Dragan Štavljanin: Gde je Srbija a gde Češka

 

PRAG

 

Dragan Štavljanin je dugogodišnji urednik u Radiju Slobodna Evropa za koji radi od 1994. godine. od 1999.godine je u Pragu.

Za Regionalnu informativnu agenciju JUGpress govori o životu u Češkoj i u Srbiji, političkom miljeu, novinarstvu, Evropskoj Uniji. . . .

 

  • Visok standard – nevidljiv benefit

 

JUGpress : S obzirom na činjenicu da dolazite iz Srbije i da ste često u Srbiji i da odlično znate kakva je situacija tamo, a s druge strane dugo ste u Češkoj, mislim da možete da nam na dovoljno relevantan način napravite neko poređenje – koje su to razlike između života u Srbiji, koja je na putu ka Evropskoj uniji, i Češke koja je članica Evropske unije. Mislim na razliku života običnih ljudi, koji su to benefiti koje, možda, Česi imaju zato što su članovi Evropske unije?

 

Štavljanin: Postoje razni benefiti. Postoje oni koji su vidljivi na prvi pogled, na primer kada idem u Srbiju autom, znači koristim drumski saobraćaj, do Mađarske nigde se ne zaustavljam.  Ulazim iz Češke u Slovačku, iz Slovačke u Mađarsku… Dakle Šengenski režim omogućava državljanima Češke da putuju u oko dvadesetak zemalja, ne znam tačno koliko ih ima, bez ikakvih viznih ograničenja. Naravno, činjenica da je Češka deo Evropske unije i da je deo Šengenskog sistema, takođe olakšava putovanje i u ostale zemlje, u SAD, Kandadu itd. Dakle to je taj prvi benefit, naravno, postoje i mnogi drugi koji su na prvi pogled manje vidljivi. U stvari vidljivi su kroz viši standard. Ono što je jako bitno i što mene često rastuži, je činjenica, recimo, da je i u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog veka, Jugoslavija bila mnogo bogatija i od Čehoslovačke i od svih ovih zemalja u regiji. A onda samo za nekoliko godina, Srbija kao jedna od naslednica ili od država nastalih na prostoru nekadašnje države je bila siromašnija od tadašnje Čehoslovačke, kasnije Češke i Mađarske i Poljske itd. Bilo je potrebno samo nekoliko godina da ono što je bila prednost od Drugog svetskog rata pa do kraja osamdesetih, da se samo za nekoliko godina okrene na našu štetu. Dakle benefit, sveukupno, članstva  u Evropskoj uniji u slučaju Češke se ogleda u dosta boljem standardu, znači građana na ličnom planu, u boljoj infrastrukturi, u bolje uređenom društvu, iako ovde ima dosta stvari o kojima bi se moglo govoriti kritički na političkom planu, pogotovo u poslednje vreme, kao što je uostalom i u celoj Evropskoj uniji, SAD- u i u celome svetu. Dakle državljani, građani Češke imaju bolji standard, imaju bolje puteve, bolju infrastrukturu, bolji gradski saobraćaj ovde u Pragu, bolje zdravstvo, uređenije školstvo. Takođe, možda je to samo specifičnost Češke, Češka je bezbednija država, nego Srbija u smislu kriminala. Sveukupno, osim kuhinje da budem sada malo ličan, osim kuhinje koja je bolja na Balkanu, mnogo toga ili skoro sve je bolje ovde, iako moram da ponovim, nekoliko decenija ranije bilo je prilično drugačije.

 

  • Stepen uređenosti države i slika medija

 

JUGpress : Ono što obično ljudi u Srbiji pomisle kad im se govori da je članstvo u Evropskoj uniji dobra stvar, jesu te nekakve veće plate. Međutim, stalno se zaboravlja da na putu ka Evropskoj uniji, usvajanje tih standarda, između ostalog, znači i poštovanje zakona, propisa i svega ostalog. Kako vam taj aspekt izgleda iz ugla Srbije, gde sve može i sve ne može,  i Češke koja je očigledno jedna veoma ozbiljna država?

 

Štavljanin: Generalno taj pravosudni sistem je ovde uređeniji. Mislim da je sudstvo, ono što se kaže, kao treća grana vlasti, kudikamo nezavisnija od uticaja politike, iako je i ovde bilo, takođe, raznih skandala. Dakle, kad se nađete pred sudom, vi imate više šanse da ostvarite neka svoja prava, nego u Srbiji. Drugo, na tom svakodnevnom običnom planu, ja sam recimo ovde mnogo ranije i na sreću vidim i u Srbiji, recimo na nekim autobuskim stanicama, to su na prvi pogled možda  ne toliko bitne stvari, ali za određene slojeve stanovništva koji imaju zdravstvene probleme, to je itekako jako bitno, one mogućnosti za invalidska kolica, da mogu da se poguraju uz one šine. Čitao sam skoro da neki ljudi ne mogu da izađu iz kuće zato što nemaju ili odgovarajući lift ili one specijalne stepenice koje se spuštaju. Dakle, to je u Češkoj odavno neka vrsta standarda i ne samo u Pragu, nego i u drugim gradovima. Počev od tih svakodnevnih stvari koje su jako bitne, pa do onih krupnijih, očiglednijih, ovde je mnogo toga bolje uređeno.

 

JUGpress: A kakva je situacija u medijima i sa medijskim slobodama u Češkoj?

 

Štavljanin: Ta situacija je, da kažem, malo šarolikija. Dakle, odmah ću krenuti sa zaključnom rečenicom, ovde su mediji, bez obzira na razne probleme, u kudikamo boljem stanju, nego u Srbiji, počev od javnog servisa koji je u pravom smislu te reči javni servis, dakle, u službi je građana. Političari pokušavaju, i verovatno na izvestan način i mogu da utiču, ali recimo, primer je kada dođu premijer ili ministar, voditelj ga apsolutno drži kao na ispitivanju, u sudnici, a vi vrlo dobro znate kako izgleda javni servis u Srbiji, da su novinari prinuđeni da često budu idolopoklonski naklonjeni pripadnicima vlasti i da maltene ne postavljaju kritička pitanja. Međutim, ovo što se dešava sa komercijalizacijom i sa tim nekim novim trendovima, dovelo je i ovde do izvesnih poremećaja. Politička scena Češke se poslednjih godina poprilično promenila, rekao bih na gore, u odnosu na neke početke tranzicije, kada su imali za predsednika jednog od poslednjih vizionara među političarima, Vacleva Havala. Ali na sreću, bez obzira na te promene na gore u politici, još uvek se ne odražava na funkcionisanje ekonomije, jer je ovde najniža nezaposlenost u Evropi, oko 2,5 posto, i generalno funkcionisanje ekonomije. Za sada se dakle ne oseća.

 

 

JUGpress: Kolike su možda prosečne plate u medijima?

 

Štavljanin:: To je prilično šaroliko. Znam samo za ove generalne podatke, da je plata na nivou Češke 800 evra, da je u Pragu oko 1.100 evra, ali plate su krajnje šarolike. Dakle, mediji koji su mali, koji su upućeni na tržište koje je takođe sve manje, a sve više je igrača, oni se sigurno itekako muče da ostvare neke prihode. Naravno, neki veliki komercijalni mediji, neki pandani, kao što je Pink, i ovde i postoje i naravno te zvezde sigurno zarađuju i hiljade evra. Ali s druge strane, novinari koji idu kao klasični izveštači na teren, ne mislim da zarađuju neke velike pare.

ČINJENICE

..Ono što mene često rastuži,  je činjenica, recimo, da je i u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog veka, Jugoslavija bila mnogo bogatija i od Čehoslovačke i od svih ovih zemalja u regiji. A onda samo za nekoliko godina, Srbija kao jedna od naslednica ili od država nastalih na prostoru nekadašnje države je bila siromašnija od tadašnje Čehoslovačke, kasnije Češke i Mađarske i Poljske…

 

  • Kuda idu promene

 

JUGpress : Kako može da se objasni pojava da u državama, koje su nekada bile socijalističke, sada su članice Evropske unije, sve više  jača desnica, jača i u nekim drugim zemljama Evropske unije, i s druge strane, recimo tri države, Poljska, Češka i Mađarska, imaju prilično sličan stav oko izbeglica, oko migranata. Bugarska se nije izjašnjavala, ali je činjenica da migranti i ne prolaze kroz Bugarsku zato što trpe različite vrste nasilja i zato su birali put kroz Srbiju. Prosto, kako je to moguće, ipak su nekada živeli u nekom drugačijem sistemu. Evropska unija im je takođe bila nekakva šansa da sami slobodno žive, a sad su ođednom rigidni.

 

Štavljanin: Ja bih to pitanje razdvojio na dva. Dakle, taj trend koji je vrlo interesantan i važan, da takozvana radnička klasa, a mislim u smislu da ne postoji kao nekada teška industrija, sada je sve u serkin servisima, takozvana tercijalna ekonomija, tercijalni servis. To je dosta važno, ali i paradoksalno, na prvi pogled, problem je u sledećem: prvo sindikati su razbijeni, jer živimo u takvom društvu gde su sindikati u mnogo podređenijem položaju, nego što su bili u vreme takozvane države blagostanja. Naprosto, ta logika neoliberalizma je razbila i dokinula tu pregovaračku moć sindikata; drugo, levica, a ne mislim na neku novu levicu, ultra levicu, mislim na socijaldemokratiju,  se na neki način predala pred tim takozvanim trećim putem, odnosno sa potrebom da se uđe u centar, počev od Blera, preko Šredera, toliko hvaljenog u Srbiji. Mnogi zapravo kritikuju Blera i Šredera da su izdali radničku klasu i siromašne. Dakle, razočarane ljude koje nema ko da zastupa, sindikati ili tradicionalne partije koje su ih zastupale ranije, levica, oni se sve više okreću populistima koji su uglavnom iz redova ultra desnice, i to je trend koji je na celom starom kontinentu, to je trend i u SAD – u, to je trend i u celome svetu, to je taj paradoks. A kada je reč o ovim zemljama, to jeste na neki način iznenađujuće i pomalo razočaravajuće; da zemlje koje su očekivale pomoć od zapada, dok su bile deo Varšavskog pakta, pod kontrolom i vlašću Sovjetskog saveza, koje su nakon pada Berlinskog zida, nakon propasti socijalizma pohrlile u Evropsku uniju zbog sloboda, i u NATO zbog zaštite od Rusije, istovremeno i zbog para, fondova koji su koristili i koji i dan danas koriste i dan danas i Češka i Poljska i Mađarska više dobijaju iz evropskih fondova, nego što uplaćuju u budžet. Dakle, sad se pokazalo da te države, s jedne strane imaju jedan semifobičan odnos, u ovom slučaju prema migrantima muslimanske veroispovesti, reč je o jednoj ksenofobiji, a s druge strane i uopšte prema nekim vrednostima, a to se ovde odražava i prema Romima u Češkoj ili recimo u Poljskoj, gde je isti slučaj. Postavlja se pitanje, imajući u vidu i promene na političkoj sceni u Češkoj, zašto su zapravo te zemlje želele, odnosno njihovi građani, da li su oni tretirali Evropsku uniju ili je i dalje tretiraju i doživljavaju samo kao „kravu muzaru“, narodski rečeno, odnosno kao „kasicu prasicu“ od koje će dobijati novac, a neće poštovati njene vrednosti, ili je reč o jednoj trenutnoj krizi. U svakom slučaju, to što se desilo u Češkoj je prilično iznenađujuće. Češka je pre trideset godina imala za predsednika jednog vizionara, kosmopolitu, a onda ga je zamenio Vaslav Klaus koji je bio jedan od ključnih evroskeptika, koji je čak dovodio u pitanje i realnost klimatskih promena, da bi ga potom zamenio sadašnji predsednik Zeman koji je takođe u velikoj meri evroskeptik okrenut ka Rusiji. Istovremeno imamo vladu na čijem je čelu oligarh, tajkun, koga prate razni skandali, čak ga i Evropska agencija za istraživanje kriminala optužuje da je zloupotrebljavao fondove Evropske unije, ali ono što je paradoksalno, bez obzira na to, on je na prošlim izborima dobio čak više glasova, nego na prethodnim izborima, sa 18 na 30 posto, pa se postavlja pitanje – kako su građani mogli to da prihvate, zašto oni glasaju za nekoga koji je optužen sa više strana za korupciju. To govori o jednoj demokratskoj, političkoj svesti građana. Takođe, drži i jedan popriličan monopol kada je reč o medijima, njega čak nazivaju i kao „Berluskoni u nastajanju“, imajući u vidu Berluskonijevu medijsku imperiju u Italiji, jer kontroliše između 25 i 30 posto medijskog tržišta. Zaista se sada postavlja pitanje i samog koncepta: Šta je danas demokratija? Počelo se od jednog demokratskog zanosa, nakon pada Berlinskog zida, nakon pada socijalizma i kolapsa komunističkog bloka Sovjetskog saveza, Varšavskog ugovora, sa jednim velikim entuzijazmom kada je reč o demokratiji, a posle tridesetak godina, sve ove zemlje, uključujući i Češku našle su se u jednom stanju koje čak nije ni novo. I dvadesetih i tridesetih godina prošlog veka, postojao je jedan prezir prema liberalnoj zapadnoj demokratiji, s leve strane, i Sovjetskog saveza s desne strane, od nacističke Nemačke i fašističke Italije, tako da i danas u liku Rusije ili Kine i u samoj Evropi i ovde postoji jedan prezir prema liberalnoj demokratiji. Smatra se da je to jedna hipokrizija, a s druge strane i prema tržišnoj ekonomije, a zapravo oni koji kritikuju tržišnu ekonomiju i kritikuju demokratiju, kao Tramp, oni su i došli na vlast koristeći upravo slabosti tog tržišta i te demokratije. I tu smo, gde smo.

 

  • Šta reći građanima Srbije – nema datog zanavek

 

JUGpress: Kakvu budućnost ima Evropska unija u takvom kontekstu, pre svega, iz ugla Srbije. Šta bi moglo da se kaže građanima Srbije, zašto je ipak važno da Srbija bude u Evropskoj uniji?

 

Štavljanin: Kada sam govorio o negativnim trendovima u Češkoj, za to nije kriva Evropska unija. Možda je kriva ona zato što je bila neefikasna ili slaba da reaguje na te trendove. To bi trebalo razlučiti. S druge strane, bez obzira na sve probleme i slabosti sa kojima se svet suočava, i Evropska unija u tom kontekstu, ona je  i dalje apsolutno najbolji neuporedivi model funkcionisanja. Šta je alternativa Evropskoj uniji? Vraćanje u neke, da kažem, svađalačke nacionalne države, podizanje granica, ukidanje Šengenskog sistema, ukidanje evra kao zajedničke valute za većinu članica, rasprave i svađe kao u 19. veku među velikih sila koje su završile u Prvim svetskim ratom, a posle Drugog svetskog rata nastupio je Hladni ra, blokovska podela sveta. Evropska unija je upravo taj pokusaj da se na jednom  podeljenom , svađalački konfliktnom kontinentu, koji je toliko vekova bio centar sveta, ostvari na neki način Kantova ideja o večnom miru, da se ostvari jedna harmonija, nakon tih stalnih sukoba u kojima su se menjale uloge pobednika i poraženog.

Naravno, u takav jedan projekat ulaze zemlje različite veličine i snage, različitih navika i mentaliteta, različitih tradicija, tako da je veoma teško harmonizovati sve te odnose i sve te interese i u jednom trenutku kada je bio Big Beng, tih 10 zemalja 2004. godine, među kojima je bila Češka, a potom i Rumunija i Bugarska, pa Hrvatska i to više liči na razvodnjavanje Evropske unije. Međutim, mislim da za Srbiju i ostale zemlje Zapadnog Balkana nema alternative. Prvo geografski su tu, a drugo Evropa je prva i jedina postmodernistička zajednica koja počiva, pre svega, na vrednostima, ali i na interesima i koliko god su te vrednosti i principi u ovom trenutku izloženi raznim udarima i iskušenjima i dovođenja čak u pitanje i njihove kredibilnosti i svrsishodnosti, mislim da je to jedini put. To jedno razočarenje koje postoji u Srbiji i taj opšti evroskepticizam koji u svim ovim zemljama raste. Svi su mislili samo da dođemo do Evropske unije i onda ćemo svi imati plate po dve, tri, četiri ili pet hiljada evra, živećemo u jednom večnom raju itd, to se neće desiti. Politički život i život svakog društva traži svakodnevni trud i rad i svakodnevno se traži testiranje i proveravanje, nema nečega što je dato zanavek.

Mislim da je to za Srbiju jedini put, a kako će Evropska unija rešavati probleme sa ovim zemljama, tu sada postoje različiti koncepti, očekuje se da će Makron kao veoma energični predstavnik Francuske i kada se napokon oformira vlada Nemačke, da će taj dvojac pokušati da, naročito nakon izlaska Britanije iz Evropske unije, da „provetri“, tako da kažem, u smislu da se uspostavi jači, naglašeniji principi pomoću kojih će se uspostaviti diferencijacija, da one zemlje koje ne budu bile spremne, rizikuju da se nađu u nekom drugom krugu

ŠTA JE ALTERNATIVA EU?

….Bez obzira na sve probleme i slabosti sa kojima se svet suočava, i Evropska unija u tom kontekstu, ona je  i dalje apsolutno najbolji neuporedivi model funkcionisanja. Šta je alternativa Evropskoj uniji? Vraćanje u neke, da kažem, svađalačke nacionalne države, podizanje granica, ukidanje Šengenskog sistema, ukidanje evra kao zajedničke valute za većinu članica, rasprave i svađe kao u 19. veku među velikih sila koje su završile u Prvim svetskim ratom, a posle Drugog svetskog rata nastupio je Hladni ra, blokovska podela sveta. Evropska unija je upravo taj pokusaj da se na jednom  podeljenom , svađalački konfliktnom kontinentu, koji je toliko vekova bio centar sveta, ostvari na neki način Kantova ideja o večnom miru, da se ostvari jedna harmonija, nakon tih stalnih sukoba u kojima su se menjale uloge pobednika i poraženog.

  • Evropa sa više brzina

 

Govori se o Evropi u više brzina, koja lako može da se desi, jer nije ni logično, ni celishodno, a nije ni moralno pridikovati i kritikovati Evropsku uniju i baštiniti antievropske vrednosti, a i dalje koristiti onako zdušno, bez imalo stida evropske fondove, kao što to radi poljska vlada koja vodi antievropsku politiku na mnogim poljima, ali uspeva da, između ostalog dobije podršku birača, zahvaljujući socijalnom miru. A taj socijalni mir kupuje velikim izdašnim fondovima Evropske unije iz Brisela, to je u najmanju ruku nemoralno. Verovatno će u narednim mesecima morati da se postave neka ozbiljnija pitanja kada je reč o ponašanju ovih zemalja i koji su ti principi. Na kraju krajeva i Evropska unija će morati da,  zbog malo drugačijih odnosa sa Amerikom, sa Rusijom, koja je takva kakva jeste, sa sve prisutnijiom Kinom, jasnije definiše šta je ona kao zajednica i na političkom i na ekonomskom planu, a Srbija, ako ništa drugo, geografija joj je sudbina.

 

JUGpress: I u Srbiji, iako deklarativno političari govore da su za Evropsku uniju, za članstvo, da nema alternative, očigledno je po medijima i u javnosti uopšte da se šalju sasvim drugačije poruke. Da li Srbija može takođe zbog toga, zbog tog trenda, da se prosto jedno kao zvanično govori, a u stvari drugačije se poruke šalju građanima, da li ona možda može da bude deo tog „provetravanja“, odlaganja pristupanju, sem ovog pitanja o Kosovu koje je očigledno dominantno?

 

Štavljanin: Nema sumnje da i u Evropi postoji ono što se zove „zamor od proširenja“. Nakon  iskustva sa podeljenim Kiprom, sa prijemom Rumunije i Bugarske, koje očito nisu ispunile sve kriterijume, nakon iskustva sa Češkom, Poljskom, Mađarskom, nakon iskustva sa Bregzitom, sve je više evroskeptika i u samoj, staroj Evropi, mislim na prve članice, u Holandiji, Danskoj, pa i u nemačkom parlamentu koji misli da bi dalje širenje Evropske unije oslabilo njen identitet, njenu snagu i naravno, svesni su da bi trebalo, na kraju krajeva, primiti taj Balkan, jer bez toga Evropa neće biti definitivno ujedinjena. Ali, naprosto, insistira se na tim visokim standardima i ja mislim kada je reč o srpskim političarima, kao i o drugima u regiji, ta politika odlaganja po sistemu „a što mi da sprovodimo reforme, kad ni same članice Evropske unije, nove, to ne čine“,

kako može neko da kritikuje medijsku situaciju u Srbiji, kad imamo pritiske na medije i u Mađarskoj i u Poljskoj, mislim da to nije dobra strategjia, to je nikakva strategija, to je strategija kupovanja vremena. Put ka Evropskoj uniji nije samo formalno članstvo, nego i transformacija celog društva na tom putu. Ako se odlažu te neophodne reforme, faktički društvo gubi dragoceno vreme. Već je prošlo trideset godina i čitave generacije gube smisleni i svrsishodni život. Ako neko računa da Srbija u ovom slučaju može da bude kao Jugoslavija, da kao Tito sedi na dve stolice, niti je Srbija snažna kao Jugoslavija, niti su međunarodne okolnosti takve, tako da sedenje na dve stolice, može da se ispostavi kao politika u kojoj na kraju ostanete bez obe stolice. Naravno, da se može desiti ta varijanta, pogotovo ako Srbija zbog pitanja Kosova, ne bude spremna da povuče neke odlučne poteze. To se za pet, šest, sedam ili deset godina lako može pokazati, da vrata budu zatvorena. Taj datum od 2025. treba shvatiti samo uslovno, jer Evropska unija uviđa da su neki drugi igrači prisutni na Balkanu, Rusija, pa i Kina, arapske zemlje u različitim kapacitetima, Turska, i da zapravo paradoksalno, bez obzira što ove zemlje idu kako – tako, makar i štikliraju boksove, formalno ispunjavaju neke tamo kriterijume, da Evropa zbog svega što se dešava na Balkanu ima uticaja na stvarne procese i pretpostavljam da je to bio razlog što je rečeno da damo makar neki orijentir, neku naznaku kakve su šanse u ovom slučaju Srbije i Crne Gore. Ali 2025. nikako ne treba shvatiti zdravo za gotovo, to je samo jedan orijentir. Naravno, ako se skockaju sve okolnosti, ako Srbija sa svoje strane bude učinila sve, to je velika prilika da u EU uđe do 2015. Ali, to može da bude i 2035. ako se nastavi sa politikom odugovlačenja, taktiziranja i ono što je zapravo najgore, ako se suštinske promene ne sprovedu, ako se ne iskoristi prilika za vođenje takozvane evropske spoljne politike u smislu saradnje sa svima, a na unutrašnjem planu se vodi antievropska politka u smislu nepoštovanja nezavisnosti sudstva, nezavisnosti medija, onda Srbija paradoksalno može doći u situaciju da  bude pred vratima Evrope formalno, a suštinski netransformisana i nereformisana. To bi zapravo bio jedan veliki paradoks i maltene jedna tragična situacija, jer poenta čitavog ovog procesa je da se tokom tog procesa zemlja transformiše i postane evropska, a taj čin ulaska da bude samo pro forma, jedan akt, ništa više.

 

ROKOVI

Ako se skockaju sve okolnosti, ako Srbija sa svoje strane bude učinila sve, to je velika prilika da u EU uđe do 2015. Ali, to može da bude i 2035. ako se nastavi sa politikom odugovlačenja, taktiziranja i ono što je zapravo najgore, ako se suštinske promene ne sprovedu, ako se ne iskoristi prilika za vođenje takozvane evropske spoljne politike u smislu saradnje sa svima, a na unutrašnjem planu se vodi antievropska politka u smislu nepoštovanja nezavisnosti sudstva, nezavisnosti medija, onda Srbija paradoksalno može doći u situaciju da  bude pred vratima Evrope formalno, a suštinski netransformisana i nereformisana. To bi zapravo bio jedan veliki paradoks i maltene jedna tragična situacija, jer poenta čitavog ovog procesa je da se tokom tog procesa zemlja transformiše i postane evropska, a taj čin ulaska da bude samo pro forma, jedan akt, ništa više.

 

 

  • Evropa građana, ili Evropa korporacija

 

JUGpress: Ono što se takođe stalno provlači u Srbiju, kroz različite diskusije i poruke, jeste ključno pitanje za stanovnike Srbije, šta oni mogu da ponude u ekonomskom smislu toj velikoj Evropskoj uniji, velikom tržištu. Postoji strah da će možda da budu pregaženi, figurativno, ti mali zemljoposednici sa tim usitnjenim površinama zemlje koje poseduju u Srbiji, a uglavnom je taj nekakav prosek 2,5 hektara. Da li postoji nešto što bi i ti ljudi koji su i mali proizvođači i na kraju odlučivaće i o tome da li će Srbija hteti da uđe u Evropsku uniju, da oni vide nekakvu šansu na tom velikom tržištu?

 

Štavljanin: To je veoma važno pitanje i veliki problem, pogotovo kada je reč o Srbiji koja je tradicionalno poljoprivredna zemlja i naravno mnogo ljudi i dalje živi na selu. Kroz to se pokazuje problem evropske politike, zbog čega, između ostalog, i jača taj populizam. Naime, jedan od temelja Evropske unije kada je nastajala je bila odgovorna socijalna politika. Međutim, to je upravo i teškoća i jedna od slabosti Evropske unije, što je dozvolila da taj neoliberalni koncept, u manjoj meri, nego recimo u SAD – u, prevagne i zato kažem da populisti igraju na tu kartu, da Evropa nije Evropa građana, nego je Evropa korporacija. Mislim da je to jedna preterana ocena i vidimo da Evropska unija mnogo odlučnije kažnjava, nego što to rade SAD, velike korporacije zbog kršenja prava, monopolskog ponašanja itd. To monopolsko ponašanje, ta logika velikih brojeva, krupnog kapitala, naročito pogađa male poljoprivredne proizvođače koji ne mogu ostvariti dobit, dosta dugo traje taj proces povraćaja uloženog, i naravno da mali poljoprivredni proizvođač sa dva, tri, pet, pa čak i sa trideset hektara ne može da se bori protiv velikih poljoprivrednih giganata koji imaju i po stotine hiljada hektara. Francuska je poznata po tome, što pokušava raznim subvencijama i zaštitama. Po mnogim ocenama, Srbija je prebrzo ukinula razne kvote da bi zaštitila svoje tržište, ali šta je, tu je. Evropsko tržište je veliko i ne mora Srbija i srpski proizvođači da nude, da kažem, velikima mnogo. Postoje u regionu raznorazni, počev od prostora bivše Jugoslavije, pa i ovde, u ovom delu Evrope, uvek će se naći tržište za dobre proizvode. Srbija kada je reč o poljoprivredi, sigurno nema šta da ponudi u smislu neke velike, masovne proizvodnje. Ne treba Srbija da izvozi masovno krompir, kukuruz itd. Ali ono što Srbija može da ponudi je zdrava, organska ili kvalitetna hrana. Pošto sam ja iz Šumadije i znam da su tamo hektari u brdskim i planinskim predelima, bukvalno prazni, zbog odlaska stanovništva, a tu može da se gaji hiljade i hiljade ovaca i možete da zamislite kakav je kvalitet tog mesa. Sećam se da je osamdesetih godina u mom kraju bilo dosta italijanskih kupaca koji su dolazili da kupuju junad, goveđe meso i govorili su da je mnogo kvalitetnije, nego na tamošnjem tržištu. Proizvesti takvo meso i proizvoditi takve druge poljoprivredne produkte nije tako jednostavno, potrebna su ulaganja. Čujem da podrška malim proizvođačima postoji, koja verovatno nije dovoljna, ali mislim da je to upravo prilika, s obzirom da Srbija nije preterano naseljena i dosta je tih praznih prostora, dosta je tog kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta i naravno, mali proizvođači ne moraju uvek da čekaju na pomoć države. Možda na tom putu ka Evropskoj uniji, uz neku stručnu podršku, mogu da računaju na razne direktne fondove iz samog Brisela, na razne investicije. To je moj lični stav, možda je nerealan, ali kada je reč o poljoprivredi i o toj zdravoj, organskoj kvalitetnoj hrani, pikantnoj, narodski rečeno, ona će uvek imati „prođu“, i ne samo u Evropskoj uniji. Imate iz Kine sve više bogatih kupaca. Kina je jedno ogromno tržište, ona nije zemlja siromašnih seljaka koji jedu samo pirinač, to je zemlja sve bogatijih ljudi. Živimo u svetu koji će uskoro imati deset milijardi stanovnika, u kome zbog klimatskih promena, problem hrane i vode biti veoma izražen, i Srbija koja ima poljoprivredno zemljište uz tradiciju proizvodnje hrane, a ima i dosta voda,  to su sve stvari koje se jednom osmišljenom politikom, na jednom ogromnom tržištu, može dosta toga uraditi.

 

Razgovarala: Ljiljana Stojanović

Dragan Štavljanin radi za RSE od 1994. Magistrirao je na problemu balkanizacije (Prag/London), doktorirao na fenomenu “informacione mećave” – višak informacija/manjak smisla (Beograd). Autor je knjiga “Hladni mir: Kavkaz i Kosovo” i ” ‘Balkanizacija’ Interneta i smrt novinara”.

Autor dokumentarnih filmova i voditelj ciklusa “Iskušenja demokratije” u Naučno-dokumentarnom programu TV Novi Sad. Pisao analize o Balkanu u časopisu “Transition” (Prag).

Od 1994. dopisnik Radija Slobodna Evropa iz Beograda, a od 1999. radi u redakciji u Pragu. Uređivao i vodio noćni program, analize o tranziciji, intervjuisao mnogobrojne strane političare i eksperte o Balkanu. Autor radijskog i internet serijala o zamrznutim sukobima na Kavkazu. Dao više intervjua američkim, ruskim, iranskim, poljskim, baltičkim i češkim medijima o balkanskim temama.

Osim novinarstva, bio je pomoćnik ministra za informisanje u Vladi SR Jugoslavije Milana Panića 1992. Bio i predavač u nekoliko novinarskih škola i univerziteta, kao i autor više naučnih i stručnih radova o nacionalizmu i međunarodnim odnosima u domaćim i stranim časopisima.

 

Intervju sа Draganom Štavljaninom je nastao u okviru projekta  “Medijske posete Evropskoj Uniji” , koga organizuje Britiš koncil, a podržava Delegacija EU

Prati
Obavesti me o
guest

1 Komentar
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
trackback
Češka i Srbija – pogled iznutra
6 godine pre

[…] Urednica web-portala Jug Press iz Leskovca, Ljiljana Stojanović, boravila je sa grupom novinara u Pragu. Među brojnim razgovorima koje je vodila, našao se i ovaj s dugogodišnjim urednikom u Radio Slobodna Evropa Draganom Štavljaninom. Dijalog o razlikama i iskustvima Češke i Srbije – pročitajte ovde. […]