IZGUBILI SMO BREND RUKOMETNOG KLUBA „DUBOČICA“

LESKOVAC

 

(Nova Naša reč, www.novanasarec.org.rs)

Za svoj dugogodišnji sportski rad nagradu od Sportskog saveza Leskovac dobio je Ljubomir Dunđerović.

Malo ljudi danas zna da se rukomet u početku igrao na fudbalskom terenu, a početkom šezdesetih godina prelazi na „mali“ teren, onako kako ga danas znamo.
Ljubimir Dunđerović kaže da ne može da se objasni razlika u rukometu nekad i sad. Puna hala na sajmištu, rukometni klub „Dubočica“ je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka bio bukvalno brend grada Leskovca. Uspeli smo da budemo dva puta četvrti u Jugoslaviji u ligi koja je bila jedna od najjačih, ako ne i najjača u Evropu. Metaloplastika iz Šapca je bila prvak Evrope, ali je, bez obzira na sav kvalitet, ostavljala bodove u Leskovcu… U to vreme je državna reprezentacija osvajala svetska i olimpijska zlata. Njegova generacija su Girić, Gari Nikolić, Gaćina, Pavlović, Tole, Crni Kostić, trener je bio Žuća Perišić, sve same legende koje su slavu Leskovca pronosili širom Jugoslavije. Subotom uveče, kad se igrala utakmica, grad je bio prazan, svi su bili uz svoje ljubimce…
Kad je propala privreda grada, propao je i rukomet, a nekako se to urušavanje poklopilo i sa prelaskom iz hale Sajmišta u današnji SRC „Dubočica“. Dunđerović smatra da pad rukometa, kako u Leskovcu, tako i u zemlji je i zbog toga što je bilo vrhunskih rezultata, pa se to odmah primeti… Pao je i fudbal, košarka se nekako drži… Danas jedva da tridesetak ljudi dođe da gleda utakmice. Čak ni roditelji ne gledaju svoju decu, a kamoli drugovi, komšije, što je nekad bilo nezamislivo.

Ljubomir Dunjdjerovic
Srbija je pre četiri godine bila druga u Evropi, a pre par nedelja nije uspela ni da se plasira u drugi krug Evropskog prvenstva. Dunđerović misli da se radi o dve stvari. Ili je stvarno trener loš ili nemamo igrače.
„Prvi trenerski posao selektora Perića je da vodi reprezentaciju. Reći će da sam sujetan, ali mislim da to nije u redu. Tako smo se opekli i u fudbalu sa Savićevićem. Kad smo imali Antića sve je bilo u redu. Ali, mislim i da je nestašica kvalitetnih igrača, da tako kažem. Svi igraju kontre i polu-kontre, a mi to nemamo. Ženska reprezentacija je katastrofa pa se preslikalo i na mušku. U ženskoj je bitno da onaj selektor bude to što jeste, a što pet reprezentativki otkazuje zbog njega nikog nije briga. Trebalo bi da puste nekog iskusnog da vodi reprezentaciju…“
Nekada je bilo puno više dece koja su trenirala rukomet. Danas nije tako.
„Čini mi se i da nema talenata kao što je bilo u naše vreme. Koliko vidim ni u KK Zdravlju nikako da naprave nekog velikog igrača… Mada, u vreme kad smo mi igrali prvu ligu, košarka u Leskovcu je bila u zapećku. Šta se tu dešava, u gradu ima desetak škola košarke, puno je dece tu, ali se deca vremenom pogube… Ono što od njih otpadne, ja pokupim, ali tu nastaje problem jer je drugačiji način rada, drugačija je lopta, drugačije se vodi, igra… Ali, ni deca nisu zainteresovana. Ja u čitavoj karijeri sam propustio 3-4 treninga, danas klinci stalni imaju neke rođendane, obaveze, sve je važnije od treninga. Pitanje svih pitanja je zašto iz Leskovca ne mogu da izađu 5-6 igrača?“
Izlaz, naravno, da postoji. Dunđerović smatra da ljudi koji su u sportu, u rukometu, treba da sednu i da se dogovore, da naprave plan i organizaciju. I da se prevaziđu razmirice i sujete. Vrlo je važno uključiti i nastavnike fizičke kulture iz osnovnih škola u rad sa talentovanom decom, da kad vide neko dete koje pokaže izvesni talenat, da malo više rade sa njim…
„Sve se svelo na pare, ljudi neće da rade ako im se ne plati… Ali, i hala je daleko, praktično izvan grada. Mnogo bi značilo da se završi hala „Partizan“, više dece može da dođe. Zamisli dete iz naselja „Solidarnost“ ide na trening u SRC „Dubočica“… Padne kiša, sneg, dete se razočara i odustane… Trebalo bi organizovati i školska takmičenja u rukometu, košarci… Tu se vide ti talenti, tamo će isplivati, to je njihov prvi korak… Opet, da nam nije Monja i Rukometni klub „Meteor“ pitanje je da li bi i ovo imali. On „otima“ decu od drugih sportova, radi sa mlađim selekcijama do osmog razreda osnovne škole, posle ta deca dolaze kod nas. Onda za par godina ta deca pođu na fakultet i tu opet nastane problem, jer odlaze iz Leskovca… Ako su super talentovani, uspeju da igraju u nekom većem gradu i studiraju, ako ne, onda se posvete studijama i završe sportsku karijeru.“
Ponosan je na karijeru koju je imao. Tri puta nastupao za reprezentaciju u vreme kad je uspeh bio da neko i pomisli da te pozove u nju, kad je po 4-5 igrača bilo u opticaju za svaku poziciju u timu. Igrao je dugi niz godina i u Švedskoj. Dunđerović danas trenira Rukometni klub Hisar, člana Druge lige Srbije. Očekuje da na kraju godine se plasiraju u viši rang. Planira i da na leto, u julu, organizuje odlazak na Partile kup u Švedskoj, po učesnicima jedan od najbrojnijih turnira za mlade rukometaše.
„Oni koji su išli pre par godina kažu da su prezadovoljni onim što su tamo videli i doživeli. Naravno, finansije su problem, jer je put skup, ali nada, zna se, umire poslednja, tako da očekujem da doživi i ova generacija ono što smo uspeli sa prethodom.“

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare