LESKOVAC
Istoričar Veroljub Trajković kaže da je postojalo više razloga za bombardovanje Leskovca.
„Zvanično je ono da je tog trenutka u Leskovcu bilo 20.000 neprijateljskih vojnika, a tu se verovatno mislilo na 15.000 bugarskih vojnika. Lično, ja to osporavam, a i izveštaji koji su se pojavili tih dana, početkom septembra, govore o brojci od oko 4-5.000 ljudi. Za 20-ak minuta bombradovanja porušeno je 1750 zgrada, mnogo javnih objekata, privatnih preduzeća. Poginulo je oko hiljadu ljudi, a za sada istražen broj kaže da ih je bilo 819.“
Trajković kaže i da kolaju svakave spekulacije o razlogu bombardovanja, a da je jedan od njih i rođendan Kralja Petra i ljudi koji su slavili taj rođendan.
„Ja odgovorno tvrdim da to nema nikakve veze. Kraljev rođendan je bio na teritoriji cele Jugoslavije, ne samo u Leskovcu, pa saznali saveznici i bacili 69 tona bombi i otišli nazad. Razlozi su mnogo dublji, potrebno je mnogo istraživanja da bi se dala konačna ocena i izvukao zaključak. Moje lično mišljenje je da to nije bila potreba vojnog angažovanja, nego i političkog. U tom trenutku pokret Draže Mihajlovića pokušava da ne izvršava savezničke zadatke u smislu napadanja neprijateljskih jedinica i ulaženja u otvorene sukobe. To koristi partizanski pokret, prihvata sve takve zadatke, a saveznici u njima vide ozbiljnog partnera koji ispunjava sve dogovore, kao što je onaj iz Kazerte da saveznici bombarduju čitavu državu preko dana, a da partizani napadaju fortifikacije i infrastrukturne objekte po noći, što se i dešavalo. Komandanti štabova su imali jasnu obavezu da daju definicije zašto i kada je potrebno bombardovanje. Tu vidim i razlog za bombardovanje Leskovca jer je to bilo i jako uporište sa 4-5.000 raznih, kako u izveštasjima piše „neprijateljskih snaga“, a pri tome se misli na četnike, ljotićevce, belogardejce, Bugare, Nemce… U više navrata je vršen napad na Leskovac, čak i nakon nakon bombradovanja, ali grad nije mogao biti oslobođen od partizanskih snaga, tako da i tu možemo da tražimo odgovor na pitanje zašto bombardovanje. Dalje, postoji i ekonomski razlog. Znamo na kom stupnju razvoja je bio Leskovac između dva svetska rata, da je imao razvijenu industriju. Mnoge fabrike su radile i za vreme rata, jer ne smete da odbijete nalog i naređenje onih koji vladaju vašom zemljom, tako je dosta fabrika radilo i za korist okupatora. U bombardovanju je 33 preduzeća oštećena, a neka su i u potpunosti razrušena, kao što je Stoiljkovićev mlin, Hidrocentrala u Vučju, jedno tekstilno preduzeće…“
Trajković se osvrnuo i na priče da je bombardovanje tražio Koča Popović, visoki partizanski oficir.
„Mi smo za istraživanje koristili građu iz Vojno-istorijskog instituta, odnosno sadašnjem Vojnom arhivu. Bombardovanja Leskovca su tražena od jula meseca, kada je ovde bila tzv. Topličko-jablanička ofanziva, odnosno sukob između partizanskih i četničkih snaga. Koča Popović je u nekoliko naleta tražio hitna bombardovanja i zato su te priče o njegovom radiogramu. Bombradovanja su tražena i u avgustu i septembru.“
Na primedbu novinara JUGpresa da nema nigde potpisa Koče Popovića, kao i da on u svojim memoarima piše da je u to vreme bio u okolini Leskovca, ali ne pominje bombardovanje, nego više iznosi svoje ljubavne jade i zabrinutost šta se dešava sa njegovom voljenom osobom koja nije kraj njega, Trajković kaže da je po njemu enigma samo u delu političkog razjašnjenja.
„Što se tiče vojničkog dela tu je sve u redu. Postoji radiogram koji je zasigurno on poslao i to stoji u dokumentaciji,“ rekao je Trajković koji je obećao da će da nam dostavi dokumentaciju koja potkrepljuje njegove tvrdnje.
Na naše pitanje kada je tačno Koča Popović tražio bombardovanje, 1943. godine u avgustu 1944. ili u septembru, Trajković tvrdi da postoje dokazi da je on to tražio u septembru.
Sama obnova je stihijski vršena, u nekim trenucima nije bilo nikog osim nekih koji su tražili svoje poznanike i rođake u ruševinama, pojašnjava Trajković.
„Kolika je bila ta obnova govori i činjenica da je Leskovac privredno očerupan, da su mnoga preduzeća preseljena u neke druge krajeve… Npr. zejtinara „Sveti Nikola“ je otišla u Kruševac, gumara „Rekord“ u Beograd, neka preduzeća su završila u Sloveniji…“
Veroljub Trajković kaže da su u istraživanjima o savezničkom bombarfdovanju Leskovca korišćeni „naši izvori koji se baziraju na onome što u tom trenutku kažu partizanski i četnički izvori. Oni se poklapaju o broju poginulih i govore o oko 2000 poginulih. Treba videti i bugarske izvore, ali i nemačke. Na žalost, ali, da ne budem pogrešno shvaćen, ta istraživanja ne mogu da se svedu na zainteresovansot i rodoljublje pojedinca. Vi treba da odete do Beograda i to istražujete, a to košta. A tek otići u Nemačku i istraživati… Možda bi lokalna vlast mogla da potencira to i da nekoga pošalje u Nemačku, da istraži njihove arhive, kako bi mi dobili jednu širu, a svakako i tačniju sliku. U BBC-iju recimo piše da je na bombardovanje reagovao ondašnji naš ambasador u Londonu Jefitć i da su mu rekli „Pa šta vi hoćete, to je dogovor između Tita i Vilsona, vi ste tražili bombardovanje.“