Kako je korona uticala na mentalno zdravlje ljudi

LESKOVAC

“Pandemija je sama po sebi bila jako veliko i traumatično iskustvo za većinu populacije, posebno za osetljivije delove populacije kao što su adolescenti i osobe starije životnog doba, a posebno osobe koje su u trećoj deceniji života, jer su to godine sazrevanja, kada se očekuje samostalnost, godine kada treba da potvrde neke svoje životne stavove i principe, da se otisnu ka životima koji su daleko od porodica i roditelja”, objašnjava psihijatricu dr Tanja Jovanović.

Posledice pandemije korone, i mera koje su zbog nje primenjivane, još uvek se analiziraju.

Ono što je , na prvi pogled, nevidljivo ali je vrlo važno je i mentalno zdravlje ljudi i uticaj korone i mera vezanih za ovaj , globalni zdravstveni, problem na njega.

Psihijatricu dr Tanju Jovanović pitali smo koliko je situacija sa pandemijom uticala na mentalno zdravlje ljudi i kako se to manifestuje?

“Pandemija je sama po sebi bila jako veliko i traumatično iskustvo za većinu populacije, posebno za osetljivije delove populacije kao što su adolescenti i osobe starije životnog doba, a posebno osobe koje su u trećoj deceniji života, jer su to godine sazrevanja, kada se očekuje samostalnost, godine kada treba da potvrde neke svoje životne stavove i principe, da se otisnu ka životima koji su daleko od porodica i roditelja”, objašnjava Jovanović.

Upozorava i da je pandemija iz više razloga jedan od traumatičnijih perioda koje smo doživeli.

“Prvo, to je jedno novo iskustvo ne samo za individuu, nego i za zdravstvenu strukuk s obzirom da se radilo o izazivaču bolesti koji je praktično prvi put prepoznat kao etiološki faktor, da je dolazilo do raznih mutacije te su te epidemije išle u talasima, a svaka nepoznanica u nama budi iskonski strah koji je nešto što sa čime se rađamo i što je deo našeg arhetipskog nasleđa i tiče se neizvesnosti koja može da postoji ukoliko se zarazimo ovim virusom. Drugi deo se odnosio na to da su same mere koje su u početku bile jako rigorozne, jer smo se suočavali sa izazivačem sa kojim do sada nismo imali iskustva, izolacija, gubitak socijalnih kontakata, smrt osoba ili oboljenje osoba koje su emocionalno značajne za nas, svakako doprinele da se utisak i doživaljaj traumatizovanosti poveća, te iz tih razloga u raličitim studijama, bilo svetskim ili našim, dobijeni statistički parametri koji ukazuju da se broj osoba sa mentalnim poremećajima za vreme i iza kovida povećavao”, objašnjava dr Tanja Jovanović.

Kaže da je “činjenica i da su ljudi koji su imali mentalne smetnje doživaljavali pogoršanja tokom same pandemije i, na žalost, neki od njih su nastavili da se leče i zahtevaju ozbiljniji psihijatrijski tretman i nakon izlaska iz ove situacije”.

Na pitanje koji su problemi sa kojima se pacijenti najčešće javljaju, dr Jovanović odgovara da su to ” uglavnom grupe mentalnih poremećaja koje spadaju u anksiozne poremećaje i stresom izazvane poremećaje”.

“Anksiozni poremećaji imaju mnogo varijeteta, počev od generalizovanog anksioznog poremećaja kada prosto mi u toku celog dana osećamo strepnju, tegobu, isčekivanje da nešto loše može da nams s edesi i to je najblaža klinička slika. Ono što je u porastu je malo teži anksiozni poremećaj, odnosno OKP, opsusivno kompulzivni poremećaj koji se najčešće javlja kod ljudi koji su mizofobični, koji po prirodi svoje ličnosti imaju strah od bolesti, od zaraze, strah od toga da će zarazu da prenesu nekom drugom”, rekla je dr Jovanović.

ISKUSTVA

Prenosi nam i svoje iskustvo.

” Ja sam u svojoj kliničkoj praksi imala pacijente koji su prvi put imali dijagnozu mentalnog poremećaja, a do tada su pokazivali neke karakterne osobine u tom smislu da su bili malo više opsednuti čistoćom, jednim kognitivnim mentalnim stilom u kome postoji isključivost, režim disciplinovanog života i kod takvih ljudi su se javljali teži simptomi gde imate opsesivne misli u kojima preovladava strah od zaražavanja kako sebe tako i drugih, pa do opsesivnih radnji koje su zapravo ritualno ponašanje i sa kojima se pokušava da se na jedan magijski način ovakva opsesija razreši, što može da bude praćeno različitim motoričkim radnjama. Počev od toga da osoba mora ne neku radnju vezanu ua svoje dnevne aktivnosti ponovi više puta, do toga da čisti nonstop, da steriliše prostor u kome se nalazi, do krajnje dezorganizovanosti koja podrazumeva da se time bavi ceo dan, što u priličnoj meri može da takvog pacijenta dezorganizuje i obesmisli njegov život. U kliničkoj praksi to jeste jedna od najvećih neuroza koja zahteva dugotrajnost u lečenju, određene vidove psihoterapije, da sa članovima porodice se o tome malo više priča, jer obično ostali članovi porodocie zaokupljeni nekim svojim aktivnostima ne primećuju da je zapravo u pitanju poremećaj koji zahteva tretman”, navodi ona.

Kaže da su kod osoba starijeg životnog doba najčešći poremećaji bili iz reda depresivnih poremećaja.

“Neke poznije godine, otprilike nakon 65. godine života, je period koji je najčešće kod ljudi tog životnog doba skopčan sa melanholijom, sa gubicima ili sniženjem raspoloženja, zato što se takve osobe suočavaju sa jednom psihičkom i motornom slabošću koja svakako jeste fiziološkog karaktera i doalzi sa godinama. U tim godinama dolazi i do zdravstvenih problema koji su hronične prirode i kao takvi moraju da se rešavaju. U okolnostima kao što se dešavalo u vreme izolacije zbog pandemije, kada nije bio popželjan dodir i bliži kontakt sa osobama starijeg životnog doba svi smo se trudili da ne budemo ti koji ćemo ih uvesti u rizik, te okolnosti nisu bile nešto što im je olakšavalo život, već ih je uvodilo u depresivne poremećaje. Dobro je što se broj samoubistava na globalnom nivou, po nekim najnovijim statističkim pokazateljima, smanjio. Ne znam koliko je taj podatak relevantan, ali to je nešto što je na niovu Svetske zdravstvene organizacije iznet kao parameta”, smatra ona.

Što se tiče ljudi koji su u najproduktivnijem periodu svoga života, znači ljudi koji su na pragu ulaska u zreli period života, oni između 20 i 30 godina života, kod njih se najčešće, što je sa psihijatrijske strane i opravdano, javljali panični poremećaji kao iznenadan i paničan strah, poput letnjeg pljuska, i u tom trenucima, koji traju vrlo kratko, jer osoba koja boluje od toga ne bi mogla da preživi taj intenzivan strah na duže vreme”, prenosi nam dr Jovanović.

PSIHIČKI POREMEĆAJI U PORASTU

Kaže i da su ti poremećaji u porastu i ukoliko nisu bili sanirani dovodili su do potpunog poremećaja kvaliteta života takve osobe, jer se strah širio na neke osobne situacije, da se izađe iz kuće, da se sedne u auto, da se prelazi otvorenim prostorima, mostovima…

“Čitav niza takvih tegoba se uz pomoć kovida razvijao”, navodi dr Jovanović.

Kaže da su imali veliki broj pacijenata koji nikada u svom životu nisu imali mentalne probleme.

“Naravno, svako od nas ima periode kada je plačljiviji, tužniji, uplašeniji, i to je u kontekstu nekih aktuelnih životnih događanja i to je jedna normalna psihološka reakcija,. Ne možemo da negujemo mentalni stoicizam baš u svakim prilikama, a to nije ni poželjno. Recimo, posle smrti bliskih osoba postoji period žalovanja, tugovanja i svega ostalog. Ljudsko biće ne može uvek da nosi masku sa sobom”, objašnjava dr Jovanović.

GUBITAK PAMĆENJA

Upozorava na novu pojavu.

“Ono što je bilo jako prisutno je da su ljudi koji su imali kovid, bez obzira na starosno doba, odjedanput izgubili pamćenje i to pamćenje koje je vezano za dnevne aktivnosti, operativni deo pamćenja, da su prosto se osećali radno nesposobnim i da nisu mogli da se usredsrede na određena mentalna dešavanja, da gledaju televiziju, čitaju knjigu, žene su imale problem sa obavljanjem kućnih poslova, prosto su neke stvari zaboravile”.

Kaže da su te osobe bile vrlo zabrinuti jer su mislili da se radi o nekom uvodu u demenciju.

“Zapravo, radi se o poremećaju prolaznog karaktera koje traje 3-6 meseci, obično kod mlađih osoba do tri meseca, gde te kognitivne funkcije koje su kod nas zadužene za naše logućko razmišljanje i rasuđivanje su pretrpele neku havariju koja može da se repariše. Postoje studije koje su iza toga usledile, koje su validne i priznate su kao tačne i to je da ti ljudi poseduju sidrom cerebralne ili mentalne magle gde prosto njihove kognitivne sposobnosti jesu umanjene, ali se vraćaju”, objašnjava dr Jovanović.

Kaže da je u takvim situacijama potrebno strpljenje, upotreba vitamina, vazoaktiva i da su neka istraživanja pokazala da korona virus jeste neurotropan i da on u tim zonama mozga koje su zadužene za produkciju kognitivnih funkcija zapravo smanjuje metabolizam na neki način.

STAROSNE KATEGORIJE

Na pitanje koja je starosna kategorija najviše bila pogođena, dr Jovovanović nam prenosi svoje iskustvo da su to ljudi koji su bili između 20-e i 30-e godine života, mada su, kaže, neki od njih i ranije imali neku vrstu separacionog straha.

” Međutim, ili su ti simptomi u potpunosti spontano prestajali dok su određeni psihološki mehanizmi bili u situaciji da to repariraju, ili su jednostavno to bili ljudi koji su prvi put doživeli te panične atake, ali koji su na sreću sanirani na jedan adekvatan način, naravno uz suposrt terapiju, makar tu površnu psihoterapiju koji svi mi koji se bavimo i psihologijom i psihijatrijom znamo, gde u nekom širom pristupu pacijentu pokušavamo da umanjim ofaktore koji mogu da budu potencijalni okidači”, objasnjava Jovanović.

NASILJE

Na pitanje koliko je sve ovo povećalo nasije, Jovanović kaže da u svakoj populaciji postoje ljudi koji imaju agresivne potencijale.

“Potrebne su određene spoljne ili unutrašnje okolnosti da bi se to desilo. Smatram da nije nešto dolazilo da agresivnijih momenata masovnije. Jeste, ali kod pacijenata koji su imali ozbiljnije dijagnoaze. U tom okruženju koje je bilo deprimirajuće za mnoge elemente, pogotovu za sociološke, imali smo situacije da najagresivniji budu ljudi koji boluju od psihotičnih poremećaja ili koji u svom karakterrnom delu ličnosti pokazuju izvesnu dozu sumnjičavosti ili tvrdoglavosti i nekih drugih osobina koje, zapravo, mogu da budu indikatori da će se tako nešto i dešavati”, objašnjava.

Dodaje da “s obzirom da smo svi bili u prilici da naša interesovanja svedemo na najmanju moguću meru, da se ne krećemo u okruženjima u kojem smo mogli i u kojima smo ranije bitisali, socijalni kontakti su prekidani, barem oni licem u lice, jer smo imali priliku da se viđamo na jedan virtuelniji način i da kontakriramo prijatelja na dugojačiji način, ali svakako to nije ono na šta smo navikli. Tako da osobe koje su sklone interpretativnosti, utisku da se sve dešava zbog njih, da su u centru pažnje, osobe koje imaju paranoidne crte, u čijoj osnovi leži sumnjičavost, i te kako su doživljavali različite psihopatološke fenomene koji su zapravo bili okidači da iz nekog utiska da su praćeni, progonjeni, da su pod uticajem nekih drugih ljudi jednostavo u nekom trenutku kretali u te agresivne ispade kao znak nekog suočavanja odbrane i zaštite od nekih ljudi koji im čine zlo”, rekla je dr Tanja Jovanović.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare