Jović: Odnosi Srbije i Hrvatske godinama zamrznuti

ZAGREB

Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih nauka Dejan Jović je, upitan o odnosima Srbije i Hrvatske posle proterivanja diplomata, izjavio da su odnosi dve zemlje zamrznuti makar od 2018. godine i da očekuje da se to neće promeniti.

Šta je deset godina članstva Hrvatskoj donelo, a šta odnelo?

DJ: Donelo je osjećaj samopouzdanja, da je sada moćnija kao zemlja nego prije ulaska u EU i da je sada sigurnija… Donelo joj je i priličnu finansijsku pomoć za neke razvojne projekte naročito u kontekstu za saniranje potresa, zatim i osjećaj da ne mora više da čini sve ono što je morala u procesu prije ulaska u EU morala i to je imalo i neke pozitivne, ali i negativne posledice. Negativne se odnose na to da danas više ne postoji vanjski monitoring ili neki vanjski utjecaj koji je značaj čak i ako bi mogao biti pozitivan na neke unutrašnje procese.

Kada pričamo o srpskoj manjini u Hrvatskoj, na bilborde 2019. godine ste stavili poruku „Znate li kako je biti Srbin u Hrvatskoj?“. Kako je sada biti Srbin u Hrvatskoj, da li je EU tu nešto donela?

DJ: Pozicija Srba u Hrvatskoje je, ja bih rekao, napredovala takođe zbog ulaska zemlje u EU. Ipak su se otvorile neke mogućnosti činjenicom da se radi o hrvatskim državljanima, mnogi su ljudi to iskoristili da traže zaposlenje negde drugde, ali vidimo sada i jedan drugi trend, trend istovremenog života u dvije zemlje, i vidimo trend dolaska nekih ljudi kao radne emigracije iz Srbije i Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Vidjećemo hoće li oni trajno ostati u samoj zajednici. Srpska zajednica je starija od hrvatske, a sve ono najlošije što joj se dogodilo dogodilo se tokom 90-ih godina. Još uvek živimo pod dugom sjenom i dugim repom tih događaja koji su jako smanjili brojnost te zajednice. Njena današnja snaga nije više u brojevima, niti će to biti u budućnosti, nego je u izvrsnosti u manjem broju, ali sposobnih ljudi koji su u stanju u područjima u kojima se bave, bilo intelektualnim ili privrednim, političkim, društvenim pokazati da su u najmanju ruku jednaki po sposobnostima, ako ne i iznad toga. I u tom smislu ja vidim obnovu te zajednice takođe, a ne samo njen katastrofičan nestanak. Ove decenije su ipak u tom smislu jako povoljnije nego što su bile recimo 90-e ili 2000-te.

Napisali ste da se za 10 godina članstva Hrvatske u Eu iselilo tri puta više stanovnika nego recimo iz Poljske, kada pogledamo njihovih prvih deset godina. Zbog čega je taj broj ljudi veći u Hrvatskoj?

DJ : Uvijek je veliki broj ljudi odlazio iz, naročito Hrvatske, na rad u inostranstvo, na primer kao gastarbajteri u doba Jugoslavije. Mnogi se nikad više nisu više vraćali, vođeni su kao da su na privremenom radu, ali mi znamo mnoge familije gde su ljudi umirali prerano, doduše u inostranstvu, a obitelji su se nekako vraćale i pokušavale organizovati život u svom kraju ili negdje drugde u tadašnjoj Jugoslaviji. Naravno da je članstvo u EU otvorilo mnoge mogućnosti, ja sam bio jedan od ljudi koji je bio 16 godina izvan zemlje pre nego što je ona ušla u EU, vratio sam se nepostredno pred ulazak u EU, smatrajući također da članstvo u EU daje veću slobodu kretanja, veću mogućnost da ako mi se ovdje ne svidi mogu otići. Ja mislim da će veći broj ljudi tako razmišljati, oni će htjeti neko vrijeme studirati ili raditi u inostranstvu na zapadu, dok ne steknu neku penziju za koju misle da im je dovoljna garancija da kada se vrate im dozvoli i da ne rade neko vreme i čekaju neku drugu mirovinu koja bi došla odavde… Ja mislim da su ti trendovi iseljavanja, koliko god izgledali dramatični, ipak relativni i možda privremeni. Vidimo iz Poljskog slučaja da se trećina ljudi ipak vratila nakon nekog vremena. Ja imam brojne studente koji odlaze na semestar studiranja u inostranstvu, neki i na duže, mnogi dolaze ovamo i čini mi se da ne postoji velika razlika u atmosferi situacije kod kuće i u inostranstvu i to će stvoriti situaciju u kojoj će se ljudi i vraćati, a ne samo odlaziti. Možda sam ja previše optimističan, ali to je moje iskustvo.

Kako komentarišete odnose Beograda i Zagreba posle međusobnog proterivanja diplomata?

DJ: Ti odnosi su već neko duže vreme zamrznuti, od 2018. u najmanju ruku, a to zamrzavanje počelo je sa izborima u Srbiji 2012., kada je došao na vlast prije svega Tomislav Nikolić, a kasnije i Aleksandar Vučić. Jako ej teško graditi pozitivnu sliku Srbije sa liderima ili njihovim partijama koji su bili direktno involvirani u 90-e godine koje su za Hrvatsku početak i kraj svega. Preterano se insistira na njima u smislu stvaranja nacionalnog identiteta, tako da mi se čini da je ovo samo jedna od epizoda u nizu. Očekujem da će ti odnosi ostati zamrznuti, što je bolje nego da su stalno u nekoj konfrontaciji.

Bilo je pokušaja u međuvremenu da se ti odnosi poprave. Mislim da je u tom smislu Beograd nešto učinio nešto više koraka nego Zagreb.

DJ: Ja bih rekao da je bilo pokušaja, posebno u odnosu prema manjinama, npr. prema Hrvatima u samoj Srbiji, bilo je i nekih nerazjašnjenih pitanja koja su barem identifikovana u tim prethodnim razgovorima na najvišem nivou, ali mi se čini da se ništa značajnije nije dogodilo. Ja bih rekao da u tim srpsko-hrvatskim odnosima, osim ovog individualnog, ličnog aspekta, postoje i ozbiljni sttrukturalni razlozi zašto oni nisu tako bliski. Danas Srbija i Hrvatska imaju potpuno različite spoljnopolitičke prioritete i orijentacije. Hrvatska u potpunosti se okreće EU i želi što bolju poziciju unutar EU, odmaknuti se s periferije prema centru i na pitanja Zapadnog Balkana gleda samo u okviru evropskog konteksta. Pokušava članstvo u EU da utiče koliko može, ali ne toliko sama i individualno. Što se tiče Srbije, njena je spoljna politika okrenuta u potpuno drugim smerovima i drugim temama, kao što je Kosovo, Rusija, pitanje vojne neutralnosti, pitanje četiri stuba spoljne politike i tako se samo jednim delom okreće ka EU. Zato mi se čini da tu nema mnogo prostora za preklapanje, i to je jedan od razloga zašto nema bolje saradnje.

Da li to može trenutna situacija, to zatezanje i, kako su rekli iz Zagreba pogoršanje odnosa, da negativno odrazi na položaj Srba u Hrvatskoj?

DJ: Ja bih rekao da na pozicije Srba u Hrvatskoj više utiču događaji u samo Hrvatskoj. Na primer, ekstremizacija u Vukovaru, ili možda neka bojazan da bi smo nakon sledećih izbora mogli imati neke druge koalicije koje bi na vlast dovele ljude koji danas izgledaju marginalno i koje su jednim delom antisrpski politički orijentisani. To je po mom sudu neko najveće nejasno pitanje što se tiče budućnosti Srba u Hrvatskoj. Manje to ovisi od toga šta se zapravo događa u samoj Srbiji jer i te veze između Srbije i Srba u Hrvatskoj treba gledati u jednom specifičnom kontekstu. Srbi u Hrvatskoj imaju svoje samostalne političke organizacije i koliko god smatraju da je Beogrd važna adresa, ona nije jedina i oni više pokušavaju napraviti kompromis i dogovor sa vlastima u Zagrebu.

Kako gledate na slučaj gde je Trgovački sud pokrenuo spor protiv Eparhije Zagrebačko-ljubljanske? Da li politički motivisan spor, ili stvarno postoji neki dugovi i imovina koji nisu razjašnjeni?

DJ: Ne znam ništa o tome i ne mogu komentarisati.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare