LEBANE
Polaganjem venaca kraj spomenika u selu Prekopčelica obeležena je godišnjica oslobođenja Lebana od Turaka i Arnauta (19. januara 1878. godine). Iz kabineta predsednika opštine Lebane podsećaju da se nakon pada Novog brda u XV veku, teritorija današnje opštine Lebane našla pod Osmanlijskom vlašću. Srpsko stanovništvo postalo je raja, a Srbi su bili većina na ovim prostorima do Prve i Druge Velike seobe Srba u 17. i 18. veku. U tom periodu veći deo srpskog stanovništva iseljava se sa ovih prostora i biva potisnut od strane Arnauta koji su silaskom sa planine Goljak postali apsolutni gospodari na terenu u drugoj polovini 18. veka. Ovakvo stanje trajalo je do početka Prvog srpskog ustanka kada se srpsko stanovništvo diže na bunu protiv osmanske vlasti i pridružuje se ustanicima Vožda Karađorđa Petrovića. Jedan od najpoznatijih ustaničkih vođa u Prvom srpskom ustanku u ovom kraju bio je vojvoda Cvetko Vranovački. On je nekoliko godina ratovao protiv ozloglašenog arnautskog spahije Abdul – Rahmana Slišanskog. Centar okupljanja srpskih ustanika bila je Crkva Svete Petke u selu Bošnjacu. A borbe sa Abdul Rahmanom vođene su kod Lugarskih brestova. Nakon poraza Abdul Rahmana i njegovog vraćanja u Slišane, manjinsko srpsko stanovništvo u tim krajevima bilo je izloženo neviđenom teroru. Tako su Srbi morali da mu obrađuju zemlju, da vrše kuluk za njegov račun itd. Arbanasi su nakon Čegarske bitke i smrti Cvetka Vranovačkog opustošili srednju Jablanicu i Pustu reku poharavši je. U znak odmazde i zbog osvete prema Srbima koji su kao ustanici bili okupljeni u porti Bošnjačke crkve istu su zapalili, tako da u njoj nije bogosluženo sve do 1820. kada je ponovo obnovljena.
Srpsko – arnautski odnosi bili su gotovo isti i kasnije. Međutim, zalaganjem kneza Miloša, a pogotovo nakon sticanja autonomije Srbije 1830. položaj Srba se malo popravio. Ali, to je bilo u onim krajevima gde je bilo Turaka. U onim krajevima gde su bili Arnauti, što važi za Lebane i okolinu, položaj Srba bio je i više nego težak. Arnauti su sve do 1878. godine silom branili hrišćansku službu u crkvama, a svete utvari su uništavali i krali. Tako su Srbi morali da svete utvari i ikone kriju po kućama i da ih donose tajno samo kada je obavljana služba Božija. Jedina crkva u kojoj je nesmetano vršena služba do polovine 19. veka u celom Jablaničkom kraju bila je crkva u selu Bošnjacu. Zlodela Arnauta naročito su se pojačala u vreme Niške bune 1841. godine. U gušenju bune naročito su se istakli jablanički i pustorečki Arbanasi. Imamo podatak da su se te godine iz pravca Šumana spustili u selo Ždeglovo, spalili ga do temelja i ubili nekoliko stanovnika. Od tada je ovo selo prebačeno sa desne na levu obalu reke Jablanice.
Jedan zanimljiv podatak odnosi se na Crkvu Svetog Nikole u Prekopčelici. Crkva dok nije obnovljena u drugoj polovini 19. veka bila je obrasla šibljem i bili su samo temelji. Srbi su se više puta organizovali da očiste šiblje i obnove svetinju, ali su svaki put sprečavani od Arnauta. Kako bi sprečili Srbima ispovedanje vere, Arnauti su pravili busije i svakog onog koji bi se približio svetinji u pokušaju da je očisti i obnovi ubijali bi ga.
Nakon izbijanja Drugog srpsko – turskog rata krajem 1877. Timočki korpus pod komandom pukovnika Đure Horvatovića napredovao je ka Pustoj reci i Jablanici početkom januara 1878. Ono što je važno istaći da su bitke i bojevi za Pustu reku i Jablanicu uglavnom vođeni sa neregularnim turskim trupama odnosno arnautskim bašibozlukom. Tako imamo krvave borbe za sela Brijanje, Kacabać, Pridvoricu i Dubovo, zatim bojeve sa Arnautima kod Lebana, Krivače i Tekije 19. januara 1878. godine. Na Bogojavljanje je srpska vojska oslobodila Lebane i okolinu nakon 423 godine ropstva pod Turcima i Arnautima. Krajem januara srpska vojska sukobila se Arnautima kod Slišana i Gajtana, zatim kod Rujkovca, početkom februara kod Maćedonca. Interesantno je činjenica da je prilikom borbi kod Maćedonca ranjen pešadijski poručnik Pavle Jurišić Šturm, koji će kasnije postati đeneral srpske vojske i ratni heroj u Prvom svetskom ratu.