Slobodan Stamenković, 60 godina berberskog iskustva

Slobodan Stamenković se berberskim zanatom bavi već 60 godina. Njegov otac je 1923. godine otvorio berbersku radnju. Imao je osmoro dece, od toga pet sinova koji su svi do jednog morali da nauče berberski zanat. Tako je Slobodan uplovio u berberske vode i seća da je otac bio vrlo strog i da tu nije bilo hoću-neću, nego se tada znalo ko je stariji i ko koga mora da sluša. U protivnom, tata „zvekne šljagom“…

„Imao sam 14 godina, šišao sam jednu muštereiju. On je prošao pored i ošamario me. Nisam ni smeo da pitam zašto. Mušterija mene pita zašto me je otac udario, ja kažem da sam sigurno nešto pogrešio. Obratio sam pažnju i ustanovio da sam stvarno pogrešio i otklonio grešku. Mušterija nije to ni primetila, rekao mi je „Sve je u redu, majstore, dobro si me ošišao“. Takva su to bila vremena. A danas dete ne smem popreko ni da pogledam, kamoli da ga udarim…U to vreme ste zanat učili tako što odete kod nekog majstora pa najpre budete šegrt, onda kalfa i kad izučite zanat postajete majstor. Majstor je bio taj koji procenjuje da li vi možete ili ne možete to da radite i dešavalo se da, ako proceni da niste za taj posao, jednostavno vas otera da učite neki drugi zanat. Ali, jedno je isto bez obzira na vreme – morate da radite kvalitetno da bi ste opstali. Ja imam stalne mušterije, imam i dopunskih… Ali, ako ne radite kvalitetno, nikada nećete imati stalne mušterije…“

Slobodan je danas u penziji, ali i dalje radi.

„Ovo mi je sada dopunska delatnost. Možda bih i sedeo kući i samo čekao kad će da mi stigne penzija, ali finansijska porodična situacija je takva, mora da se malo i dodatno zaradi. Kakav bih ja bio deda ako ne bih pomogao unuke? Imam jednog unuka koji je na studijama u Beogradu, pa pomažem kako njemu, tako i unuki koja je još uvek u srednjoj školi. Unuk ima zanat, ja sam ga naučio da radi ovaj posao, tako da može da bira šta će da radi u životu…“

Problem stvara konkurencija koja ovaj posao radi na „divlje“, odnosno ne plaća nikakav porez državi ili osiguranje…

„Mladi danas malo prinauče ovaj zanat, a onda to koriste kao neku dodatnu delatnost, bez da prijave radnju, da plaćaju porez državi… A ako i pogreše, ma porašće kosa, nije bitno… To je posebno bilo vidljivo sada dok je bilo vanredno stanje zbog korone. Oni idu po kućama, odrade posao kako odrade… Ali, na taj način svi gube…“

Prati
Obavesti me o
guest

2 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
ko bira koji će komentar objaviti
ko bira koji će komentar objaviti
3 godine pre

Zanimljivo je da je masu komentara stopirao, zabranio, sprečio njihovu objavu komentator kojeg ste angažovali, koji se ovde preselio s drugog portala. Pa njemu smetaju komentari, on udara cenzuru ovde, a kao povećao se broj komentara zahvaljujući njemu. Kako, kad ih on briše, skida, ne objavi? Onda imate manje komentara zahvaljujući njemu.

ko te šiša
ko te šiša
3 godine pre

Promašena tema. Nijedan posao ovog tipa ne postoji bez imena mušterija. Ako je krojač, tada se kaže da šije za toga i toga. Dizajnira za tu i tu. Ako je kozmetičar kaže se da se kod njega sredjue taj i taj. Ko se šiša kod ovog brice, brije i ostalo, stuca brkove, fazonira zulufe? To određuje ovog zanatliju, njegove mušterije koje imaju ime i prezime i po kojima ga preporučuju i prepoznaju. Jer ni po čemu i nije drugome poznat. Već isključivo po svojim mušterijama. Pa kamo nešto konkretno o tim mušterijama. Ko dolazi često? Ko ređe? Ko je zahtevan? Ko daje bakšiš? Ko je tačan? Ko uvek kasni? Ko je ljubazan, pričljiv, ćutolog, ko sakuplja informacije u salonu, i još mnogo, mnogo toga što čitaoce zanima, a ne o ovome što je za ono vreme tipično, da su roditelji bili strogi i usmeravali decu da budu vredna i osposobljena da samostalno zarađuju.