je “uhvatio na prepad’’ profesor ponovo uprči prst i počne da “deklamuje’’: Rezultatnta! Slaganje sila! Proces u kome se dve ili više sila sabiraju u jednu – rezultirajuću i tako dobijamo – rezultantu! – A onda zaustavi prst u vazduhu, prođe pogledom po razredu očekujući našu “reakciju’’. A mi, kao na času muzičkog obrazovanja nastavljamo da “pevamo’’ kao arare jer smo već naizust znali ono što sledi: … “Za sile čiji su pravci istog smera – rezultanta je uvek njihov zbir i u smeru je obe sile, dok je kod sila sa različitim smerom rezultanta jednaka razlici te dve sile i u pravcu je veće komponente…’’ – kao da u horu pevamo pesmu a smisao stihova ne razumemo..
U jednom trenutku pomislio sam da je vredan sećanja i Aleksandar Ranđelović, zvani Leka Patos. Pošto je na polugođu imao pet slabih ocena, prema propisima izbačen je iz Gimnazije i dobio “šup kartu’’ – da može, ukoliko to želi, upiše u neku od škola učenika u privredi. Leka je otišao u Tekstilnu školu i upisao tkački smer.
Bio je “grande’’ od čoveka. Sportski tip. Igrao je rukomet i fudbal. Kada su jednom prilikom njegovog prijatelja Vučka Gedžu, bez ikakvog povoda, napali ulični tepači, Leka mu je pritekao u pomoć, savladao i pretukao siledžije. Tako je otkrio da je talentovan za boks i učlanio se u Bokserski klub.
Leka je bio je veoma razvijen, širokih ramena, jakog vrata i velike ruke – kad ih stisne u pesnicu podsećale su na kovački malj, a kada raširi prste bile su kao lopate i Buton je govorio da sa tako velikim rukama po zimi može da vitla smetove snega i pravi prtine po ulicama. Boksovao je u teškoj kategoriji i bio poznat po tome što je desno rame izbacivao napred i tako štitio bradu, a levicom zadavao direkte. Zvali smo ga Levi Gard. Nije jako udarao, ali su njegovi udarci bili munjeviti i precizni – u vrh brade i pobeđivao je nokautom. I ljudi su išli da gledaju kako boksuje i klade se ali ne da li će pobediti, već u kojoj rundi će njegov protivnik predati meč. A mi smo s ponosom govorili – Leka je naš školski drug!
Tako je bilo do prijateljskog meča sa ekipom boksera iz Skoplja.
Pri polasku na put ustanovljeno je da se bokser teške kategorije razboleo. I rukovodstvo kluba je odlučilo da povede boksera koji je pre nekoliko todina obesio rukavice o klin i došao na železničku stanicu da ih isprati na put. Pošto dugo nije boksovao jedva su uspeli da ga nagovore da pristane. I tako su ga na “licu mesta” na železničkoj stanici – “aktivirali” da bi imali predstavnike u svim katerorijama, a njemu objasnili da ne treba da brine jer je meč prijateljski i da će samo statirati na ringu! Istini za volju ni publika na prepunom rukometnom igralištu, gde je postavljen ring, nije očekivala ništa drugo osim onoga što je i na plakatama pisalo – prijateljski meč.
Kada su izašli na ring penzionisani bokser iz Skoplja bio je za glavu niži od Leke, žgoljav, prava “beda’’ od boksera – sve što je potrebno bokseru – pojele su mu godine kao skakavci, a njegovo lice krasili su duboki ožiljci na mestu gde su arkade. Imao je krive, “kotlajaste’’ noge, kao da stalno jaše na buretu, sa duboko uvučenim stomakom kao da je izgladneo i suv kao motka kojom se potpire konopac za sušenje veša – da je puhnuo i vetar bi ga oduvao sa ringa. Na tom koščatom, izduženom licu najviše su se isticale oči – krupne i činilo se zakrvavljene u dubokim dupljama. Još od samog početka meča trčkarao je kao perce po ringu i obigravao oko Leke da ne bi primio udarce, što nas je na prepunim tribinama navodilona smeh. Leka je jedva uspevao da ga stigne i tu i tamo blesnula bi njegova levica, ali u prazno jer je njegov protivnik nalazio spas u klinču – zalepio bi se za Leku kao flaster sve dok ih sudija ne bi rastavio.
U poslednjoj trećoj rundi, kada smo očekivali da će se ta lakrdija od boksa završti nerešeno – još od samog udarca gonga, “žgoljavko’’ se “ probudio’’ – uspravio se, izvukao stomak napolje, raširio u ramenima, mišići mu odjednom nabrekli kao da ih je u u pauzi napumpao pumpom za biciklu. I ne samo da je prestao da trčkara po ringu, već je, izbacujući levu ruku iz ramena kao projektil direktima pogađao Leku. Kao da je penzionisani teškaš iz Skoplja zaboravio da su mu na stanici u Skoplju rekli da je to prijateljski meč i ovu neočekivanu priliku da opet bude na ringu shvatio kao priliku da pokaže da još uvek nije za “otpis’’ u “staro gvožđe’’. I odjednom se sve promenilo – sada je Leka uzmicao i jedva uspevao da izbegne ili ublaži udarce, a pred kraj treće runde od jednot “zalutalog’’ direkta u bradu pao je na patos. Trener je bacio peškir u ring i predao meč.
Leka je od tada izgubio samopouzdanje. U susretima sa bokserima za koje se govorilo da su “fajteri’’, da protivnicima lome “njokalice’’ i udaraju toliko jako kao da u rukavicama imaju ugrađene konjske potkovice – Leka je već posle dva tri primljena udarca –legao na patos i predavao meč. Po tome je dobio nadimak – Leka Patos.
Kada sam usred večere u bašti restorana spomenuo Leku Patosa neko je dodao da je iz “prve ruke’’ od pouzdanih izvora čuo da je Leka sada portir u nekom hotelu u Londonu– posao mu je da pijanim gostima i propalicama ne dozvoljava da uđu odnosno da ih izbaci iz hotela tako što ih levom rukom, jer je po rođenju levak, uhvati za tur, desnom rukom ščepa za vrat i naglavačke izbaci kroz vrata na trotoar.

Sava Dimitrijević

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare