Zlotvor i kajanje: Dani konačni

LESKOVAC

Piše: Aleksandar Stojanović

Kad je čovek dovoljno dugo nesrećan, sreća mu se čini kao strana, neprirodna stvar. U slaba čoveka se rađa potreba za snagom, kao što se u bolesna, za zdravljem. Često, taj put ne počinje poniranjem u vlastite dubine, već se gradi na pretpostavci o manama drugih. Na tom uverenju, svoj identitet beše gradio Boško Lešnjak. A onaj koji voli da muči, pre ili kasnije, sposobnošću ili slučajem, nađe onog koji voli da bude mučen.

Negde na pola puta ka tome, bila je i njegova žena, Danijela. Boško se oženio, za vremensku vertikalu leskovačke kasabe, kasno, ali mu to ne beše prednost. Godine su za neke ljude poput vode koja otiče niz potok, lišene smisla i dubine, terane samo silom prolaznosti, ali ne i preispitivanjima i sumnjom. Kako se upoznao sa majkom svoga deteta, Boško nikom nije pričao i ti detalji ne ulaze u ovo kazivanje. Ali, njihov brak, od prvog do poslednjeg dana, bio je prožet nerazumevanjem i tenzijom, sve do onog novembarskog jutra, kada pretučena Danijela shvati da je život jedan, a prota Vlada, predivan.

Tako propast braka dožive svoju konačnu formu, a Bata je svoje lično formiranje, bio vezao za nestalni brod porodice koja je bila osuđena na slom. U varljivoj potrebi za sigurnošću, povlačio se u sebe, trpeći zlovolju svih i svakojakih, u tihoj patnji slomljenog srca. Na taj način se razvi karakterni sklop svojstven prognanima i zagubljenima.

Čovek voli ono što je pouzdano, a ako ne može da ga nađe u drugima, onda ga traži tamo gde se retki usuđuju da se upute. U svojim dubinama, gde vazda vrebaju neki demoni bez imena. Bati je, pak, to sve na svetu. Lek za prazan džep, za pritisak konzervativne sredine, za očekivanja ograničenih ljudi, za prolaznost vremena koje snagu i zdravlje melje kao što to vodenički kamen čini stasalom žitu.

Ipak, među ljudima ima čudnih sorti, pa tako, ponekad, svoj mir žele da upotpune tuđim nemirom. Meta takvih nasrtaja, beše Bata, od prvog dana na ovome svetu. No, čovek je stvoren da trpi. U vreme kad se svi akumulirani užasi polome o pleća mučenika, tada se vidi ko je od kakvog materijala. A ovaj je momčić, reklo bi se, od nekog koji u sebi integriše i milost i snagu. Pored svih saplitanja i ćuški, svih nipodaštavanja i nerazumevanja, nalazi prostor i vreme da bude srećan.

A sreća za njega znači period sa Natalijom, proveden na bicikli, na kiši, na sokaku koji pamti i bolje ljude, na stazi kojom danas idu šoferi, kao onda, kočijaši. Blizu pijace, ali daleko od smrti i patnje.

Srećan je onaj kome malo treba, a jos srećniji, onaj koji to zna da ceni na vreme. Ipak, stvari, i još više, ljudi oko nas, mogu da okrnje naivnu oštrinu sreće svojim delima, rečima, a ponekad, samim prisustvom. Bati u tome pomagaše mnogi, a najviše rođeni otac, kome niko i ništa ne beše po volji.

Tako je o svom sinu govorio, sa tonom i izrazom nipodaštavanja, pred svima, a naročito pred Janom i Mitrom.

“Ete, ponovo negde dangubi. Nikad ništa od njega neće bude.”

Džaba su bili povici Jane i Mitra, ljudi, istina, nepismenih, ali od one sorte koja zna neke životne istine. Da čovek ne sme da bude strog preko granica. Da drugog goni do onih krajnosti do kojih ni sam nije u stanju da ide.

“Ti li si bolji bija u njegove godine? Ćuti tuj, znamo se!” – umeo bi da ga čačne Mitar Onakoj, izazivajući u njemu tešku i neuhvatljivu nelagodu, kakvu osećaju samo oni koji duboko u sebi, sumnjaju u svoje snage.

“Ostavi dete na mir, a ti si glej svoju rabotu” – odvraćala bi ga Jana, cementirajući temelj Boškovih pritajenih, ali postojanih nesigurnosti. Zdrav razum neškolovane, ali ne i glupe žene, nemaše na njega jak i konačan uticaj.

Zatvorenog uma i stegnutog srca, koje takvo beše još od onih dana kada ga dečaci i zluradi starci zadirkivaše zbog golemog mladeža u obliku lešnika, Boško svoju ranjivost ogradi fragilnim zidom uzvišenosti, arogancije i visokih kriterijuma za sve i svakog, do za sebe. Tako živi ovaj čovek. Od okuke do okuke, od tezge do tezge, zagledan u tuđe krošnje, kojima nalazi manu, a ne u svoju, koja samo što nije propala.

Ljudi su čudni stvorovi, često dojeni iluzijom o večnosti, koja im se čini neupitna, kao rosa u majsko jutro. Kao da je njegov život, nešto što je pouzdano i trajno, nešto što je ritmično i večno, kao sto je mesečev izlazak i sunčev zalazak. Kao što je korenje planina i plavetnilo visina. Oholo i tupavo, stvari uzima zdravo za gotovo. I život, i zdravlje, i sreću, i bližnje. Doživljava ih kao nešto sto se podrazumeva, kao nešto sto je on, takav, bogom dan, zaslužio, pre nego sto je na svet stigao u obličju palog anđela. Nigde se glupost čovekova ne vidi bolje nego u tome.

Dani, kako god se nekad učinili dugi i nepodnošljivi, prođu, vreme guta čoveka i sve njegovo, često ga ostavljajući u čudu kako su se stvari promenile, a ljudi postali neprepoznatljivi i strani. Takva spoznaja ume da bude teška. Možda ne toliko zbog prolaznosti, koliko zbog odluka koje nekad donese, a koje ga danas tište, ne dajući mu mira ni sna. Takva sudbina, kako će se videti, zadesi Batu Lešnjaka ili je tako na stvar, gledao on sam. Bila je subota. Jedna od onih zbog kojih Leskovac poprimi nove oblike – ruho koje nemaše drugim danima i u drugačijim okolnostima.

Od ulaska u varoš, ma sa koje strane to bilo, počinju gužve kao što su u starim danima, bile pred turskim bazarima. Vazduhom se prolama pisak teretnog voza, koji na vagonima od rđe tera ugalj na jug; vozači kamiona psuju ciganska kola, u kojima se prevozi kartonski i metalni otpad ulicom Kralja Petra; a pijaca, Moravska, pokazuje samo deo veličine koju imaše nekad, pre nego što beše smanjena.

Tu čoveka muči teskoba, zbog starica koje na studenom betonu prodaju praziluk, rasad za cveće i zaostalo slatko od dunja. Nelagoda, bogami, ne jenjava ni kad se krene gradom. Gužva je velika, a bliže Šop-Đokićevoj kući, dalje od Gimnazije, sve do Visećeg mosta, koji veže dve obale raspolutane kasabe. Na zapadnoj strani, kuda stabilno i sigurno, stolećima već, vijuga Niški sokak, struje svi postojani vragovi ove varoši neujednačene po sklonostima, ali ujednačene po srčanosti. To se naročito vidi u toku pijačnog dana, subote, koja na halapljiv način traži danak svoj.

Ako je suditi po ljudima, oni nemaju ništa protiv da ceh gungule plate i oni koji u znoju lica svoga zarađuju hleb, kad već probisveti i fukare to ne čine. Inače, nenaviknuti na galamu i lom, oni subotom dobro podnose arije trgovačkog poja i mušterijske kuknjave, ciganske muzike i gadne dečurlije.

Ta subota, po svim svojim crtama, beše slična mnogima koje pre i posle svanuše. Veternica rovariše temelje leskovačke kasabe. Guske blizu Visećeg mosta vrištaše u ludilu, trgovci potkradaše mušterije, a ovi psovaše i vlast i državu, jer cene behu veće nego prošli put. Ipak, da stvari ne budu iste onima koje se sa upornošću i besmislom ponavljaše godinama pre toga na pazarni dan, odluči se na način nepredvidiv koliko i tužan. Nepažnja čoveka često dovede na ivicu. Propustiš šansu, kaješ se. Ne propustiš, opet se kaješ. Čovek je čudan stvor, kome retko kad fale pitanja, ali mu zato uvek fale odgovori.

Da li je moglo da bude drugačije? To pitanje, preformulisano i na svoj način doživljeno, odzvanjase umom Boška Lešnjaka počev od te iste zadihane i užurbane subote, kad se do krajnosti i preko mere, posvađa sa Batom, osporavajući mu pravo na odluku i samostalnost. Od te subote, kada Bata, divlje i neobuzdano, juriše biciklom po prepunim sokacima varoši. Od te subote, kada takvim, kao oko punim sokacima, neki pijani šofer takođe beše lutao u besu, sve dok, blizu veterničkog mosta, ne pokosi jednog biciklistu i jednu priču.

Na vetrometini niškog sokaka, u balansu jednog kontrolisanog ludila i kakofonije žala i straha, među dućanima i kazandžijama, kraj starih mehana i novih butika, ostade da leži jedan slomljeni bicikl i jedna slomljena kičma. Vozač se uhvati za glavu, plačući, dok na prašnjavom drumu, ležaše jošte živo, ali nepokretno, Batino telo.

Priča se, da je tog dana, Mitar Onakoj, izgubio naviku da život doživljava polovično. Da je Jana plakala nezadrživo, cepajući muške čakšiće koje je imala na sebi, spremajući se da Bošku Lešnjaku saopšti tužne vesti. Kako je sam razgovor protekao, niko pouzdano nije znao. Niko nikad ne saznade da li je bio praćen suzom u oku, dubokim uzdisajem ili psovkom na usnama. Ono što se znalo, ispričano je ustima Mitrovim, nekoliko puta u narednih nekoliko nedelja. To je da su viđali Lešnjaka kako leluja sokacima kraj kamenitog keja i pošumljenih staza Hisara, izgubljenog u svom očaju i neverici, uokvirenog svojom sudbinom.

Na njega, stropošta se sva težina postojanja, koja ga natera da dugo, ali ne i potpuno temeljno, razmišlja o propasti sveta. Činiše to po prvi put za sve duge godine nerazumevanja i ignorisanja. Kad sudbina bude dovoljno surova, čoveku ne preostaje šansa da je porekne.

U umu Boška Lešnjaka, kao na traci, prikazivaše se svi detalji jednog karaktera, koji on imaše, a koji nikada istinski ne razumeše. Slabost uma, koja se stvori zbog slabosti bića, ali i zbog skučenosti sredine, koja ne trpi nikoga ko se svojom pojavom ne uklapa. Strah od sebe samog i okorele mržnje prema sebi, koja vazda pulsiraše u njemu. Nagon da druge unizi da bi sebe uzdigao, u nepotrebnom i nikad do kraja uspešnom nastojanju da svoj život obavije smislom.

U ovom trenutku, kada mu nepokretan sin leži na nabijenom tlu leskovačkog sokaka, njemu ne treba veća kazna za sve gluposti koje beše u životu pravio. Na ovom mestu, pod nebom koje pamti kvalitetnije generacije, stvari su sada jasnije. Tišina je duboka, teška kao malj kovača u radionicama pakla. Vetrić je lak i blago ljut, bogat kajanjem i prolaznošću, a do praznog uma propalog oca, ne dopire više ništa.

Ni laki šum Veternice, ni cvrkut nepoznate peradi, ni šuštanje papirnih kesa u kojima se kriju polovne knjige i ukradene kruške. Ne dopire ni galama sa tezgi, žustro tandrkanje novčića o tezgu, pokvarene psovke trgovaca ni jadikovke mušterija. Jedino što se o duvare njegove pameti, u ovom trenutku beznađa, odbija kao od doboša, jesu reči slučajnih prolaznika, koji kažu da se u kasabi u svom punom obimu pojavio jedan istinski zlotvor.

I jedno istinsko kajanje.

Foto : pixabay.com

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare