Leskovačke kazandžije

LESKOVAC

(Nova Naša reč)

Prvi srpski patent bio je upravo kazan za pečenje rakije priznat davne 1909. godine.

U dokumentima Zavoda za intelektualnu svojinu Republike Srbije pronađeno je da je patent priznat 14. decembra novosađaninu, Milanu Jovanoviću.

Iako je 20. vek ostao iza nas, kazandžijski zanat, srećom, nije. Još uvek se bori sa novim vremenom i savremenim načinom života. Još uvek se trudi da opstane i posle dugih pet vekova i da ostane jedan od najstarijih zanata u Srbiji.

Nekadašnji kazandžijski centri bili su Pirot, Niš, Prizren, ali ne i Leskovac. Pojedine ulice su i dalje poznate kao kazandžijski sokaci, iako su u njima kazandžijske radnje odavno ugašene.

Umesto dobro poznatog lupanja čekića, u kazandžijskim sokacima se danas čuje muzika i graja omladine, više se ne oseća miris metala ili bakra, već cigareta i alkohola.

Na primer, u Nišu kazandžijsko sokače koje se nalazi blizu šetališta, u centru grada, danas je prepuno kafića i restorana, čijih se imena trenutno i ne sećamo, niti ćemo se potruditi da ih upamtimo. A zašto? Zato što će kazandžijsko sokače ostati kazandžijsko i nikada neće poneti ime poslastičare Flert ili kafića Konstantin.

Možda je istina da se zanat prenosi s generacije na generaciju. Sin nastavlja ono što je otac započeo, unuk čuva dedovinu. Tako je i sa kazandžijskim zanatom. Živi primer koji to potvrđuje je porodica Stojanović iz Donje Jajine kod Leskovca.

 

Ne tako davne 1972. godine Tihomir Stojanović je počeo da se bavi ovim zanatom. Te iste godine rođen mu je sin Ivan, koji će krenuti očevim stopama. Svaki napravljen kazan koji može da traje duže i od ljudskog veka, a možda i dva,  nosi deo njihove porodične tradicije i istorije.

Kazandžijsku radnju u ulici Svetozara Markovića u Leskovcu, Ivan Stojanović je otvorio 2008. godine. Iako ima dva sina, Ivan trenutno radi sam. Najviše pravi rakijske kazane, od 250 do 1000 litara, za ljude iz rodnog grada, ali i iz okoline, mada, kako kaže Stojanović, za njihove kazane se interesuju i ljudi iz Crne Gore.

Jedan kazan za pečenje rakije košta 120.000 dinara. Kada naiđe dobar period moglo bi se reći da u proseku, iz radnje Ivana Stojanovića, godišnje izađe oko 50 kazana, a da bi se napravio jedan dobar kazan potrebno je sedam dana. Prema Stojanovićevim rečima, najteži deo tokom pravljenja kazana je upravo kapak, zato što se ručno radi. Iako ima određene mašine koje mu olakšavaju deo posla, celokupni proces pravljenja kazana uglavnom podrazumeva ručni rad.

Kada kažemo kazandžija, to nikako ne može biti zanatlija koji u rukavu ima samo jedan zanat. Kazandžija nije samo kazandžija, jer pored bakra koristi i pocinkovani lim, gvožđe i druge materijale. Tako da je on i kovač, i limar, i kujundžija, i zavarivač.

 

Kompletan tekst u leskovačkom nedeljniku Nova Naša reč i na sajtu www.novanasarec.org.rs,

na linku

http://novanasarec.org.rs/kazandzije-zanat-koji-se-pamti/

 

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare