Troškovi za kazne i penale iznose oko 200 miliona evra godišnje, 2010. godine iznosili oko 30, 40 miliona evra

BEOGRAD

BEOGRAD

Potpredsednik Saveta za borbu protiv korupcije Miroslav Milićević ocenio je na forumu “Zašto država gubi sporove pred međunarodnim arbitražama”, da “država mora da insistira da se što više arbitraža radi u domaćoj arbitraži”.

“Skoro ni u jednom postupku privatizacije sa ino-elementom nije došlo do toga da se arbitražna odluka donesena kod nas osporava”, rekao je Milićević na forumu koji je održan u organizaciji Biznis info grupe.

On je naveo i da su strane arbitraže veoma skupe, kao i da “većina partnera traži London ili Pariz, što bitno poskupljuje sam proces”.

“Ako se radi o firmama čiji je država vlasnik ili ima najveći udeo ona može da bira gde će da se sprovede arbitraža”, dodao je Milićević.

Milićević je, govoreći o prednostima domaće arbitraže, rekao da u svim predmetima u kojima je dogovorena ta arbitraža, iako su tuženi izgubili, nije bilo potrebe da se menjaju odluke, a kada se u našim uslovima donese odluka postoji mogućnost da se ona brzo sprovede.

Prednost naše arbitraže je da može brzo da se rešava problem, najviše za šest meseci i taj proces ne može da se odugovlači, istakao je on.

On je ukazao na to da je zakon regulisao eksterni, ali ne interni postupak, odnosno to ko Vladi predlaže arbitre i kako dolazi do izbora najboljih i najkvalitetnijih arbitara i ocenio da bi to trebalo zakonski regulisati, kao i to kako se biraju članovi pravnog tima.     

Advokat Tijana Kojović rekla je da je “poenta arbitraže neutralnost i nezavisnost od strana u sporu koja omogućava objektivno presuđenje”.

“Govoriti da mi treba da se preorjentišemo na domaću arbitražu kako bismo bolje prolazili u tim sporovima je suštinski suprotno onome zbog čega arbitraža postoji, a to je da je unapred nepristrasna prema bilo kojoj strani u sporu i da niko ne može unapred da računa da mu određena lokacija ili arbitražna institucija obezbeđuje bolji tretman”, rekla je ona.

Kojović je rekla da to što je Srbija vodila arbitraže u Parizu ili Londonu, nije razlog zašto je gubila sporove.

Specijalni savetnik u Fiskalnom savetu Marko Milanović rekao je da troškovi za kazne i penale “danas iznose oko 200 miliona evra godišnje, dok su na primer 2010. godine iznosili oko 30, 40 miliona evra”.

“Za ove neproduktivne namene u prethodnih 10, 11 godina potrošeno je ukupno oko milijardu evra”, rekao je Milanović i dodao da je to dvostruko više novca nego što je uloženo u četiri klinička centra i više nego što je iz budžeta izdvojeno za projekat modernizacije pruge Beograd-Novi Sad.

Programski direktor Transparentnost Srbija Nemanja Nenadić rekao je da je “nedovoljna transparentnost kada su u pitanju troškovi koji iz budžeta odlaze na plaćenje kazni i penala”, kao i da je sporno kako se planira taj deo budžeta i na osnovu kojih podataka.

Profesor na Fakultetu “Futura” Božo Drašković rekao je da država decenijama u kontinuitetu gubi u sporovima sa stranim firmama i kao primer naveo izgubljen spor sa “Galenikom”.

Drašković je ocenio da taj primer “pokazuje kontinuitet našeg katastrofalno lošeg načina na koji ulazimo u aranžmane sa stranim investitorima i kompanijama”.

On je rekao da se prave pogrešni potezi prilikom ugovaranja zbog političkog uticaja, a vrlo često se loše ugovara zbog neznanja ili loše zakonske regulative.

Drašković je rekao i da se “plaši velikih problema” kada je reč o slučaju “Rio Tinto”.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare