LESKOVAC
U Leskovcu je danas dr Marija Ranđelović promovisala svoje dve knjige, jedna od njih je nastala 2010. godine i zove se „Pedagoški potencijali lokalne samouprave i slobodno vreme mladih“.
Sama autorka kaže da je ovo delo, koje je sve aktuelnije, promovisano u preko sto gradova u Srbiji, ali i u Albaniji, Bugarskoj, Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. Već je objavljeno nekoliko izdanja i urađen je prevod na ruski, engleski i romski jezik.
„Prevedena je na romski zato što i romska deca, koja žive na našem prostoru, moraju da budu integrisana u okviru lokalne samouprave, jer ona jesu faktor koji postoji. Fenomen slobodnog vremena postoji i kod romske dece, samo što je on, na primer, iskorišten tako što ta deca prosjače. Mi ne možemo da živimo u društvu prosjačenja, jer, zapravo, sva deca uče putem modela. Najjači uticaj na formiranje ličnosti ima porodica, koja je izgubila svoj formativni uticaj. Isti uticaj je izgubila i škola i ostala su dva vrlo značajna modela – vršnjaci i mediji. Ta deca žive zajedno i moraju tako biti i sagledana jer su interes društva.“
Pored ove knjige leskovačka publika je mogla da se upozna i sa delom „Obrazovna politika i medijska pismenost“ koja je proizašla iz doktorata Marije Ranđelović, ali i iz magistarske teme „Slobodno vreme mladih“.
„Kada sam pravila analizu sadržaja mladih ljudi morala sam da sa njima imam i nekakvu komunikaciju. Frapantna je činjenica da sam dobila dva odgovora. Prvi je „uopšte nemam slobodnog vremena“ i to su deca koja imaju hobije, aktivnosti, da li po želji ili ambiciji roditelja, nije važno, ali ih mnogo imaju i puno puta od svog hobija naprave struku. Sa druge strane sam imala decu koja kažu „Dosadno mi je“, pa je čak to došlo i do nekih žargona, kao što su gluvarenje, smaranje, blejanje itd. što je bilo problem kad je knjiga prevođena na engleski jezik, jer nisu mogli da pronađu adekvatne izraze i predstave šta to deca meni kažu. Suština je da kod ove dece koja imaju mnogo slobodnog vremena, najveći deo sadržaja njihovog slobodnog vremena se ticao medija”, kaže autorka.
“Na žalost, ispostavilo se da smo mi medijski nepismeni. Kada to kažem, mislim na ono što ljudi smatraju da je dovoljno da znaš da uključiš kompjuter, da imaš fejsbuk, instagram, tviter… To nije digitalna ili medijska pismenost. Ona se tiče selekcije i biranja informacija, pravovremenosti informacija, ali i kreiranja informacija”, dodala je ona.
Kaže i da su “prosvetni radnici prošle nedelje dobili iz Ministarstva prosvete jedan značajan dokument na, možda, stotinak stranica koji kaže „Okvir digitalne kompetencije nastavnika, učitelja, vaspitača za 21. vek“. Ima osam kompetencija, a svaka od njih ima tri nivoa: osnovni, srednji i napredni. Napredni nivo, koji bi trebao da ima svaki osrednji prosvetni radnik kaže kreiranje medijske poruke i sadržaja. Znači, film, video-klip, digitalni herbarijum, kabinet… Naši prosvetari, na žalost, beže i od onog najosnovnijeg nivoa, a to je da eventualno imaju računar u učionici”.
“Dešava nam se da osuđujemo medije, a mladi ljudi, što je paradoks, imaju potrebu da budu što više u medijima. Oni loše selektuju informacije, sve ih više interesuju rijaliti programi. Oni svoje slobodno vreme koriste tako što su receptori tuđeg slobodnog vremena i to kod osoba koje zaslužuju osudu javosti, a ne da budu idoli mladim ljudima. Na žalost, oni postaju modeli za identifikaciju što onda postaje veliki problem,“ rekla je Randjelović.
„Sami mediji bi morali da imaju dimenziju odgovornosti etike u odnosu na mlade ljude. Mladi ljudi kažu da provode 10-15 sati uz medije, ali samo 0,2 % gleda obrazovne programe. Ukoliko ne postoji organizovana aktivnost države i svih ovih pobrojanih potencijala o kojima govorim, ovaj problem će eskalirati i biti sve gori.“
Ranđelovićeva je istakla i da nikada nije bio veći animozitet između roditelja i prosvetnih radnika, kao da oni ne rade za isti cilj.