Kad je Veternica bila reka

LESKOVAC

Reka sigurno nije izvor života, ali je sigurno da nam mnogo čini u održavanju života.
Koliko NAS zna Veternicu – kad je bila reka! Kada su naše babe i majke u sepetkama nosile veš da ga – na ruke operu u reku. Još starija su vremena kada se iz uvek čiste i bistre reke – pila voda. I u onim starijim i kasnijim, mlađim vremenima išli smo da se kupamo u reku. Još stara Slavujka, majka na Dragi Slavuja je išla da – gazi reku! Hodala je po sitnom pesku i gazila reku – uzvodno! Da joj vode koje joj idu u susret leče reumu i odnose sa sobom bolove iz njenih nogu.

Leskovac je vodio računa da Veternica bude čista. I reka mu je to uzvraćala odnoseći sa sobom prljavštine. Tabane za štavljenje kože Leskočani su pravili na obali reke i to na mestima gde je ona izlazila iz grada – U Belčug malu. Tu je kasnije bila i klanica i tako je voda odmah odnosila sa sobom klanične i kožne otpade. Na prilazu Veternice u grad, sa njegove južne strane, bila je čuvena Jerska vodenica – omiljeno mesto za kupanje i izlete.

Danas je verovatno teško zamisliti, pa čak i poverovati da je tokom leta reka bila prepuna – kupača. Leskovčani iz južnog dela grada kupali su se od Djeloševog mosta do Donje Jajine, a onih iz severnog i drugih delova grada od Kasparovog mosta do Drkine vrbe. Bilo je to – kao rečno korzo. Na sve strane – smeh, trčanje i šljiskanje ..
A uveče,kada sve utihne i raziđu se momci, devojke i deca – u tišacima ispod gustih vrbaka kod Mančićevih – dođu žene i u dugim košuljama na sebi – kupaju se u gustim vrbacima i govore tiho – da ih niko ne vidi i ne čuje..!
U vrelim letnjim danima reka je znala da nas – ostavi. Presuše vode i za sobom ostave prazno rečno korito. Ali, ni tada se nismo odvajali – u sitnom peku po čitav dan igrali smo krpenjače – na dva gola! A kad gore na Kukavici padne kiša eto je opet – vrati se i one meke, tople vode ponovo polako protiču ispod mostova.
Družeći se svakodnevno sa rekom – poznavali smo njene dobre strane ali i njene ćudi. Imali smo dosta razloga i da se ljutimo na reku – znala je da izađe iz korita i da bujične vode poplave grad i nanesu velike štete, pa čak da odnesu i ljudske živote… Ali, kada prođu poplave, vode se vrate u korito, opet bude – ona mirna reka i ,,pomirimo’’ se i nastavimo da idemo i ,,živimo’’ zajedno! Kao i uvek što smo činili!

A – kada nam se poslednji put dogodilo da vidmo kako se deca kupaju u reci i igraju u pesku na njenim obalama. Kada nam se poslednji put dogodilo da gledamo kako prelepi ,,vilini konjici’’ lete nad rekom i gube se u njenim vrbacima.. Kada smo zadnji put išli da za Vrbicu u gustim vrbacima Veternice kidamo mlade vrbe i vrbovim grančicama kitimo ograde, kapije i ulazna vrata..

I da li poznajemo – ovu reku koja sada prolazi ispod mostova kroz grad?

Sada kada se ne družimo s njom nego se samo gledamo – ona nas odozdo, a mi sa mostova gledamo kako ispod nas – sputane u granitnom koritu i po granitnim pločama promiču tihe i bezličlne vode .. A kuda i kome idu?

Kako da ih razumemo kada se više ne družimo s njima. I kada smo postali dva sveta – različita i po tome kako idemo kroz život i po onome što tražimo i nudimo životu….
Čak ni ne znamo kuda to sada idu vode Veternice i kuda nas vodi život koji protiče na njenim obalama i koji je – jedini za koji znamo i koji imamo!

Piše: Sava Dimitrijević

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare