LESKOVAC
Komemorativnim skupom obeleženo je 25 godina od raketiranja voza na mostu u grdeličkoj klisuri tokom NATO agresije na ondašnju Jugoslaviju. Vence su položile porodice stradalih, predstavnici Vlade Republike Srbije, Vojske Srbije, policije, Jablaničkog okruga, Grada Leskovca. Železnice Srbije i raznih udruženja. Pomen stradalima je služio vladika niški Arsenije sa sveštenstvom SPC. Ministar za rad zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Nikola Selaković obratio se okupljenima rekavši da se ovaj skup održava na jednom svetom mestu, mestu stradanja, mestu mučeništva, simbolu zločinstva onih koji su tačno pre 25 godina svojim bombama raketirali putnički voz na ulazu u Grdeličku klisuru.
„Nismo ni svesni da smo se sabrali na mestu gde možemo da vidimo kako nastaje mučeništvo, jer ljudi koji su ovde stradali su pravi mučenici modernog doba. Postavlja se jedno pitanje u jednoj reči – zašto? Ili u dve reči – zbog čega?Zašto je 19 najmoćnijih zemalja tog vremena bez odluke Saveta bezbednosti UN napalo jednu malu zemlju i time izvršilo čin agresije na jednu suverenu, slobodnu i nezavisnu zemlju. Taj 12.4.1999. godine bio je 19 dan NATO agresije na našu otadžbinu, neprijatelj je mislio da će u roku 3-4 dana u potpunosti uništiti našu vojsku, naročito na području Treće armijske oblasti, pogotovo na KiM, da će nas uništiti i osramotiti, baciti na kolena i naterati na sramnu kapitulaciju. Kako je vreme odmicalo i kako su prolazili dani, videvši sa kakvim su se otporom i vojske i naroda i države suočili, agresori su u potpunosti počeli da gube svoj um i tada krenuli da raketiraju i gađaju čisto civilne ciljeve i objekte. Jedan od takvih objekata bio je i ovaj ovde železnički, ali i drumski most na ulazu u Grdeličku klisuru. Ono što ovo mesto izdvaja u odnosu na sva druga jeste činjenica da nije raketiran most, već putnički voz, pun putnika, različitih starosnih dobi, zanimanja, životnih priča, ali jednakih u jednom – svi do jednog su pripadnici našeg mnogostradalnog srpskog naroda.“
Ministar Selaković je napomenuo i da je, pripremajući se za ovaj govor, čitao sve što je mogao da pročita o ovom zločinu.
„Bilo je teško zadržati emociju, teško je i sada, ovde na ovom mestu, ali ta emocija govori da smo još uvek ljudi. Da li da pričam o malom Branimiru, mladom bračnom paru, Markovićima, o svima koji su tog drugog dana Vaskrsa otišli u nebesa… Naše okupljanje danas ovde, i svakodnevno i svakogodišnje sećanje i podsećanje na ove žrtve, jeste putokaz za našu budućnost. I dokle god se budemo sećali svoje prošlosti, odavali poštu i počast onima koji su u njoj stradali boreći se za iste ciljeve i ideale za koje se borimo i mi, dotle ćemo biti u stanju da radimo vredno u sadašnjosti i trasiramo put našoj budućnosti.“
Prisutnima se obratio i gradonačelnik Leskovca Goran Cvetanović, koji je rekao da je ovo događaj koji je zauvek obeležio i Leskovac i Srbiju.
„Uvek ćemo se sećati tih teških trenutaka kada su nevine žrtve, putnici i radnici naših železnica, postali mete smrtonosne sile koja je zahvatila našu prelepu zemlju. Danas stojimo ovde, da bismo odali počast žrtvama – onima koji su izgubili svoje živote, onima koji su preživeli s trajnim ožiljcima i onima čiji su voljeni nestali u tom strašnom činu, činu nasilja. Patnja i bol tog tragičnog dana ostaju zauvek duboko usađeni u našem kolektivnom sećanju. Ovaj dan podseća nas na potrebu da se nikada ne zaboravi žrtva i da se uči iz prošlosti. Neka nam ova dvadeset peta godišnjica bude podsetnik na to da se nikada ne smemo umoriti u nastojanjima da gradimo bolji svet za buduće generacije. Naša je obaveza da pamtimo i opominjemo, da se ono što se ovde desilo ne desi više nikada i nikome.“
Ivan Bulajić, generalni direktor „Srbijavoza“ smatra da NATO zastava pod kojom je 19 tada najmoćnijih zemalja izvršilo oružanu agresiju na našu zemlju nije dovoljno velika da pokrije njihovu sramotu.
„Već 25 godina čekamo pravdu kao zrno utehe, ali pravde i utehe za male narode na svetu izgleda više nema, tako da je naša odgovornost još veća da svake godine dođemo ovde i da pamtimo. Došli smo ovde da odamo poštu nedužno stradalima, ali i da njihove porodice i njihove najbliže pogledamo u oči i da im kažemo da učestvujemo u njihovom bolu i da nikada nećemo zaboraviti. Te 1999. godine železničari su svi kao jedan stali uz svoj narod i svoju državu. Svoje zadatke izvršavali savesno i predano. I to će uvek tako biti, i danas kada zemlju gradimo u miru, i sutra ako opet budemo morali da je branimo.“ (kraj) IS/LJS
























