Leskovčanin u Kini: Zašto ne želi da se vrati i kakva je situacija sa koronom i zagađenjem vazduha

LESKOVAC

Zoran Jović Bleki već sedam godina živi i radi u kineskom Pekingu i trenutno ne pokazuje ni najmanju želju da se vrati u Leskovac.

„Vreme je proletelo kao tren. Oduševljen sam Kinom, uživam tamo, volim Kinu i planiram da ostanem malo duže. Otišao sam 2016. godine, 1. jula sam se probudio u Pekingu i dočekala me je jedna zanimljiva situacija. Iako je bilo leto, zagađenje vazduha je bilo toliko veliko da nisam mogao da vidim sunce, što je meni tada bilo čudno, dolazio sam iz krajeva koji imaju čistiji vazduh. Kada sam sada došao u Leskovac, a prošle su tri godine od poslednjeg dolaska jer je pandemija kovida umešala prste, neprijatno sam bio iznenađen vazduhom u Leskovcu. Mnogo toga mi se desilo za ovih sedam godina, čini mi se da je Kina u svim aspektima napredovala, meni taj život tamo odgovara i sigurno ostajem barem još dve godine, jer sam potpisao novi ugovor sa pekinškim univerzitetom na kome trenutno radim. Verujem da ću ostati i nakon toga, barem do penzije, a za posle ćemo videti.“

Jović je u Kinu otišao kao košarkaški trener i radio sa decom u školi košarke, gde su bili treneri iz celog sveta. Nakon dve godine dobio je šansu da radi sa ženskom košarkaškom reprezentacijom Kine, ekipom koja je na poslednjem svetskom prvenstvu osvojila drugo mesto. Glavni trener te reprezentacije ga je preporučio profesoru Liju i tako je Jović počeo da radi na jednom od najstarijih univerziteta u Kini, osnovan je 1902. godine. Radi se o univerzitetu koji je najbolji za školovanje kadrova koji će kasnije učiti decu kao profesori, nastavnici ili učitelji. Na Šangajskoj listi se nalazi 176. mestu među hiljadu svetskih univerziteta.

„Predajem na engleskom i svi me pitaju jesam li naučio kineski. Pokušao sam da ga naučim, ali već nakon prvih lekcija sam ukapirao da je potrebno mnogo napora, mora da se uče reči napamet, jer nijedna njihova reč nije slična sa bilo kojim jezikom u Evropi ili svetu. Veliki problem mi je predstavljalo to što ista reč sa različitim akcentima dobija potpuno drugačije značenje. Nakon tih nekoliko prvih leskcija sam shvatio da je uzaludno da gubim mnogo vremena na to. Naravno, bilo bi dobro da znam jezik, ali je to krupan poduhvat.“

SAOBRAĆAJ U PEKINGU

Jović posebno ističe dobru organizaciju života u Pekingu, s obzirom da je to grad koji ima 20-ak miliona stanovnika, a neke procene kažu da tu tokom radnog dana boravi i preko 30 miliona ljudi. Svi oni moraju da koriste razne vrste prevoza, a najčešće se koristi metro.

„Oni su miks države kojom vlada Komunistička partija, a sve ostalo je praktično kapitalističko. Metro su počeli da prave 1997. godine i koliko ja znam imaju 25 iil 26 liinija. One se bukvalno nadograđuju svake godine i sve funkcioniše savršeno. Grad je čist, sve fasade su nove, veliki je broj novih zgrada i to su sve višespratnice… Ja stanujem u delu koji ima devet zgrada i svaka ima 23 sprata. Počeo sam da vozim auto, mada mi je u početku izgeldalo to nemoguće. Saobraćaj je vrlo živ, pogotovo kada su u pitanju špicevi zbog odlaska na ili povratka sa posla. Potrebe za automobilom u Kini su najveće u svetu, zadovoljenje potreba je nekih 30-ak procenata, što znači da bi novih automobila trebalo da bude zantno više. To je i poprilično nemoguće, jer već sada je saobraćaj zagušen iako imaju široke bulevare sa 5,6 traka u jednom smeru, Tjenanmen je najveći trg na svetu sa širokim ulicama… Jedan moj prijatelj iz Beograda, Milan Opačić, koji je dobar vozač me je stimulisao da i sam počnem da vozim po Pekingu. Sticajem nekih srećnih okolnosti postao sam prvi Srbin koji je dobio kinesku vozačku dozvolu, odnosno prebačena mi je srpska na kinesku. Srbija i Kina su izuzetni prijatelji i ja sam iskoristio mogućnost kada je počeo da važi sporazum o zamenama vozačkih dozvola. Često vozim auto Pekingom, dobro se snalazim… Kineski vozači poštuju saobraćajna pravila, za razliku od pešaka, biciklista ili vozača električnih motora koji su preplavili Peking.“

KORONA

Kina je praktično bila zatvorena zemlja tokom pandemije korone. Jako je bilo teško uopšte ući u zemlju, što je izazvalo i velike probleme u turizmu.

„Korona se i pojavila u Kini, pa su oni imali i prva iskustva sa tom pandemijom. Zahvaljujući reliktima socijalističkom sistema imaju izuzetno dobru zdravstvenu zaštitu celokupnog sistema, gde se vodi briga o kompletnom stanovništvu. Februara 2020. godine sam se ja iz Srbije vratio u Peking i bukvalno tri godine nisam mogao da se vratim u Srbiji zbog njihove politike nulte tolerancije kovida. Oni su donosili neke svoje specifične propise za određene oblasti i gradove. U početku je testiranje na kovid naplaćivano, možda nekih desetak dana, a posle toga je država preuzela na sebe finansiranje toga i na svakom punktu u gradu je to moglo da se uradi. To je išlo vrlo lako, a u nekim periodima kad epidemiološka situacija nije bila zahtevna testirali smo se na svaka tri dana, ali je bilo momenata i kada su ta testiranja bila svakodnevna. to su bili slučajevi kad bi se povećao broj zaraženih, a kod njih je to bilo bukvalno kada se razboli 2, 3, 4, 5 ljudi, što je nama bio paradoks. Kod njih se sve radi mobilnim telefonom, postoji mnogo aplikacija koje su aktivirane u toj borbi protiv kovida, što je stvaralo komplikacije nama strancima, jer su aplikacije na kineskom, naravno… Mogu da kažem da sam se osećao zaista sigurno ove tri godine, osim, naravno, te neprijatnosti da ne možeš da putuješ. Od 6. decembra oni su promenili politiku i sada idu na ono što mi znamo kao „imunitet krda“. Imali su proteste zbog ranijih mera, a i procenili su da omikron soj nije toliko opasan za populaciju. Rezultat toga je da se beleži porast obolelih, nekih 70% populacije Pekinga je bilo zaraženo, ali nema nekih težih slučajeva i komplikacija. Njihova procena je da će od zaražavanja omikronom stradati oko 1,5 milion ljudi, ali je to cena koja mora da se plati s obzirom na ekonomske probleme koje su imali tokom zatvranja. Sada više nema testiranja, zatvaranja čitave zgrade kad se nađe jedan oboleli u njoj i očekujem da već u februaru ili martu život funkcioniše potpuno normalno.“

UKRAJINSKI SUKOB

Rat između Ukrajine i Rusije je poremetio mnogo toga u funkcionisanju savremenog sveta. Jović kaže da su obični ljudi u Kini uzdržani po tom pitanju.

„Oni su jedan vrlo umeren i miran narod. Njih nešto ne zanima posebno situacija u svetu, pa i taj sukob Rusije i Ukrajine. Ali, što se tiče države, koliko sam video iz vesti, oni su i tu uzdržani. Rusija im je vrlo bitan privredni partner, pogotovu sada kada je Rusija izgubila tržište u zapadnoj Evropi i okrenula se ka Kini. Praktično Kina ima energentne po vrlo povoljnim cenama što se odrazilo na čistoću vazduha sa početka našeg razgovora u Pekingu. Toplane na ugalj su zamenjene gasom, tako da je sada i vazduh u Pekingu kvalitetniji i bolji. Mislim daje zvanična politika Kine takva da pokušava da balansira između Rusije i Amerike, i čini mi se da se, barem za sada, po prilično dobro drže što se toga tiče.“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare