LESKOVAC
Kako Hans-Ulrih Veler u svojoj knjizi „Nacionalizam: istorija, forme, nacije“ navodi, istraživanja i diskusije u javnom prostoru Zapada doprineli su prevazilaženju predstave o nacionalnom identitetu kao jedinom koji individua (treba da) prisvaja, već se stalno isticalo kako svaka osoba može imati mnoštvo različitih identiteta (Veler, 2002: 135). Imajući u vidu socijalno-istorijske okolnosti u kojima se to događalo, a naročito društveno-ekonomsku formaciju u kojoj je nastalo i čiju je logiku pratilo, možemo povući paralelu između ideje o koegzistenciji više identiteta i kasnog kapitalizma u kojoj je ta ideja stvorena. Naime, upravo su epiteti kao što su fluidnost, brza promena, nestabilnost, pokretljivost, isti oni koji se mogu primeniti i na opisivanje identiteta u doba postmoderne, dok se istovremeno mogu upotrebiti i kao opis logike funkcionisanja kasnog kapitalizma. Takođe, identiteti se u ovom periodu mogu jako brzo kupiti, u bukvalnom smislu te reči – kupovinom proizvoda koji se smatraju tipičnim za određeni identitet. O ovome govori i Majkl Biling u trenutku kada govori o „odsustvu dubine“ u psihologiji, i konkretno, osećanjima pojedinaca koji su produkt i proizvođač kulture kasnog kapitalizma (Biling, 2009: 244). Naime, čini se da i u ovome možemo uvideti logiku kapitalizma – osećanja su subjektivna, neracionalna, mogu ograničiti produktivnost, uglavnom su „trošenje vremena“ (a vreme je novac), i, takođe, mogu ugroziti slepo vođenje isključivo sopstvenim interesom. Ovako sagledano, može se reći da duboka osećanja u kapitalizmu mogu biti najveći greh (naročito ukoliko se radi o osećanjima sloge i solidarnosti između potlačenih grupa koje mogu delati anti-kapitalistički). Psihologija postmodernog čoveka praćena je površnošću, ističe Biling, među mnogo drugih autora koji o tome govore, uključujući u taj opis i „gašenje osećanja“ kod ljudi, a uzrok tome nalazi se u kulturi kasnog kapitalizma i globalizaciji, koja je od nje neodvojiva (Biling, 2009: 246). Upravo zbog sve veće fluidnosti roba, radne snage i kapitala, a samim tim i identiteta, javlja se reakcija u vidu bujanja novog nacionalizma, koji bi trebalo da donese „povratak na staro“, koje se odnosi na romantizovanu nacionalnu prošlost i idealizovanje i slavljenje nacionalnih heroja, identifikaciju s njima u vremenima krize, nestabilnosti i onoga što Gidens naziva „ontološkom nesigurnošću“ (Biling, 2009: 244). Kao psihološka reakcija na nesigurnost, javlja se potreba za potragom za „sigurnim identitetima iz prošlosti“ koji ulivaju psihičku sigurnost (Biling, 2009: 245). Samim tim se, u želji da se izbegne bilo kakva fluidnost i relativizovanje i kritičko preispitivanje svega, i iz potrebe za nečim što predstavlja suštu suprotnost tome, dolazi do izgradnje autoritarnih ličnosti, koje, između ostalog, karakteriše emocionalna žestina, suprotna hladnoj ironiji kosmopolitske ličnosti (Biling, 2009: 244). Budući da se i ovakve ličnosti i dalje grade u sličnom okruženju koje je izgradilo upravo tu fluidnu ličnost, autorka ovog rada bi bila slobodna da pretpostavi da se čak i taj naizgled čvrsti neokonzervativni identitet, koji kao jednu od svojih glavnih prednosti ističe kako, za razliku od neoliberalnog, nije podložen promeni, zapravo podjednako sklon tome, jer su osobe koje su ga stvorile prošle kroz vrlo sličnu socijalizaciju kao osobe sa fluidnim identitetom, i „duh vremena“ je ostavio svoj pečat i na ličnosti koja tvrdi i trudi se da bude izvan svog vremena. Iako se obično tvrdi kako se autoritarne ličnosti, retradicionalizacija i desekularizacija javljaju kao prosta reakcija na suprotne procese u neoliberalizmu, koji su iznedrili ljude koji se u potrazi za emocijama spontano vraćaju u prošlost, biće potrebne decenije istraživanja da se utvrdi u kojoj meri je taj proces u čitavom svetu bio spontan, a u kojoj meri dobro sponzorisan.
U pogledu razmatranja budućnosti nacionalizma, može se reći da su oba pomenuta autora bila u pravu, te se, oko 20 godina nakon što su napisali pomenute knjige, može reći da su uvideli da se kraj nacionalizma još uvek ne nazire, a sam Veler na kraju svoje knjige govori i o mogućnosti bujanja ekstremnog nacionalizma nastalog iz osećanja besa i bespomoćnosti. Iako banalni nacionalizam i danas izmiče kritici zbog svoje ukorenjenosti u nacionalne kulture, čini se da ga njegovi ekstremni oblici sve više guraju u centar pažnje javnog prostora, a samim tim sve više otvaraju i mogućnost kritike. Suštinski, ističući nacionalistički karakter liberalnog, Majkl Biling ističe nešto što izmiče brojnim teoretičarima: nacionalističkim zastavama se ne mora uvek mahati da bi se istakao značaj nacionalnog, nekad je dovoljno da one budu istaknute (na zgradama, u novinama, na televiziji, na dresovima sportista,..), a da su građani u toj meri na njih navikli, da ne primećuju njihovu problematičnost.
Milica Stojanović
Literatura
Biling, Majkl, Banalni nacionalizam, Biblioteka XX vek, Beograd, 2009.
Veler, Hans-Ulrih, Nacionalizam: istorija, forme, posledice, Svetovi, Novi Sad, 2002.