Urednici KoSSev portala uručen orden viteza Nacionalnog reda za zasluge

PRIŠTINA-MITROVICA

Izvor

 KoSSev

 –

Urednici KoSSev portala, Tatjani Lazarević, večeras je u rezidenciji Francuske ambasade u Prištini uručen orden viteza Nacionalnog reda za zasluge.

Lazarević je za viteza Nacionalnog reda za zasluge proglašena dekretom francuskog predsednika koji je izdat 26. jula prošle godine.

„Ovo priznanje Francuske nagrađuje istaknute usluge koje ste pružili kroz svoju profesionalnu aktivnost i predstavlja podsticaj da nastavite svoju posvećnost opštem dobru“, navodi se u obrazloženju odluke o dodeli ordena.

Ovim povodom u Rezidenciji Francuske ambasade u Prištini večeras je održana ceremonija na kojoj je urednici KoSSev portala orden uručio ambasador Olivije Gero.

Ambasador je u svom govoru pohvalio rad Lazarević kao i samog portala KoSSev.

„Ova nagrada je priznanje za profesionalni kvalitet vašeg rada. Želeo bih da istaknem našu zahvalnost za vaše iskustvo u sektoru medija… Vi ne širite samo informacije javnosti, ujedno se bavite prenosom znanja i kompetencija“, kazao je ambasador.

Naznačio je da Lazarević, odnosno izveštavanje KoSSev portala donosi uravnotežen pogled na situaciju u kojoj se nalazi srpska zajednica.

„Naš zajednički jezik gospođo Lazarević je profesionalizam i prepoznavanje uloge slobodnih medija i objektivnog novinarstva i demokratije. Želeo bih da naglasim Vašu posvećenost u vezi sa objektivnim i nezavisnim informisanjem…“, naveo je Gero.

A ovakav način rada zahteva hrabrost, ocenjuje ambasador.

„Cena koju vi plaćate kako bismo mi imali koristi od vašeg rada je sačinjena od pretnji i pokušaja zastrašivanja, to želim da naglasim večeras“, kazao je.

1 od 9

FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev
FOTO: KoSSev

Nakon ambasadora prisutnima se obratila Lazarević. Ona se zahvalila Francuskoj, navodeći da je počastvovana odlikovanjem.

Delove govora možete pogledati u video klipu iznad.

Ceo govor čitajte u nastavku:

Poštovani prijatelji i kolege,
Moja porodico i moja redakcijo,
Dragi gosti i dragi Dečanci,
Vaša Ekselencijo,

Zahvaljujem se svima koji ste došli. Ja sam počastvovana vašim dolaskom, ne zaboravljajući ni one koji iz opravdanih razloga nisu mogli da večeras budu ovde sa mnom, a želeli su. Ispred svih moji otac i majka. Moji Otadžbina i Čast. Od koje sam potekla na ovoj Zemlji i čija sam, i onaj koji mi je usadio vrednosti. Moju Čast.

Osećajući dubinu značenja baš ove dve reči koje su lična karta Ordena vašeg velikog francuskog naroda, i ni jednog trenutka ne pomislivši da ja imam ikakve lične zasluge u tome, ne daj Bože da se uporedim sa velikim imenima, prvo u mom srpskom narodu, a potom i drugom, koji su ovaj orden primili u prošlom veku, od vojnika, preko umetnika, čija imena nisam dostojna ni da spomenem na ovu priliku, jedini način da prihvatim Orden bio je da znam da su njegovi vlasnici moja Profesija i moji Sunarodnici.

Na raskrsnici sila, Između Scile i Haribde, 24 godine od rata, čuči preostala uplašena zajednica kosovskih Srba. Ona ne traži put za sebe, već način kako da ostane. Na svojoj zemlji. Jedan deo sateran u geta južno od moje reke Ibar, drugi, učauren na Severu, sa jedinim gradom u kojem smo se zadržali, iako je i grad iz kojeg dolazim, izgubio mnogo od svoje nekadašnje urbane lepote.

Jedni oprezniji, tiši, i bojažljiviji, vi u Prištini kažete – „integrisaniji“, drugi bahatiji i slobodniji, kažu – „kriminalizovani“ – i jedni i drugi se osećamo obezglavljeno, zloupotrebljeno, ostavljeno, neželjeno i poniženo. Kusur o koji se svi otimaju, ali ga šutiraju sa onog velikog stola, a imali bi što šta da zapevamo ili zakukamo, kako se već uzme.
Danas kada smo Beogradu francusko-nemački plan, Prištini korak ka finalnoj nezavisnosti, danas kada nas je na Kosovu i posebno u Metohiji sve manje, a teret sve teži, ovaj orden primam i kao priznanje svima onima koji su časno i dostojanstveno izneli, i još uvek, nekim čudom, to čine, teret teških godina za nama, i pred nama; svima onima koji imaju hrabrosti da žive sadašnjost i grade budućnost, čuvajući obraz časnih nam predaka.

Šta je bila njihova čast? Junaštvo, podjednako kao i Čojstvo. Reč koju nisam mogla da pronađem u engleskom jeziku, koji govorim pored maternjeg, osim opisa – onaj koji čuva drugog od sebe.

Jer kako odbraniti sebe od drugoga, ako ne odbraniš i drugog od sebe?

Možda da smo zadržali ovo nasleđe ‘čojstva’ na Kosovu i na Balkanu koje su nam preneli naši preci umesto što smo često radili suprotno, da smo na pravi način pazili i brinuli o našim bastionima kulture i istorije umesto da se kitimo legendama, onda bi naša deca danas rasla zajedno u blagostanju i miru i ispunila naš zajednički dom bogatstvom. Umesto toga, oni hrle, gospodine ambasadore, u Vašu zemlju i druge na zapadu, gde ih cenite kao vešte, mlade, profesionalce.

Kolege i KoSSevci moji,

Danas po prvi put svečano proslavljamo devet godina našeg rada. Bio je 5. februar kada smo objavili prvu vest, 7. kada smo izašli u javnost. Svaki je rođendan bio žestoko radan. Možda i to govori nešto o nama. Ne samo da nismo imali vremena za slavlje, da ne marimo previše za formu, već je možda bilo i nečeg više.

Za devet godina sagradili smo ostrvo slobode, na kojem se pre svega slobodno misli. Svaka napisana reč bila je „još jedna cigla u zidu“ integriteta javnosti i naše profesije i često smo radili pod pritiskom. Na našu ciglu u zidu neretko je izvana stizao kamen, klip u točkove, udarac s boka, s leđa, pa i metak.

Pišemo slobodno. Bez cenzure. Ne postoji tabu tema, postoji tabu o temi koji je društvo stvorilo, kao što ne postoji mrak jer je on samo odsustvo svetlosti. Zastupamo pluralizam izvora i mišljenja. Opisujemo atmosfere, objavljujemo utiske, prenosimo stavove, čak i kada su suprotstavljeni neumoljivim činjenicama ili makar tuđim doživljajima o istom. Jer su i takvi istina, zato što postoje. Ipak, nastojim da nikada nijednu reč ne uzimamo olako, kao ni jednog sagovornika ili čoveka o kojem pišemo. Da nikada ne budemo deo rulje na slabijeg, ma bio i dželat. Da nikada ne služimo propagandi, agitpropu, ili makar samo aljkavom novinarstvu.

Branimo pravo na slobodu reči i mišljenja. Merim naš uspeh, i uvek kažem da je nedovoljan, ali i realno sagledavam krizu, ozbiljnu krizu u kojoj se novinarstvo danas nalazi, i težak položaj srpskih medija.

Izloženi smo neprestano sudu javnosti, toj istoj za koju isključivo i radimo i nosimo svoju odgovornost, i koja je još uvek naš najveći saveznik. To je veliko breme ali je ono prirodno. I ja ga sa zahvalnošću primam.

Sa zahvalnošću primam i ovaj orden. Iako je on na mom reveru, nikada neću smetnuti sa uma da je on priznanje celom mom malom timu, i mom narodu, čak i kada zbog posla, u većem delu dana svoj lični i nacionalni identitet moram da ostavim po strani i sa zadovoljstvom budem samo novinar.

Nadam se da ću se prema njemu odnositi makar ne sa manje elana za rad, ako ne budem mogla više, sa ne manje vere u opšte dobro, ako ne bude je moglo biti više i sa ne manje snova za bolji svet i bolji život mog i svakog drugog naroda, ako ovi do sada nisu bili dovoljni.

Vaša Ekselencijo, molim Vas da u moje ime Vašoj prethodnici, Mari-Kristin Butel prenesete moje posebne pozdrave i pre svega zahvalnost, što je prepoznala nešto kod mene, što ja očigledno nisam. Zahvaljujem se gospođi Sesiliji Maronijer, sa kojom sam sarađivala sa posebnim zadovoljstvom, prepoznajući vedru, samoinicijativnu, poštenu i jaku žensku energiju.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare