BEOGRAD
Procedura provere zdravstvene ispravnosti hrane koja se uvozi u Srbiju je nepotrebno komplikovana i skupa za kompanije i potrošače i uz to veoma ranjiva na korupciju. Nepostojanje jasnih procedura o uzorkovanju robe u postupku uvoza i službene kontrole dovodi do učestalih i nepotrebnih analiza koje za posledicu imaju zastoj robe na granicama i posledično skuplji proizvod za potrošače. Takođe, ovim načinom se ne povećava stepen bezbednosti proizvoda jer se kontroliše roba besprekorne istorije i sa vrlo niskim rizikom, koja je već ispitana u akreditovanim laboratorijama u EU.
Privreda svakodnevno, mada ne javno (zbog straha od odmazde pojedinaca), ukazuje na proizvoljno i neujednačeno postupanje inspekcija. Iako se od primene Zakona o inspekcijskom nadzoru počevši od aprila 2016. očekuje puno u pogledu bolje koordinacije i uvođenja pravila, i dalje ostaje veliki broj nedorečenosti u sektorskim propisima zbog kojih će pojedini inspektori nastaviti da tendenciozno tumače propise što znači da će uzimati uzorke kad i koliko god hoće (iz svakog kamiona po karton viskija, da ilustrujemo primerom).
Bezbednost i ispravnost hrane su prioritet, ali ukoliko znamo da pojedine kompanije za više od 10 godina nikada nisu dobile negativan rezultat analize i da njihove pošiljke uvek prate uverenja o zdravstvenoj ispravnosti izdata u državama EU, postavlja se pitanje da li je dosadašnje postupanje inspekcija opravdano i ko od toga ima koristi.
Više propisa reguliše ovu oblast – tako npr. Zakon o zdravstvenoj ispravnosti predmeta u opštoj upotrebi propisuje da kompanije snose troškove laboratorijskog ispitivanja dok Zakon o bezbednosti hrane predviđa da troškove refundira država ukoliko se uzorak pokaže kao ispravan. Međutim, u praksi kompanije uvek plaćaju troškove analize jer sredstava za te namene nikad nema dovoljno u budžetu, a prema tvrdnjama privrednika, oni i ne pokušavaju da traže refundaciju jer se plaše da će dospeti na nezvaničnu crnu listu inspektora i rizikovati dodatni zastoj pri uvozu hrane. Dakle, što više uzoraka veći su troškovi preduzeća bez obzira na rezultat analize, a s druge strane veći je prihod privatnih laboratorija koje vrše ispitivanje.
Simptomatično je da laboratorije kada izdaju rešenje o ispravnosti hrane ne prilažu dokument o izvršenoj analizi i nalazima, pa se postavlja pitanje da li je analiza uopšte i urađena što dodatno ugrožava i interese potrošača. Uočena je i praksa da pojedini inspektori šalju uzorke uvek u istu laboratoriju te NALED poziva nadležne da ispitaju motivaciju i opravdanost takvog postupanja.
– Iako je značajan, trošak analiza nije najveći problem za privredu već su to operativni troškovi koji nastaju zbog čekanja robe na granici danima i nedeljama. To onemogućava nastavak proizvodnje i uvećava troškove usled potrebe povećavanja zaliha. Sve to u finalu dovodi do skupljeg proizvoda čiji stepen bezbednosti zbog ovakve kontrole nije povećan – kaže Dragan Pušara, magistar kvaliteta i bezbednosti hrane.
Za kontrolu uvoza hrane zadužene su sanitarna, granična fitosanitarna, poljoprivredna i veterinarska inspekcija. Rešenje za problem NALED je dao u Sivoj knjizi 8 gde predlaže da inspekcije uvaže uverenja o ispravnosti hrane laboratorija iz EU, a na osnovu važećih sporazuma Srbije sa EU ili da definišu učestalost i postupak uzimanja uzoraka posebnim pravilnicima koji bi pre svega uzeli u obzir analizu rizika za pojedine vrste hrane.
Zakon o bezbednosti hrane stupio je na snagu u junu 2009. i predviđao je donošenje 42 podzakonska akta koji bi preciznije uredili obeležavanje, ispravnost i prometovanje hrane. Međutim, 16 akata ni do danas nije usvojeno i na njih se čeka duže od 1.700 dana, pokazuje NALED-ov Barometar propisa. Među tih 16 akata jeste i pravilnik o procedurama i rokovima za postupanje inspekcija.