Litije

LESKOVAC

Nakinđureni konji nervozno frkću, okreću se i proklinju onog koji uredi da oni, veličanstveni i grivasti, budu sluge, a gospodari im, ovi dvonožni, nejaki stvorovi. Pijani. Opet. Ovoga puta, čak i ovi snažni, poslušni radnici tužnih očiju, imaju razumevanja. Jeste vrućina, junsko sunce prži meso do kostiju, jesu muve dosadne, a fijaker otežak, ali se može istrpeti. Litije su. Ono jest’, ko zna koje po redu ovog meseca, a tek ove godine. Zapravo, čak ni konji više nemaju razumevanja za Branka. A tek njegova omanja, hitra, i ljuća od ljute šarke, žena. Šeta tarabama omeđenom avlijom, terajući od sebe kokoške i reči umirenja. Psuje i kune ovaj dan kada se njen muž, sa pobratimom Taskom, za astalom, pod jabukom, sjedini i napi. Viče po svojega domaćina, terajući ga kući, jer do mraka treba breg preći i u avliju u pristojan čas prispeći. A ovog, vala, ništa drugo pod milim bogom ne zanima, do njegova pobratima, ohlađenog špricera i pečenja koje se topi od junske žege i slatkoće. Ne mari ni retka ’ladovina prestarele jabuke, ni krta stolica na kojoj sedi, ni galama iz kuće, gde drugi gosti jedu, piju i raspravljaju. Samo se smeje nasrtajima svoje žene i njene već oprobane taktike.

„Bre, Jelke, pa nesam baš tol’ko pijan, toj nesu konji nakinđureni, nego šuraci mi, braća tvoja draga!“- smeje se oznojeni, od pića i vrućine pocrveneli Branko, dok ga pobratim Tasko laktom udara u prsa, da se smiri i da ne čačka đavola. A Jelka, inače žustra i nasilju sklona, misteriozno ućuta, te ode do mahovinom obraslog bunara, pa čađavom kofom izvuče ledenu vodu, te ode i guskama u korito sipa.

„Pa, kad već ti piješ, ne biva da mi zaove žedne trpiv, sestrice tvoje mile!“- odgovori umešan jezik, iza kojeg stajaše britak um jedne snažne žene. Ova se igrarija učini zanimljivom drugim gostima, koji u hladovini kod letnje kuhinje, behu ispijali gorču kafu sa rakijom, te se počeše smejati i u dreku upuštati. Branko se, bogami, namrgodi, a Tasko, i sam znojav, ga mokrog zagrli, te mu reče: „Pobratime, pij si špricer i mezi si pečenje, kude se č’čkaš kad nesi kadar“. Tu se završi prepirka Branka i Jelke. Niti se dalje raspravljaše, niti odmah kući odoše, već tek u sumrak, i to ne nakinđurenim konjima i čezama, već rasklimanim autom sovjetske proizvodnje.

Doba konja je možda prošlo, ali maštu ovog pisca ne mogu da ugroze takve tričarije kao što su vekovi koji prohujaše.

Litije su, bogami, u punom jeku, a kao i svaka gradska ili seoska slava, one ne počinju niti se završavaju danom kada gosti dođu da jedu i piju, više nego da sa tugom sudeluju i u sreći učestvuju. Reklo bi se da litije počnu nekoliko meseci unapred, u mislima i pričanju baba i popova. Nema mnogo temeljnijih i organizovanijih stručnjaka za upravljanje resursima od stare srpske majke, koja, vazda skroman budžet, iskoristi tako da se slava pripremi i večni red ispoštuje. Sve se to, najpre, odvija u umu domaćice, koja pamti, planira i sprovodi preciznije od generala koji vojsku pred sobom tera.

Ovi drugi, litijama se raduju, jer znaju da dolazi doba godine kada reč božiju treba širiti od kuće do kuće, da se voda i brašno blagosiljaju, i da se u tefter uredno beleže dugovanja te i te familije za taj sveti čin božiji. Zna se, hrišćanski je davati, a to ovi popovi nikako ne zaboravljaju: daje ko koliko može, s tim što i vera očigledno prati ovozemaljska poskupljenja, pa je tarifa iz godine u godinu sve veća. Valja obići svaku kuću, a još ako se po avlijama vrzmaju džukci krvoločnog nakota, milost božija ište svoju refundaciju.

Naravno, kako se dan litija približava, pripreme se intenziviraju. Uglavnom, sve se svršava u tih nekoliko dana pred praznik. Druga su ovo vremena, brzo se živi, a još brže umire, ko će dangubiti u pripremi slave?! Mnogi se tom logikom vode. Kolju se prasići, šure i čiste, a dan pred litije, peku. Mete se avlija, nakrivljeni plot se ispravlja, kereća kućica izmešta, a mušeme se peru i na astal pod jabukom, lipom ili nečim trećim, nameštaju. Klupe za sedenje se sa tavana skidaju, brišu i laganom prostirkom, prekrivaju. Serviraju se tanjiri, escajg i stoletne čaše iz ormana. Sve je to praćeno prebrojavanjem mogućih gostiju, tokom kojeg se, naravno, neko ili zaboravi, ili na kapidžik pokuca ruka samopozvanog gosta. Pivo je u bunaru ili hladnjaku, vino u bokalu, a rakija u hrastovom buretu u podrumu. Šopska salata se uveliko sprema, a šunka, suvo meso, jaja, sir i kačkavalj, se na tanke listove, režu i na porculansku tacnu, ređaju. Ukućani se i sami u nove haljine oblače, dok čekaju goste i dok sluškaju pištanje šporeta, na kojem se krčkaju sarme i punjene paprike, u društvu bele čorbe i pite od zelja. Kada se sa svim tim pripremama završi, domaćini imaju par trenutaka za odmor u tišini lipovog hlada, za astalom za koji će ubrzo, gosti posedati. Iz tog spokoja ih prene samo udaljeno kokodakanje peradi, galama dece koja se voze na ringišpilu, i muzikanti, koji idu od avlije do avlije, razdragani i skromnim znanjem naoružani. Sviraju svima znane pesme, plašeći usnule gugute pod strejama obližnjih plevnji, da bi na kraju za svoju muziku, bili počašćeni. Red je.

Nakon toga, stvari idu svojim tokom. Prvo pristižu rođaci iz daljih krajeva, kojima je i ovaj dolazak trošak i maltretiranje, ali ne biva da se tradicija prekine. Tada stižu i oni koji se žure, te dolaze da domaćine ispoštuju, te da produže dalje, jer je vremena malo, a rođaka koje treba posetiti, mnogo. Nakon njih pristižu oni koji bi da preskoče predjelo, oni koje je poslodavac na poslu, gle čuda, duže zadržao, ili oni koji su do pre koji čas, na leskovačkim bregovima, višnje brali i nadnicu zarađivali. U smiraj dana, dolaze oni koji su na putu kući, kojima samo kolači i još koje hladno pivo fale da naprave pun krug hedonizma.

Tokom dana, priča se o raznim stvarima. O zdravlju i vremenu, ženidbi i udaji, rđavom rođaku koji se od familije izdvojio, cenama pšenice, o tome koliko treba za posao ili penziju, korumpiranim službenicima, platiti i tako dalje. Najviše se, pak, priča o politici. Retko šta može da ujedini ljude kao mržnja prema onim krpeljima koji kradu živote i budućnost. Naravno, ti isti krpelji dožive zapanjujuću transformaciju u vođe i predsednike, kada gost napusti trpezu litija i društvo drugih nezadovoljnika, kada ode kući i bude prepušten vlastitoj gluposti i zabludi na nemilost.

Iako se čini da debati nema kraja, i da ne postoje granice proizvoljnih i iskrivljenih tumačenja određenih pojava, ona počne da jenjava kada umor nadvlada rečitost, a časovnik podseti da je sutra novi radni dan. Dan litija se završava te iste pijane i preždrane noći. Tu se ne završava trajanje ove slave. Ona živi u razgovorima domaćina i gostiju još neko vreme, dok ne zamre pod sumornom težinom svakodnevice.

I tako, do sledeće godine. Onda, konji opet frkću. Branko opet pije, a Jelka se, naravno, ljuti. „Ma neka se na ovakve stvari ljudi okupljav.“- pomisli pobratim Tasko, mezeći masno pečenje i ispijajući hladan špricer.

Smisao litija stane u tu jednu želju.

Aleksandar Stojanović

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare