NIŠ
Marinela je rođena i do pre sedam godina je živela u Tirani. Onda se dogodila ljubav i ona je život u glavnom gradu Albanije zamenila životom u selu Leskovik. U selo koje se smestilo u planinskom području Kameničkog visa i Popove glave, na oko 10 kilometara udaljenosti od centra Niša, Marinelu je dovela ljubav prema Daliboru Marinkoviću. Za sedam godina braka njihova porodica se uvećala za dva člana, dva njihova sina, Mihajla koji ima četiri i Daria koji je dve godine stariji od brata. Za sedam godina ova mlada Albanka je u svom životu promenila puno toga. Daleko je od svoje porodice ali je ostala u kontaktu sa njima. Kaže da joj nije žao zbog toga jer je ovde u Srbiji u selu nadomak Niša započela nov život koji je ubrzo zavolela pa dodaje da ga nebi nikada menjala. Naučila je mnogo toga kada je u pitanju život na selu.
„Dalibora sam upoznala sasvim slučajno preko moje sestre koja živi u Srbiji. Sve je počelo kada smo se prvi put sreli. Odlučila sam da nastavim život sa njim u njegovom selu i nikada se nisam pokajala. U početku je bilo teško. Nisam znala jezik, ali brzo sam učila jer su svi oko mene govorili srpski. Uz jezik sam učila i kućne poslove. U Tirani nisam mnogo toga radila što ovde moram, ali ne pada mi ništa teško. Kada radite sa ljubavlju i srećni ste sve vam ide od ruke“, priča Marinela.

Njene komšinice iz sela su je brzo prihvatile. Hvale je, kažu da je vredna, radna i da se lepo uklopila u način života u Leskoviku.
„Sve sam naučila, da kuvam, da spremam zimnicu, da biran voće i povrće za zimu. Evo sada sam od 20 kilograma kupina i aronije napravila sok za moje dečake jer je to zdravo. Imaćemo soka za celu zimu. Pripremam i ostalu zimnicu. Učim od komšika koje su me lepo prihvatile, a kada nešto ne umem da uradim, pitam“, kaže Marinela.
Život na selu je daleko od lakog i lagodnog života mada ima svoje prednosti. Marinela je, čini se, odabrala prednosti jer u svojoj skromnosti ne ume ni da se žali. A kaže, nema ni razloga za to.
„Suprug se bavi stočarstvom. Imamo pet krava o kojima brinemo zajedno. Za mene je to bila velika novina. Vremenom sam počela da brinem i o njima i pomažem Daliboru. Nahranim ih, pomuzem, očistim prostorije gde žive. Ništa mi nije teško od toga jer volim sve da radim“, dodaje Marinela koja posle sedam godina u Srbiji odlično govori srpski. Ove godine je dobila i srpsko drževljanstvo pa nekako sa ponosom kaže da sada ima dvojno drževljanstvo.
„Volim ovo selo, ove ljude ovde, komšije. Priroda je predivna. Vazduh je čist ali je najvažnije da su ljudi dobri“, dodaje Marinela.
Kaže da je sada očekuju i nove obaveze. Stariji sin Dario polazi u predškolsko. Dogodine će biti prvaka pa se i ona kao i mnoge mlade mame iz Liskovika jako obradovala što se u selu završava izgradnja nove škole.
„Neće mi teško pasti ni pomoć deci oko škole jer kada su oni srećni i kada su svi oko mene nasmejani i meni je dobro. Dečaci su Daliborovo i moje najveće bogastvo“, zaključuje Marinela koja je prešla preko 500 kilometara da pronađe svoj dom u kući Dalibora Marinkovića i tu stvori svoju porodicu.