LESKOVAC
0 Najviše mobinga ima u zdravstvu i prosveti, a strani investitori se dele
na one koji žele da stvore dobra ambijent za svoje radnike i na one koji neće da sarađuju
Pred Republičkom agencijom za mirno rešavanje radnih sporova od početka primene Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu rešeno je više od 450 sporova i utvrđeno da je svaka treća prijava opravdana. Isto toliko je pokušaja zloupotrebe mobinga, a u trećini slučajeva reč je o povredi nekog drugog prava zaposlenog, uključujući i ljudska prava.
Agencija je jedina specijalizovana institucija u Srbiji koja bavi radnim pravom. Osnovana je po Zakonu o mirnom rešavanju radnih sporova po kome i postupa i prva je institucionalizovana služba-posebna organizacija Vlade, koja se bavi mirnim rešavanjem individualnih i kolektivnih radnih sporova.
Agencija se bavi i mirnim rešavanjem sporova u slučaju mobinga i prva je stepenica u pokušaju rešavanja ovog problema. Koji je, suštinski, još nedovoljno poznat i onima koji su mobingovani i onima koji mobinguju. Čini se da se u celoj toj priči najbolje ne snalaze ni sindikati, koji bi, takođe, trebalo da posreduju da se stvar mirno reši, kao i da sudovi tek usvajaju praksu u ovoj materiji.
Od početka primene Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu oktobra 2010. najviše predloga za rešavanje spora pred Republičkom agencijom za mirno rešavanje radnih sporova odnosi se upravo na mobing.
„Uslov za postupanje je saglasnost druge strane da se spor reši mirnim putem, a rešava se pravosnažnim i izvršnim arbitražnim rešenjem“, objašnjava Olga Vučković Kićanović iz Repzubličke agencije za mirno rešavanje sporova.
„U početku, statistika je pokazivala da se u jednoj trećini utvrđuje mobing, jedna trećina se odnosi na povredu drugih radnih, socijalnih, pa i ljudskih prava, a u trećini ima sumnje da se radi o zloupotrebi prava na zaštitu od zlostavljanja, radi ostvarenja nekog prikrivenog cilja – to može biti strah od otkaza, ‘alibi’ za greške u radu, povredu discipline, diskreditovanje lica koje se tereti za mobing u periodu sistematizacije ili pri izboru direktora“, objašnjava Olga Vučković Kićanović. Upozorava da tužba za mobing ne štiti od otkaza: „Tužba povodom mobinga, kao ni postupak pred Agencijom ne štite od otkaza. Zaposleni ne može dobiti otkaz samo tokom postupka posredovanja kod poslodavca, koje traje od 8-30 dana.“
Posredovanje je obavezno ukoliko se za zlostavljanje ne tereti sam poslodavac ili odgovorno lice kod poslodavca, a tek ako posredovanje ne uspe može se podneti tužba sudu. Ali, u tom slučaju poslodavac može pokrenuti postupak utvrđivanja odgovornosti za vršenje mobinga ili zloupotrebu prava na zaštitu, što je u praksi češći slučaj, i tako se dodatna viktimizuje zaposleni/a koje se „odvažio/la“ da pokrene postupak.
„Vremenom je manje brkanja mobinga sa povredama drugih prava, što pokazuje da se mobing bolje prepoznaje“, smatra Kićanović.
(Kompletan tekst u štampanom izdanju leskovačkog nedeljnika Nova Naša reči i na sajtu www.novanasarec.org.rs
REGIONALNI CENTAR MOBING NIŠ: Najčešće prijave iz javnog sektora i gradskih i opštinskih uprava
Regionalni centar mobing Niš se već godinama bavi prevencijom mobinga i zaštitom zlostavljanih. Na njegovom čelu je Aleksandra Barton koja kaže da im se svakodnevno jave troje do četvoro ljudi iz cele Srbije i da nedeljno procesuiraju 10 prijava.
„Najčešće se prijavljuje iz javnog sektora, iz javnih ustanova i gradskih i opštinskih uprava“, objašnjava Barton.
Jedan od razloga za takvo stanje Barton vidi u činjenici što se na rukovdeća mesta postavljaju politički kadrovi koji, u većini slučajeva, nisu ni kompetentni, niti imaju znanja i veštine koje bi trebalo da poseduju: „Uglavnom su to nestručni ljudi bez iskustva i svako ko je boji od njih – smeta im. U takvim slučajevima zlostavljanje se vrši nad intelektualcima, kreativnim ljudima željnim znanja, onima koji se ističu u svom poslu i koji su već dali neki doprinos u svom radu. Zlostavljači iz javnih institucija i preduzeća se veoma bahato ponašaju jer imaju zaleđinu onoga ko ih je postavio.“
Kaže da i u privatnom sektoru postoji zlostavljanje, ali u manjoj meri.
„U zavisnosti od poslodavca i njegovih interesovanja za radnike, rešavamo probleme. Imali smo prijave iz Benetona, Leonija, Geoksa gde su odmah po dobijanju našeg dopisa, odnosno obaveštenja da smo upoznati da se ne poštuje Zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu, zaduženi ispred poslodavca, uglavnom neko iz Službe za ljudske resurse, pozove i veoma brzo se problem reši. Prosto su zainteresovani za saradnju. Ali, recimo, prijave koje smo imali protiv Yure se veoma teško rešavaju zbog zatvorenosti kompanije i nepostojanja želje da sarađuju“, prenosi nam iskustva iz rada svoje organizacije.
„Imali smo prijave i iz vojske i policije.Čak su pojedini predmeti završili i na sudu. Međutim to je posebna priča i to je jedan zatvoreni krug nadležnih institucija“, dodaje Aleksandra Barton.