Da li je teško pronaći posao na jugu Srbije?

LESKOVAC-LEBANE-MEDVEĐA-BOJNIK

Da li je teško pronaći posao na jugu Srbije, odgovor na ovo pitanje potražila je mlada novinarka Regionalne informativcne agencije JUGpress koja je sprovela mini istraživanje među mladima.

Zaključak je da posla ima ali ne u struci, možete se naći samo u fabrikama i na nisko plaćenim mestima na kojima je nadoknada oko minimalca.

Srbija je država gde mladi uglavnom žive sa svojim porodicama, osamostaljuju se tek kada odu u drugi grad u potrazi za poslom ili kada osnuju svoju porodicu, ako imaju uslova za to, a ako nemaju oni ostaju u kući svojih roditelja ili postanu podstanari u nekoj zgradi. Potraga za poslom nije nimalo jednostavna, postoje mnogi sajtovi na kojima može da se pronađe posao, ali ako struka nije tražena, posao mora da se pronađe na nekom drugom mestu.

Beograd je grad koji pruža puno prilika za zaposlenje, a šta je sa ostalim gradovima na jugu otkrili smo uz pomoć nekoliko sagovornika.

Lebane je malo mesto na jugu Srbije, gde posao u struci nije uvek lako naći. Milica Stojanović izjavila je za JUGpress da njena potraga za odgovarajućim poslom u Lebanu nije uspela.

“Meni je kao master učitelju u Lebanu bilo nemoguće naći posao u struci, s obzirom na to da je naše mesto jako malo i ima problem s natalitetom. Bila sam prinuđena da posao potražim u drugim sferama. Međutim, u Lebanu je, makar meni, to teško polazilo za rukom, pa sam svoje radno mesto pronašla u Leskovcu, u kompaniji Aptiv. Prosečna plata proste radne snage u ovoj kompaniji je od 40.000 do 45.000 dinara, u zavisnosti od broja radnih sati, naravno, možemo uzeti u obzir da je bruto satnica 311 dinara. Stoga i sami možete doći do zaključka da je plata za samostalan život sa svim računima i potrepštinama jednog savremenog domaćinstva premala, ali s obzirom na to da ja živim u roditeljskoj kući i da još uvek nisam zasnovala sopstvenu porodicu, te nemam troškove kućnih dažbina mogu reći da imam dovoljno za lične potrebe”, rekla je Milica.

U fabrici Aptiv radi veliki broj Lebančana, kako mladih tako i starijih. Za svaku od tri smena iz Lebana pođe po tri autobusa, tako da dnevno tamo odu na posao devet punih autobusa sa radnicima, što znači da je veliki deo omladine našao posao baš u toj fabrici.

Osim u Aptivu, jedan deo mladih radi i u fabrici Jura, koja se nalazi takođe u Leskovcu. Dnevno iz Lebana polazi po jedan autobus za tri smene.

U opštini Lebane mladi mogu pronaći posao u fabrici Lebanteks koja se bavi tekstilom industrijom, kao i kod privatnih preduzetnika koji se bave preradom kože, zatim u prehrambenim prodavnicama, ali plate mnogima nisu zadovoljavajuće pa odlaze u veće gradove u potrazi za boljim poslom.

Dvadesetsedmogodišnja Aleksandra Žugić, živi u Lebanu, a o uslovima za posao govorila je za naš portal.

“Pošto sam po struci master inženjer arhitekture, posao u Lebanu nisam mogla da nađem, jer su sva mesta arhitekte bila zauzeta u trenutku kada sam tražila posao, pre dve godine. U Medveđi je, u vreme mog konkurisanja, postojao samo jedan arhitekta pa su im ljudi iz te struke bili potrebni, pa sam se zato zaposlila tamo. Posao sam našla u zgradi opštine, kancelariji za urbanizam, preko programa Moja prva plata. Na tom programu sam bila 9 meseci, sa platom 26.000 dinara što je bilo premalo za zivot, s obzirom da nisam imala placene putne troskove relacije Lebane – Medveđa, koji su iznosili oko 8. 000 dinara mesečno. Nakon 9 meseci rada, prebacili su me na privremeno povremene poslove, sa platom od 41.000 dinara, takođe bez plaćenih putnih troškova. Ugovor na PP podrazumeva ugovor na po mesec dana rada, sa pomenutom platom, bez putnih troškova, bez prava na bolovanje i odmor. S obzirom na to da sam se udala, da zivim sada u petočlanoj porodici gde svako mora da doprinese za bolji život, ovako mala suma nije dovoljna”, ispričala je Aleksandra.

Student Visoke tehničke škole i instruktor vožnje Vladimir Ilić kaže da je u Bojniku jako teško da se pronađe posao.

“Bojnik je malo mesto u kome ima tri privatne firme, u kojima su sva radna mesta zauzeta. Ja radim u Leskovcu, koji je na 23 km od mene, i tamo radim kao instruktor vožnje “B” kategorije. Tamo mi nije bilo teško da nađem posao, od trenutka kad sam preuzeo licencu za instruktora vožnje prošlo je pet dana do pronalaska posla. Plata koju trenutno imam iznosi od 35.000 do 40.000 dinara. Ova plata je, trenutno dok sam i dalje kod roditelja, dovoljna za neke sitne namirnice i placanje racuna, ali za izdrzavanje porodice to je nemoguce”, rekao je Vladimir.

Kao i većinu mladih, Draganu Jovanović studiranje je odvelo iz rodnog mesta, Surdulice, u Niš, gde planira da ostane da živi i gde pokušava da omogući sebi samostalan život. Ona smatra da su mladi u Nišu u vrlo nezavidnoj situaciji.

“Na žalost, situacija na tržištu rada za mlade može biti teška. Nedostatak prilika za zaposlenje često predstavlja veliki problem za one koji žele da započnu svoju karijeru nakon završetka studija. Kompanije često preferiraju iskusne radnike, što značajno smanjuje broj prilika za zaposlenje za mlade i neiskusne. Međutim, i pored ovih prepreka, postoje i problemi sa kojima se susreću studenti koji su se doselili ovde, kao što je moj slučaj, a to je da moraju da odvoje i finansije za stan, sve troškove koji uz to idu i hranu. Što na mesečnom nivou iznosi puno više od onoga što uspeju da zarade na nekim poslovima koji se nude.”

Dragana, kao i većina njenih prijatelja koji su u sličnoj ili istoj situaciji, naišli su na problem u pronalaženju posla u struci.

“Ono što mladi imaju kao mogućnost jesu poslovi konobara, u ugostiteljstvu, bioskopima i uslužnim delatnostima. Možda su jedino studenti sa tehničkih fakulteta, ili mladi koji su se opredelili da se usavršavaju za neku od IT pozicija malo konkurentniji na tržištu rada, od onih koji su se odlučili za društvene nauke.”

Od prošle godine Dragana je diplomirani žurnalista i dobila je priliku da se uključi u program Moja prva plata.

“Trenutno imam mogućnost da završim program obuke u trajanju od 9 meseci koji finansira Nacionalna služba. Međutim, u razgovoru sa prijateljima, vidim da je to retkih načina da se pronađe posao u Nišu. Ako to i možemo smatrati poslom, s obzirom da u trajanju obuke nemamo radni staž, i nismo plaćeni ni po minimalnoj ceni rada u Srbiji. Ako isključimo pozicije za koje je potrebno iskustvo, koje kao mlade osobe, sa tek završenim studijama – nemamo. Ovakvi programi su jedini način, ali i nakon 9 meseci obuke, mnogi su u situaciji da im ta pozicija nije zagarantovana, jer se mnogo poslodavaca prijavi na konkurs kako bi iskoristilo benefite koje Nacionalna služba dodeljuje, i nakon 9 meseci vas ne zadrže na toj poziciji.”

U oblastima medija u kojima Dragana radi ima mogućnost da nauči dosta toga, ali ona vidi i negativne strane ovog konkursa.

“Uvidom u otvorenim pozicijama, videla sam da su kafići, spa centri učestovali u ovom konkursu zapošljavanja, što mi daje pravo da mislim da žele samo da iskoriste ovu mogućnost koji država omogućuje privrednicima i da 9 meseci imaju radnika koga ne moraju da plate iz svog džepa, a kasnije ne moraju ni da ga zadrže, kud ćeš lepše. A mladi, nakon što iskoriste tu šansu i ne ostanu na toj poziciji vrlo teško mogu da pronađu mesto za sebe gde bi mogli pristojno da zarađuju.”

Stav o tome da li je novac koji se zaradi dovoljan za samostalan život, podelila je sa nama i Dragana.

“Zahvalni su mladi u Nišu kada su im plate veće od minimalca, a to nije ni blizu dovoljno da mogu da se izmire mesečni troškovi, a kamoli da se živi samostalno bez pomoći roditelja. Moguće je da su mladi koji su iz Niša u povoljnijoj poziciji, jer ne izdvaju za troškove kirije, i mogu da se hrane kod roditelja, ali daleko od toga da mogu sebi da obezbede samostalni život”, zaključila je Jovanovićeva.

Jovana Stošić

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare