Leskovac i siromaštvo

LESKOVAC

Socijalnih karti ni u Srbiji niu Leskovcu još nema. Ministar za rad i zapošljavanje Zoran Đorđević najavio je da će ih biti dogodine. Do tada, da bi smo koliko-toliko stekli sliku Leskovca i siromaštva propitujemo ljude iz Crvenog Krsta, Centra za socijalni rad, Udruženja penzionera.

Nebojša Cakić, predsednik Upravnog odbora Gradske organizacije Crvenog krsta u Leskovcu . kaže za JUGpress da je program narodne kuhinje  jedan od najstarijih programa te organizacije koji traje tridesetak godina, još od ratova devedesetih godina i izbeglica.
“U prvo vreme su rad narodne kuhinje finansirale međunarodne organizacije, a unazad 7-8 godina to čini Vlada Srbije i, delimično, lokalna samouprava. Trenutno u Leskovcu se dnevno podeli 700 obroka i to je otprilike broj ljudi koji je unazad dve do tri godine na istom nivou,- kaže Cakić.
Kaže da je, prema proceni ljudi iz Crvenog krsta, u ovom trenutku taj broj optimalan.
“U periodu kada se rade sezonski poslovi u poljoprivredi, pa ljudi mogu da nađu mogućnost za zaradu berući voće, taj broj padne  i na manje od 700. U zimskom periodu kada nema prostora za rad, kada nema sezonskih poslova, taj broj ljudi je veći, a njega pre svega određuje Centar za socijalni rad prema kriterijumima koje je odredila Vlada Republike Srbije. Mislim da ne bi bilo loše da se taj broj uveća, ali to se neće dogoditi, s obzirom da se jednim delom, na žalost, broj stanovnika Leskovca smanjuje, pa se samim tim i u apsolutnim brojevima smanjuje i broj socijalno ugroženog stanovništva kome bi ovakva vrsta pomoći dobrodošla. Vrlo važan ograničavajući faktor je i što se program narodne kuhinje odnosi samo prema socijalnim slučajevima u gradskoj sredini, a i tada su, ponekada, ljudi vrlo udaljeni od mesta gde se deli hrana, pa im je, da tako kažem, nepraktično da dolaze da uzimaju taj obrok. Zato neki, iako  su u stanju ugroženosti, ne dolaze. Mislim da je taj broj obroka dovoljan, ali da je veći broj
socijalno ugroženog stanovništva koji iz raznoraznih razloga ne koriste usluge narodne kuhinje, – smatra Cakić.

 


“Narodna kuhinja radi tako što  Vlada Republike Srbije određenu količinu namirnica nabavi putem tendera, i one se preko Crvenog krsta dopreme do subjekata koji vrše pripremanje hrane. U našem slučaju je to Dom učenika srednjih škola. Oni to rade dugi niz godina, u početku je bilo na osnovu naše odluke, a zadnje dve godine se to radi na osnovu javnih nabavki. Smatram da je važno reći i da Vlada Republike Srbije obezbeđuje namirnice za rad narodne kuhinje za devet meseci, a mi u Leskovcu uspevamo da taj rad bude 11 meseci. Ne radimo samo u vreme letnjih raspusta, kada je objektivno potreba najmanja, i kada ustanova
koja vrši pripremu obroka se nalazi na obaveznom godišnjem odmoru”,objašnjava Cakić.
Na naše pitanje šta se dešava sa siromašnima u ruralnom području gde je sve više staračkih domaćinstava koja nemaju od čega da prežive, Cakić kaže da postoji poseban program za socijalno ugroženo stanovništvo na selu.

“To su paketi koje jedanput godišnje obezbeđuje Vlada Srbije. Sem namirnica, tu su i higijenski paketi.  Unazad više godina dobijamo po dva paketa za 700 osoba i to se deli po tačno utvrđenim kriterijumima. Sigurno je da, kako se sve više povećava starosna struktura
stanovništva, potrebe za takvom vrstom pomoći su sve veće. Mi se trudimo da, u saradnji sa
Centrom za socijalni rad te pakete podelimo na mestima gde je to najpotrebnije”, rekao je Cakić koji konsatuje da postoji veća potreba za ovom vrstom pomoći.

“Kada te paket delimo, pokušavamo da veći deo podelimo  u brdsko-planinskim predelima koji su daleko od centra. Sigurno postoje ugrožena domaćinstva i u selima koja su bliže gradu, ali mi, s obzirom da imamo manje paketa, tu vrlo retko podelimo pomoć”, objašnjava.

·         KO SVE PRIMA SOCIJALNU POMOĆ

Direktor Centra za socijalni rad Boban Ilić kaže  za JUGpress da se, prema poslednjim podacima  Ministarstva za rad, boračka i socijalna pitanja, na evidenciji onih koji na teritoriji grada Leskovca primaju socijalnu pomoć nalazi tačno 2341 korisnik.
“To su socijalno ugrožene kategorije koje po svim pozitivnim propisima ostvaruju pravo da ostvare pravo na novčanu socijalnu pomoć. Uglavnom u toj strukturi skoro 65-70% su pripadnici romske nacionalne manjine, ostalo je većinska populacija. Ono što je primetno da broj korisnika
poslednjih 5-6 godina stagnira. Međutim, menja se struktura ljudi unutar tog broja. Sve više je prisutno radno nesposobno stanovništvo, dok radno sposobno stanovništvo nalazi svoje materijalno obezbeđenje kroz zaposlenje. Tu dominiraju stara lica, lica koja se nalaze pred
penzijom, koja nemaju druge izvore prihoda, pa se oni vrlo često pojavljuju kod nas kao korisnici. Ne postoji evidencija po polu, ali neka naša procena je da je to otprilike pola-pola”, rekao je Ilić.


Pitamo da li postoji neka vrsta listi čekanja ,  neki pritisak na Centar i od strane onih koji  nemaju
sredstva za život, a  ne zadovoljavaju propisane uslove za socijalnu pomoć?

” Nismo primetili neke pritiske. Centar najnormalnije radi sve poslove poverene kako od strane Republike, tako i od strane lokalne samouprave. Zahvalni smo i jednom i drugom nivou vlasti jer nas zaista zdušno podržavaju i obezbeđuju materijalne preduslove da bi mogli naš posao da kvalitetno obavljamo”, kaže Ilić.
Na pitanje – da li među ljudima koji primaju socijalnu pomoć ima i onih iz ruralnih sredina, Ilić kaže da ih ima. i iz ruralnih sredina i iz gradskog jezgra.

“Mi smo, prepoznajući tu potrebu, otvorili kancelarije u Grdelici i Vučju, u čemu nam je značajno pomogla lokalna samouprava, kako bi smo građanima iz tih delova grada znatno olakšali pristupačnost socijalne zaštite i, pre svega, Centru za socijalni rad, jer, kao  što znamo, tamo dominira staračko domaćinstvo. Uglavnom su to jednočlane ili dvočlane porodice, i želeli smo da se našim građinama što je moguće više približimo kako bi oni lakše ostvarili svoja prava socijalne zaštite,- objašnjava Ilić.

·         U LESKOVCU 20.000 PENZIONERA SA PENZIJOM ISPOD 20.000

“U  Leskovcu ima 20.000 penzionera ćije su penzije ispod 20.000 dinara”, rekao nam je u nedavnom razgovoru predsednik Udruženja penzionera Bratislav Zdravković.
“Ima nekih i sa 10.000 i sa 15.000 dinara penzije. To su, većinom, oni koji nisu imali puni radni staž ili invalidski penzioneri, da ne govorim o poljoprivredi, kod njih je standardno da imaju 10-11.000 dinara penziju”, konstatuje  Zdravković.
Mogu da kažem da penzioneri, i pored toga što imaju niske penzije, pomažu svoje porodice tako da 50% penzionera ili izdržavaju ili dosta pomaže u porodici u vidu plaćanja komunalija ili nekih drugih vidova aktivnosti, objašnjava Zdravković.
“Naši penzioneri, posebno u našem regionu, su u veoma teškoj situaciji zato što smo i kod nas u Leskovcu imali takozvanu laku industriju, tekstilnu… gde penzioneri, odnosno bivši radnici, sada penzioneri, nisu imali neka velika primanja. Da samo napomenem podatak, od 10.000 radnika koji su radili u tekstilnoj industriji, praktično nije ostalo ništa. Sad ima par privatnih fabrika koje rade, takva je situacija, tako da se penzioneri bore sa svim mogućnostima i nemogućnostima. Oni koji žive na selu na neki način malo možda i rade više”, rekao je
Zdravković.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare