Ples kao životno opredeljenje

LESKOVAC

Nađa Tomić završila je prošle godine Institut za umetničku igru, a radi se o plesnoj akademiji u Beogradu.
-To je privatni, malo specifičan fakultet koji je, pre šest godina, osnovao Tačer, plesač koji u Engleskoj drži Plesni konzervatorijum, sa Aleksandrom Sašom Ilićem, prvakom baleta u Narodnom pozorištu u Beogradu. Mi imamo srednju baletsku školu, imamo talentovane ljude za ples, tako da je postojala potreba i za ovakvim vidom obrazovanja.-

Studije

Nađa se plesom bavi od svoje pete godine, a kada je došlo vreme za upis na fakultet videla je da postoji u Beogradu nešto što nju interesuje.
-Sela sam u autobus, otišla da se raspitam da li mogu da se upišem, s obzirom da kod nas u Leskovcu nemamo srednju baletsku školu… Rekli su da nije problem, da mogu da upišem smer savremenog plesa ili koreografije, pa sam se ja odlučila za ovo drugo, jer je to skup svih plesova i lakše ću tu da se snađem. Na prijemnom smo, pored svoje koreografije i testa opšte informisanosti, polagali i engleski, koji je jako bitan, s obzirom da su profesori stručnih predmeta iz inostranstva, pa su predavanja na engleskom. Ja sam se godinu dana spremala kod Ivane Đorđević, išla svakog vikenda u Niš kod nje, gde ona ima svoju plesnu školu, jer je ona završila srednju baletsku školu i mogla je da mi pomogne. Nije mi bilo teško, jer sam se već 12 godina bavila latino-američkim plesom u školi „Step baj step“. Ja sam prva sa juga Srbije koja je upisala ovaj fakultet i uopšte se na kajem zbog toga. Jeste bilo naporno, svakodnevne su obaveze, dosta se radi, ali sada sam diplomirani dramski audio-vizuelni umetnik, kako glasi stručni naziv, ili u prevodu diplomirani koreograf. Mogu da radim u pozorištu kao koreograf, saradnik reditelja, da radim scenski pokret…“

Povratnik

Obično mlađi ljudi planiraju da odu da žive i rade negde izvan Leskovca. Nađa se vratila u Leskovac nakon završenog fakulteta, iako je njena struka mnogo traženija u Beogradu nego u Leskovcu.
-S druge strane, veća je i konkurencija u Beogradu, nekako su se svi sjatili u Beograd. Mnoge moje kolege uopšte ne rade u struci, nego su konobari, bez obzira na talenat i česte audicije… Ali, ja želim i da u svoj Leskovac donesem nešto novo, taj savremeni ples kao pravac u umetnosti, klasični balet, jer ovde postoji mnogo talentovane dece koja uopšte nemaju mogućnost da igraju, nego moraju da čekaju da im se ukaže neka prilika da odu u Beograd… Čak je trebalo da predstavu za diplomski ispit prezentujem u leskovačkom pozorištu, ali zbog korone nije bilo moguće to organizovati, pa se svelo samo na video snimak. Tako sam ja sada angažovana u pozorištu, ali radim i sa decom u plesnom studiju „Avangarda“, imamo brojne nagrade sa silnih takmičenja, tako da sam zaista zadovoljna.-

Posao

Nađa je pre dve godine počela da radi u leskovačkom Narodnom pozorištu i iza sebe već ima pet predstava, od kojih su četiri dečije.
-Imala sam sreće da mi je rad sa decom bio blizak jer sam odrasla u plesnom klubu, gde smo imali neku pedagogiju i mentorstvo na temu kako se radi sa decom, šta je bitno, šta je nebitno, šta decu interesuje, kako im privući pažnju… Bilo je toga i na samom fakultetu… Ali, pored svega toga, kad sam se vratila u Leskovac nakon školovanja, počela sam da radim u plesnom studiju „Avangarda“ sa grupama dece. Tu sam iz prve ruke mogla da vidim dečju reakciju, šta im je interesantno, kakav pokret, koji skok… E, sad, u pozorištu sam sarađivala sa našim glumcima kojima je to strano. Oni nisu plesači, pa je i njih trebalo naučiti ne samo da igraju, nego i da prenesu određenu facijalnu ekspresiju, da bi deci bilo zanimljivo i da bi im držali pažnju… Mislim da smo u tome uspeli, naši glumci su talentovani i za ove dve godine su jako napredovali. Na taj način se obogatila i neka ponuda našeg pozorišta, toga ranije nije bilo… Krenuli smo sa nekim osnovnim koracima, a vremenom to nadogradili. Važno je da smo svi voljni da radimo, da učimo, da napredujemo.-

Geni

Nađa potiče iz umetničke porodice, ćerka je prvaka leskovačkog pozorišta Đorđa Tomića, a i mama Ceca se dugo bavila estradom.
-Oni mene nisu usmeravali, čak su bili i protiv. Nisu ni znali da sam otišla u Beograd da se raspitam oko upisa na fakultet, rekla sam im da sam kod drugarice u Vlasotincu. Kada su shvatili da sam čvrsto odlučila i da želim ovim da se bavim, onda su dali svoj pristanak i podršku. Moja želja da se bavim ovim poslom je još više porasla kada se moj otac razboleo. Znam koliko njega boli što nije na sceni, što ne može da glumi, ali mene boli još više jer sam obožavala da idem da ga gledam u pozorištu, da budem uz njega. Rekla sam mojima da ću da nastavim tamo gde je on stao, da ću biti njegove ruke i noge na sceni. Meni je najveći kompliment kada odemo na neko gostovanje i nakon predstave mi kažu, a mnogi ljudi ga znaju, da su imali utisak da njega vide na sceni, da mnogo ličim na njega. Imam želju da njegovo prezime nastavi da tako živi u tom svetu, da postignem uspeh koji je on postigao, ako mogu i više, da prenosim njegov rad, da pričam šta je radio… I to je bio jedan od razloga što sam se vratila, jer želim da igram na daskama na kojima je i on igrao. Hvala Bogu, za sada sve ide kako sam planirala.-

Ivan Spirić

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare