Maja Miljković: Samo mi znamo kroz šta smo prošli

LESKOVAC

Osvajanje medalja na sportskim dešavanjima uvek je privlačilo mlade da počnu da se bave sportom. Ni Maja Miljković nije bila izuzetak, jer je odrasla gledajući naše košarkaše kako osvajaju silne evropske, svetske i olimpijske medalje.

Pre nego je uopšte krenula na prvi trening, drug iz kraja joj je pokazao neke osnovne stvari, finte koje, recimo i dandanas koristi… Sa deset godina počinju treninzi u ŽKK „Dubočica“ gde je radila sa trenerom Momirom Tasićem, koji je na poslednjem juniorskom Evropskom prvenstvu vodio žensku selekciju Rusije. Tasić ju je i video kako igra basket sa drugarima ispred zgrade i pitao „koji je ovaj talentovani dečko“. kad su mu rekli da je devojčica porazgovarao je s njom i rekao da bi bio dobro da dođe na treninge… Tako je i počelo, krenule su da se nižu medalje, na prvenstvima Srbije i Savezne republike Jugoslavije. ŽKK „Dubočica“ se plasirala i u Prvu saveznu ligu… Onda slede i pozivi u reprezentaciju, gde se sa pionirima, kadetima i juniorima osvajaju medalje, a 2005. Maja osvaja srebro na juniorskom svetskom i zlato na evropskom kadetskom prvenstvu. Te godine na poziv sadašnjeg selektora Marine Maljković odlazi u KK „Ušće“, iako je imala pozive klubova iz čitave lige, gde provodi dve godine i nakon toga počinje putešestvije po Evropi. Do sada je igrala u Španiji, Mađarskoj, Francuskoj, Rumuniji, Rusiji, Belgiji i Tuskoj. Imala je i dva učešća sa reprezentacijom na Evropskom prvenstvu seniorki (2007. i 2009.). Nakon toga je usledila reprezentativna pauza sve do ove godine, kada je dobila poziv za pripreme za Evropsko prvenstvo, što je bilo iznenađenje za našu sportsku javnost. Da li i za Maju?

„Poziv me jeste iznenadio i bila sam presretna kada sam dobila Marininu poruku. Ja sam neposredno pre tog poziva povredila koleno i to nije bilo baš bezazleno. Nisam znala kome da se obratim, pa sam zvala Marinu za savet. Ona mi je zaista pomogla, uputila me na pravu adresu i to je bio neki naš prvi kontakt posle duže vremena. Verujem da se u životui ništa ne dešava slučajno, posle je usledio i poziv da pokažem šta znam i jako sam zahvalna Marini što me stavila na spisak posle toliko godina.“

U turnirskoj fazi prvenstva naša grupa je proglašena za najtežu. Utakmice smo igrali u Zrenjaninu.

„Sve tri ekipe iz naše grupe su ušle među osam najboljih, što potvrđuje težinu grupe. Mi smo krenuli sa pripremama jako rano, ja sam krenula već 1. maja. Znali smo na čemu radimo, a to su fizičke pripreme i nekim detaljima… Mislim da je moja sreća bila i to što sam imala prilke da malo ranije krenem sa pripremama, jer znam Marinin sistem, iako me dugo nije bilo da radim sa njom. Zvanično okupljanje je bilo 15. maja, kad smo otišli na Zlatibor i već prvog dana smo imali sastanak gde smo videli detalje o protivnicima, koje su prednosti, mane, kako naše, tako i protivnika. Sve tri utakmice u grupi su bile neizvesne, ali mi smo bile i psihički i fizički spremne da, kada se utakmica, prelama, to uradimo u svoju korist. Pritom, iako smo sve tri utakmice dobili, u nijednoj nismo pokazali našu najbolju košarku. Znali smo da možemo više i bolje.“

Nakon Zrenjanina sledi selidba u Beograd i utakmice u Areni…

„Četvrtfinale protiv Švedske smo shvatile jako ozbiljno, jer Šveđanke nisu slučajno tu. Ekipa koja igra slično nama, a mi imamo i veliki pritisak jer igramo u Areni, koliko će ljudi doći, hoće li biti publike… Cilj je bio da od početka do kraja damo svoj maksimum i da konačno prikažemo i igru koju možemo da pružimo. Mislim da je to, možda, bila i naša najbolja utakmica na prvenstvu, što i sam rezultat pokazuje.“

Onda dolazi polufinale protiv Španije koja je godinama u vrhu, a mi ne koristimo šansu da ih pobedimo. Poslednja dva minuta promašujemo četiri napada…

„Mi smo loše otvorili utakmicu, verovali smo da možemo da ih pobedimo, ali i da to neće doći samo od sebe, nego da mi moramo da budemo tim koji će da igra maksimalno dobro… Loše smo počeli, stalno smo jurili njihovu prednost, na kraju ih i stigli, ali, eto, to je sport, lopta je okrugla… Pritom je jedna od naših najboljih igračica, Ana Dabović, igrala sa slomljenom šakom, imala je „blokadu“… To su stvari koje pokazuju koliko je nama stalo do reprezentacije i Srbije… Posle utakmice nam je stvarno bilo jako teško, bukvalno je došlo do emotivnog i fizičkog pražnjenja, morali smo da se „vratimo“ za 24 časa i borimo za bronzu. Tu je Marina zaista uspela da nas motiviše u par rečenica, da nam skine teret s leđa…“

Najteže je gledati sa strane, kažu svi sportisti. Polufinale Maja nije igrala, ali zato u borbi za treće mesto je bila u stratnoj petorci i značajno doprinela da se Srbija rezultatski „odlepi“ i obezbedi medalju na kraju utakmice.

„Marina kao trener uvek zna šta, kako i zašto radi. Bez obzira na sve, ja sam bila spremna da u svakom trenutku uđem u igru i dam sve od sebe. Tako je bilo i u poslednjoj utakmici na prvenstvu. Jednostavno, svaka od nas je dala svoj maksimum, uspeli smo u onome što nam je i bio cilj pre početka, da osvojimo medalju. Mislim da nije bilo Marine Maljković sigurno ne bi bilo ni ovakvog rezultata, jer ona ume da motiviše igrače i izvuče maksimum iz njih. Ja to nisam videla ni kod jednog drugog trenera. Recimo, na utakmici protiv Belgije mi vodimo 12 sekundi pre kraja poen razlike, a lopta je za Belgiju. Marina je, tokom tajmauta, rekla Neci Jovanović da će da „ukrade“ loptu, što se i desilo i mi smo dobili utakmicu. Druga stvar koja je jako bitna je skauting koji je vrhunski odrađen, uvek smo imali zadatke, par stvari na koje moramo obratiti pažnju da bi dobili utakmicu. Protiv Belgije nam je rečeno da, ako hoćemo da pobedimo, moramo da imamo 20 skokova u napadu. Na kraju smo upravo toliko skokova imali…“

Na pripremama je reprezentacija bila „pojačana“ i nedavno rođenim bebama…

„Mi smo od početka priprema izdvajale to naše zajedništvo kao nešto posebno, proveli smo mnogo vremena na pripremama i to je sigurno dosta i pomoglo da se prođe kroz neke teške situacije. Bilo je povreda, kapiten Jelena Milovanović Bruks se porodila 15. marta, a već 8. maja počela sa prirpemama… Mislim da se ovako nešto u istoriji ženske košarke prvi put desilo. Sa nama je bila i Miljana Bojović, koja se porodila mesec dana pre Jelene, ali ona zbog povrede kolena nije uspela da bude među 12 koje su otišle na prvenstvo. Nama su te bebe ulepšavale svaki dan. Ono, bude ti teško, a onda vidiš Jelenu i znaš da ona noću ne spava, da se budi ujutru, dođe sa bebom… Bebe su bile glavne. Dođeš na trening, vidiš malog Mateju ili Kasiju koji se smeju, koji se druže… U suštini, samo mi znamo kroz šta smo prošli, ali se na kraju sve to isplatilo.“

Uspesi reprezentacije su nekada Maju Miljković stimulisali da se bavi košarkom. Da li će ovaj rezultat to uraditi sa nekom novom Majom?

„Ja se iskreno nadam da će tako da bude. To bi bio najveći uspeh. Mislim da je situacija takva. U Zrenjaninu je hala bila puna devojčica i dečaka koji su želele da se slikaju sa nama, da traže autograme… Slično je bilo i u Beogradu. Mada, ne znam ko se više radovao tom slikanju, da li ta deca ili mi sami… Na žalost, naše najbolje košarkašice su u inostranstvu, pa naša publika ne može da ih gleda uživo. Što se mene tiče, ja imam običaj da, kada sam u Leskovcu i kada me pozovu iz Aktavis akademije dođem i družim se sa najmlađim košarkašima.“

Maja Miljković je na dresu imala broj „3“, iako je njen omiljen broj „10“.

„S obzirom da se vraćam u reprezentaciju, moj broj je bio zauzet, tako da sam ja odabrala da to bude broj tri. Bilo je više razloga – ovo mi je treće seniorsko Evropsko prvenstvo, treći put zvanično radim sa Marinom, Dražen Petrović je takođe imao broj tri, a na kraju se i završilo sa brojem tri, jer smo osvojili treće mesto.“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare