GORAŽDEVAC-PRIŠTINA-BEOGRAD
U najvećem srpskom selu u Metohiji, Goraždevcu, posle rafala ispaljenih na automobil beogradskih registarskih oznaka i paljenje spomenika srpskoj deci ubijenoj na reci Bistrici 2003. godine i žrtvama NATO bombardovanja, osvanuli su i preteći grafiti .
Na jednom privatnom objektu osvanuli su grafiti na albanskom jeziku “Hakmarrja”, što u prevodu znači “Osveta”.
Ministar za zajednice i povratak Dalibor Jevtić je još jednom izrazio svoju zabrinutost za celokupnu situaciju u Goraždevcu.
„Prema saznanjima koje sam dobio od strane meštana sa kojima smo u stalnoj komunikaciji, danas su Goraždevac posetili Komandant KFOR-a General Filjuolo i gradonačelnik Peći Gazmend Muhadžeri. Iako je primarni cilj njihove posete bio infrastrukturni projekat, oni su sa meštanima razgovarali i o poslednjim incidentima.
Poseta gradonačelnika i podrška koju daje meštanima Goraždevca su veoma jak i pozitivan signal da je suživot u međuetničkoj sredini moguć i da treba svi ka tome da težimo. Imam saznanje da je gradonačelnik obećao podršku meštanima Gorazdevca kroz projekte koje će opština implementirati, u cilju stabilizacije zajednica, kako se ovakvi incidenti ne bi ponovili, posebno je važna inicijativa da se u selu instalira video nadzor “ , rekao je Jevtić.
On već mesecima apeluje na obezbedjivanje sigurnosti za srpsku zajednicu na Kosovu a incidenti se i dalje neometano dogadjaju. Najčešća meta su u proteklim mesecima bili Srbi, povratnici, u opštini Klina.
Sad se prešlo, izgleda, na Goraždevac.
I ništa.
Kosovska policija saopštava da radi na rasvetljavanju ovih slučajeva ali retko koji bude rasvetljen.
Niko ne govori o preventive I sprečavanju ovakvih incidenata, ma ko da stoji iza njih.
Kako JUGpress saznaje u diplomatskim izvorima pitanje bezbednosti Srba na Kosovu još uvek nije stavljeno na dnevni red pregovora u Briselu niti je Beograd insistirao na tome..
Mada je bilo logično očekivati, bar su to očekivali Srbi koji žive na Kosovu I Metohiji, naročito oni južno do Ibra , da Beograd od samog početka pregovora insistira na tom pitanju.
Predstavnici medjunarodne zajednice će, kao I vaskoliki političari na Kosovu, ovi u Srbiji se sve redje oglašavaju povodom života “običnih” Srba na Kosovu I nevolja koje imaju, naravno osuditi I ovaj incident.
I glasa srpskih predstavnika sa Kosova je sve manje , naročito onog kritičnog I zapitanog .
I ništa.
Čitav proces će se ponoviti I prilikom narednog incidenta.
Sve ove povezane stvari, učestali incidenti , mnogi češći nego što ih je bilo u godinama kada nije bilo pregovora “o normalizaciji odnosa” , nameću pitanje šta se , zapravo, dešava na Kosovu?
Da li su napadi na srpsku zajednicu nus pojava medjusobnog unutrašnjeg sukoba albanskih političkih lidera I slanje poruka strancima koji su , u krajnjem slučaju, gospodari života I smrti na ovim prostorima , slanje poruke svojoj zajednici ili drugoj političkoj I interesnoj opciji.
S druge strane, dugogodišnje iskustvo praćenja situacije na Kosovu nas uči da ne treba žuriti sa zaključcima ko je to mogao da uradi.
Ma koliko to bilo neverovatno ljudima u Srbiji, indoktriranim površnom I , uglavnom spinovanom, izveštavanja ovdašnjh medija, u kojima se vrlo malo novinara ozbiljno bavi stvarnom situacijom na terenu na Kosovu I životom Srba , i kome šta od incidenata u pojedinim trenucima najviše odgovara, a na Kosovu se prelamaju interesi, veoma je jednostavno da se plasira bilo kakva, uglavnom stereotipna priča .
I teško im je da poveruju koliko ovim regionom, u stvari, “vršljaju” razne kriminalne grupe, različitih nacija, koje odlično saradjuju . A na kraju uzice, koja diruguje njihovo delovanje su neverovatna imena.
I sve dok oni koji odlučuju, a koliko smo , u stvari sigurni da I medju tima koji odlučuju na raznim stranama nema “prijatelja” ili čak I članova kriminalnih grupa, ne odluče da incidenti prestanu a počinioci se pronadju I kazne, da se ozbiljno poradi na obezbedjivanjuu bezbednosti svih, neki će da pregovaraju a neki će da budu napadani.
U stvari, to da incidenti prestanu možda ipak treba da narede moćni stranci. Tako to ovde, na ovom parčetu Balkana, funkcioniše.
I, kao i kod svih nasilnika, najlakše im je da napadaju najranjivije.
Na njima, valjda , najbolje pokazuju „hrabrost“ .
A činjenica je da su srpska, i ostale manjinske zajednice, ne samo nacionalno manjinske, najranjivije na Kosovu.
U svetlu toga stalna nastojanja i apeli ministra u Vladi Kosova Dalibora Jevtića da institucije Kosova rade svoj posao ostaju samo apeli.
Suštinski, govore i o značaju koji ta Vlada pridaje i srpskim ministrima i srpskoj zajednici.
Ali, šta Vlada u Beogradu čini tim povodoma?
Ili to “šta čini” govori i o njenim odnosima prema narodu za koji su „ispregovarali sve najbolje“ ?
A možda I prema nastojanjima ministara koji jesu srpski ali , izvorno, nisu njihovi?