Novinarstvo – delikatan posao

VLASOTINCE

Posao novinara je zanimljiv, a uz to i težak zanat, jer bi svi želeli da se piše kako njima odgovara. Boli ih istina kada je nepovoljna po njih i onda se po (ne)pisanom pravilu ljute i negoduju. Ali teško je danas svima ugoditi, i zato novinari mora da rade i pišu istinu i samo istinu. Uostalom istina nikad ne laže.
Beograđanin po rođenju, a po rodbinskoj vezi vlasotinački zet, Slobodan Simić sa novinarskim stažom od 42 godine zasigurno je meritorna ličnost koja može govoriti o novinarima i novinarstvu kao zanimanju. Ovih letnjih dana obreo se u Vlasotince i “odomaćio”, kao pravi rođak i zet u Gazibarinom domu Nikole Živkovića, poznatog vlasotinačkog likovnog stvaraoca, a tu je i rođak poznati Špic iz kultne serije Porodično blago, takođe zet vlasotinačkog Siniše Pavića. Do tančina poznaje sve muke koje imaju današnji novinari i u potpunosti je saglasan da je biti “novinar opasno zanimanje”, što je konstantovao i novinar koji je beležio događaje u filmu Zona Zamfirova.

  • Ovde mi je ovih dana prelepo. Uživam u hladovini dvorišta mog Gazibare, a tako sam se provodio svih predhodnih skoro petdecenijskih godina kada sam dolazio u Vlasotince. Na mene je poseban utisak ostavila restoran bašta “Park” pored same reke Vlasine, gde smo skoro svako veče odlazili na piće i slušali muziku tadašnjih izuzetnih umetnika. Bilo je tada teško naći slobodno mesto za stolom, narod je tada bio posebno raspoložen, pevalo se i igralo, ma svi su nekako bili veseli. I sada izađem svakodnevno u vlasotinačku varoš na kafu, i obavezno sa društvom sednemo i evociramo uspomene na prošle, kako mnogi misle, bolje i lepše dane, – kaže nam na početku razgovora o prošlim vremenima priznati i poznati beogradski sportski novinar, Slobodan Simić.
    Vi ste svih predhodnih godina bili u poziciji da pitate svoje sagovornike. Sada ćemo vas mi pitati.

Dakle, ko ste vi i odakle, gospodine Simiću ?

  • Ja sam rođeni Beograđanin, i na ovaj svet sam došao ratne 1943.godine. Živeli smo na Autokomandi, ali kada se gradio auto put kuću su nam srušili i sada živim na Lionu. Inače, u novinarstvu sam 42 godine, od toga najpre u Sportu 22 godine, a potom i Sportskom žurnalu punih 20 godina. Igrao sam fudbal u beogradskom Radu, Slobodi iz Dušanovca, studirao sam Saobraćajni fakultet, gde sam došao skoro do samog kraja. Predao sam gotov diplomski rad, a onda sam morao u vojsku i fakultet sam zapostavio. Imao sam sreću da je u Obrenovcu bilo organizovano Svearmijsko prvenstvo Jugoslavije, gde sam najpre radio na pripremi sportskih terena za ovo takmičenje. U međuvremenu sam dobio poziv od poznatog novinara radio Beograda, Predraga Coke Lazovića da svakodnevno izveštavam sa ove sportske manifestacije, a takođe i za potrebe beogradskog Sporta. Po izlasku iz vojkse pola godine radio sam u Dunav osiguranju, da bih se kao sportski novinar zaposlio u beogradskom Sportu, gde sam kako, sam već, rekao proveo prve 22 radne godine, a potom preostalih 20 godina u Sportskom žurnalu.

Šta je za vas novinarstvo ?

  • Novinarstvo je delikatan posao. Morate imati školu, mora da se dorbo poznaje srpski jezik i gramatika, a uz to potrebno je mnogo rada i iskustva u ovom poslu. Glavni deo posla stiče se u praksi, a tu treba da imate i sreću, jer pored dobrih znalaca može se mnogo naučiti. Ja sam bio takve sreće da sam radio i učio pored vrsnih novinara kao što su bili Miša Vasiljević, Ljuba Lovrić, Nikola Vrgotić, i još nekoliko njih. Tu je bio i Mirko Stamenković osnivač Večernjih novosti. Od Mirka sam učio i najviše naučio, a svi oni bili su bolji od boljeg, majstori novinarstva i pisane reči. Na posao sam dolazio prvi, a odlazio poslednji sve u želji da što bolje naučim novinarski zanat. Mnogo toga se promenilo danas u odnosu na prošla vremena.

Izgleda da je ranije bilo srećno vreme za novinarstvo ?

  • Da, baš tako. U Borbi su još bile Večernje novosti i Sport, koji je pored zagrebačke Sportske novosti bio jedini sportski list u bivšoj velikoj Jugoslaviji. Vrlo brzo sam postao urednik fudbalske rubrike, što je bio novi izazov za mene i prilika da godinama pratim zbivanja u Crvenoj Zvezdi, Partizanu i državnoj reprezentaciji. Čitaoci su prosto svakodnevno razgrabljivali Sport u večernjim izdanjima, a sva čitalačka publika u celoj Jugoslaviji pre nego što bi otišla na svoja radna mesta kupovala bi Sport da pročita kako su prošli njihovi klubovi za koje navijaju.

Bili ste zaduženi da pratite dešavanja u naša dva najveća kluba Crvenu Zvezdu i Partizan, kao i našoj državnoj reprezentaciji. Gde je bilo najteže raditi ?

  • Na sva tri mesta je bilo i teško i izazovno. Svoj posao radio sam maksimalno ozbiljno i profesionalno poštujući u potpunosti istinu i činjenice koje sam imao pred sobom. Nikad nisam objavljivao poluinformacije, uvek sam težio da sve što napišem bude onako kako se i desilo. Pa makar se nekome i ne svidelo. Sa Miljanom Miljanićem imao sam super odnose, tako je bilo i sa Tomislavom Karadžićem, a posebno dobre odnose imao sam i sa Bogoljubom Stepanovićem prvim čovekom sudijske organizacije. Mnogo je dobrih i pametnih ljudi bilo u fudbalskim klubovima i strukovnim organizacijama. Sa nacionalnom fudbalskom kancelarijom i FS Srbije, takođe, sam imao saradnju na najvišem nivou.

Šta mislite o današnjem trenutku novinara i novinarstva ?

  • U poslednjih nekoliko godina sve se promenilo. I sve na štetu novinarstva i pravih novinara. Pa i sami vidite kome i koliko država opredeljuje velika novčana sredstva. To su tabloidi koji pišu i rade, zna se već za koga. U predhodnom periodu novinari su imali dobra novčana primanja i moglo se od toga i pristojno da žive. Ja sam posle samo tri godine rada u Sportu dobio trosoban stan, što je tako nešto nemoguće u današnje vreme. Jeste radilo se mnogo, ali bilo je i koristi od tog rada. Danas izgleda toga nema nažalost onih mladih ljudi koji su se opredelili da budu novinari.

Da je “novinar opasno zanimanje” videli smo i u filmu Zona Zamfirova. Da li je to baš tako ?

  • I jeste i nije. Sve zavisi od ljudi i okolnosti u kojima se živi i radi. Eto, ja sam bio hapšen od granične policije prilikom povratka iz Italije, gde je naša mlada reptrezentacija igrala sa domaćom Italijom u Firenci. Za kolege u redakciji i drugove kupio sam 25 kilograma kafe, koje u to vreme nije bilo dovoljno u našoj zemlji. Na granici me je privela granična policija, zbog navodne krađe. Izveli su me iz autobus i nisu bili najnežniji dok su me vodili u pograničnoj zgradi. Policajac koji me privodio nosio je crne naočare i kapu bio je posebno neljubazan. Kad smo ušli u granične prostorije, odjednom me je zagrlio, a potom i skinuo naočare i šapku sa glave i povikao. “Pa gde si ti Simke, moj dobri druže”. A, ono, bio je niko drugi, no moj dobar klupski drug sa kojim smo zajedno igrali u beogradskom Radu. Zvao se Milenko Popović. A, ja malo zbog svega napred navedenog da padnem u nesvest. Nije bilo prijatno ni u Parizu kada sam sa Zvezdom bio na turniru u organizaciji Pari Sen Žermena. Tu su problem napravili pojedini demonstarnti iz Alžira, pa je usledila reakcija francuske policije. Bio sam uhapšen, mislili su da nisam možda terorista, jer bilo je i červorica mrtvih tom prilikom. Priveden sam u policiju, a moju nevinost morali su da dokazuju domaćini i Velibor Vasović koji je tada bio trener njihove ekipe. Srećom sve je bilo bez posledica i u redu u oba navedena slučaja.

Koji je vaš savet novinarima koji se bave tim poslom ?

  • Moraju mnogo da rade i uče od starijih kolega. Da budu na licu mesta kada prave izveštaje i da imaju sve relevantne podatke koji su od posbenog interesa i značaja u događaju koji prate. Uz to moraju biti i hrabri i dosledni u svom radu – poručuje svojim kolegama novinarima, Slobodan Simić, koji svoje penzionerske dane odmora provodi u Vlasotincu.


VIŠE VESTI IZ ČITAVOG OKRUGA

Vidimo da u rukama držite nedeljnik Naša Nova reč. Kako vam se čini sve ono što se nalazi na stranicama ovog lokalnog nedeljnika ?

  • Dobro je što ovaj Jablanički okrug ima dobar i nazavistan pisani medij. Mišljenja sam da treba da ima više prostora za što više vesti i događaje iz sva opštinska mesta iz okruga. Da čitaoci znaju šta se događa u drugim sredinama, jer bi ih to stimulisalo da više kupuju ovaj nedeljnik – procena je iskusnog novinara Slobodana Simića.


TUS, ROMANTIČAR SA ROSULjE I KARABURME

Prerana smrt Božidara Milenkovića, poznatijeg u Vlasotincu pod nadimkom Tus. i poslednjeg romantičara sa beogradske Karaburme posebno je potresla i pogodila Slobodana Simića.

  • Vlasotinački Tus, odnosno beogradski Milenko bio je izuzetan fudbaler, dobar trener i pedagog, a još veći sportski radnik i funcioner u fudbalskom klubu i sportskom društvu Beograda. Porodica je izgubila najviše, a i svi sportski klubovi Beograda. Poznavali smo se i družili, bio je divan drug, odan i pošten, veliki i poslednji borac sa Ilijom Petkovićem za očuvanje svih vrednosti OFK Beograda – sa tugom u glasu pričao je o prerano preminulom Božidaru Milenkoviću Tusu, njegov prijatelj i drug, novinar Slobodan Simić.
Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare