LESKOVAC
Ministar za rad Aleksandar Vulin rekao je danas za JUGpress da se još uvek ispituju uzroci lakšeg trovanja migranata u Centru za prihvat u Preševu ali i da više nema novih slučajeva.
Vulin je rekao da ,je , koliko on zna, „neka večera bila problematična“.
„Čekamo izveštaj od Zavoda za javno zdravlje. Naravno, reagovali smo odmah“, rekao ej Vulin.
On je dodao da „sada nema problema“.
„Takvi slučajevi se u kampu nisu ponavljali, mi ćemo ovaj slučaj ispitati i utvrditi šta se desilo“, rekao je Vulin.
Tokom vikenda zatrovalo 37 migranata u Prihvatnom centru u Preševu.
Na pitanje FoNeta da li je tehnički izvodljiva readmisija migranata koji se nalaze u Srbiji u zemlje iz kojoh dolaze, što je ideja pojeidnih evropkih zvaničnika, Vulin je da oni „tehnički mogu da s evrate“.
„To je, na prvom mestu, dobrovoljni povratak i imamo takvih slučajeva. Na drugom mestu je izgon“, rekao je Vulin.
„Mi imamo zakonskih mogućnosti da nekome odredimo izgon i tada ga vraćamo u zemlju iz koje je došao, u ovom slučaju bi to bile Bugarska i Makedonija“, dodao je Vulin.
„To jeste moguće, dobar deo zemlaja Evropske unije nemaju bilateralni sporazum sa Avganistanom ili Pakistanom pa se pronalazi način, kroz institut dobrovoljnog povratka, da s emigranti vrate. Mi to, uglavnom, radimo preko IOM-a, Medjunarodne organizacije koja je zadužena za migrante.
Na pitanje da li imam već slučajeva redamisije Vulin je rekao da se „to već radi“.
„Radi se o tome da ljudi iz Pakistana i Avganistana razumeju da je Evropska Unija za ekonomske migrante zatvorena“, dodao je Vulin. (kraj) lj.s.
Postoji jedna predivna dečja igra koju smo rado igrali mi što smo se rađali i odrastali u ono “mračno” jugoslovensko doba nakon drugog svetskog rata, a pre pojave interneta. Njeno ime je “gluvi telefon”. Prilikom tog “telefoniranja”, najviše sam voleo da usnama ovlaš dodirnem jednu zlatnu minđušici sakrivenu ispod još zlatnijih loknica, dok u maleno uvo šapućem neku potpuno blesavu reč. (Mnogo kasnije je ispeglala uvojke i udala se za perspektivnog stažistu u belom mantilu koji nikada nije umeo da joj šapuće, ali je zato imao sveobuhvatan muzikantsko-politički ukus. Preciznije, od Nirvane do Silvane, odnosno od DS-a do SNS-a.)
A u ovoj novijoj istoriji, u kojoj neki novi klinci na velikom odmoru tačkaju ajfone i samsunge sa ekranima većim od stogramske Milke, ova igra je nažalost na samoj ivici odumiranja. Da nije vrlih nam delatnika “sedme sile”, verovatno bi bila skroz zaboravljena. Iako naizgled sasvim naivna, ona u sebi krije ogromnu i veoma opasnu moć. Ova igra u stvari sadrži sve elemnente jedne od bitnijih tehnika zamagljivanja javnog mnjenja i to još od prvobitnih talambasa, preko Gebelsa, pa sve do “necenzurisanih laži” iz našijeh dana.
Priča se međutim, da nije oduvek bilo tako. Najuticajnija legenda na svetu kaže da “u početku beše REČ, i REČ beše u Boga, i Bog beše REČ.”
A onda je navodno taj isti Bog, verovatno u stanju teške nervne rastrojenosti, stvorio čoveka i bespovratno zajebao stvar. Jer čovek je potom izmislio tabloide i još neka opasna sranja zbog kojih je REČ prestala da bude važna. Važan je postao samo njen deformisani odjek koji se čuje mnogo glasnije i mnogo dalje od same REČI.
Primeri su brojni i svakodnevni. I što je veća medijska pažnja i halabuka, više je izmenjene i prećutane suštine, čak i kod naizgled potpuno nebitnih vesti. Pre desetak dana je recimo jedna sasvim banalna tema imala gromoglasan odjek, a da nikome nije jasno zbog čega?! Gotovo da nije bilo štampanog i elektronskog medija koji u tih par dana nije preneo tu priču. (Ovaj nije!) Radi se o divljim, (tačnije podivljalim) konjima. Neko se izgleda setio da prinapiše romantičnu sagicu o plemenitim životinjama koje same pasu (“sampasu”) na Suvoj planini. (To je ona ogromna “kamenčina” što štrči u nebo iznad Babičke gore i Kruševice i na čijim obroncima mi Leskovčani ponekad vidimo sneg sve do meseca maja.) Sada ceo Balkan zamišlja da na jugu Srbije, baš kao nekada na američkom Divljem zapadu, galopiraju krda “neukrotivih mustanga”.
A možda bi zaista i bilo tako da ih nisu požderali i da se još uvek svakodnevno ne proždiru konjske kobasice i viršle, ždrebeći kuleni i šunke… Upućeni kažu da konjsko meso veoma uspešno podiže eritrocite i posrnuli muški ponos?! Ja za sada nemam problem sa “krvnom slikom” pa nisam probao, ali čujem da Beograđani ne pitaju za cenu i da prestonički kasapi prave liste čekanja za određene partije konjskog mesa. To sve ipak nije napisano, kao što nije napisano ni da stvaran broj ovih predivnih bića na Suvoj planini nikada nije prešao pedesetak. Jer s vremena na vreme, ono što ne satru surove zime, bolesti i glad, sačekaju kuršumi i zamke.
I tako, načitasmo se tih dana o konjima sa Suve planine dok su u to isto doba, ispod te iste planine, u nekoj palanačkoj vukojebini glasali neki magarci i to njih 81%. Začudo, o tom neobjašnjivom “fenomenu” je veoma malo pisano, jer srpski magarci čak i kada imaju biračko pravo i nisu neka vest. Kao što nije neka vest ni istinita priča o podivljalim konjima sa Suve planine, jer istina (to jest REČ) se nikako ne uklapa u gluvo-telefonsko informisanje. A ta neuklopiva, neromantična i u krajnjoj liniji tužna verzija ove suvoplaninske konjske sage je napisana još poodavno. Njen autor je jedan poprilično kontroverzan novinar i književnik. Srbende i novopečeni europejci (ima li uopšte razlike?), bi u svoju obaveznu lektiru morali da uvrste njegov roman “Žitije Savino od bogumila monaha”! Pa dogodine uz božju pomoć, svi zajedno u litiju na Prajd! Sa sve šarenim zastavicama i tri uzdignuta prsta!
Osim ako baš toga dana Bata Gašić ne bude ponovo zvao u svatove!!!
(Originalni link više ne postoji i to je jedini razlog zbog koga ovo novinarsko “majstorsko pismo” prenosim putem copypaste metode.)
DŽIPOVI, SNAJPERI I KONJI
(ili: ako Srbi snajperima ubijaju i poslednje divlje konje na Suvoj planini, da li je onda čudno što je i srpska koža tako jevtina u Hagu i što će, uskoro, srpski danak u krvi da ubire i – NATO, a srpski, po školama, izgleda da će nam, ukinuti?)
Znao sam! Znao sam, još onda, kada nije došla Brižit Bardo. Znao sam da će Srbi pobiti krdo divljih konja na Suvoj planini, “jedino krdo divljih konja u jugoistočnoj Evropi.” Bilo ih je, prvo, pedesetak, pa dvadesetak, a onda ubijaj do poslednjega… “Gotovo, muljafte, načisto!” Tako, na Veliki petak, javlja Srđa Ciganin iz sela Mokre pod Suvom planinom.
Neće više biti njihovog trka i topota, neće se više čuti huk njihovih kopita kao onda kada su Pomoravljem tutnjali Kelti, kada je Atila, “Bič božiji”, navaljivao na Panoniju i kada smo mu doakali kod Tise… Koliko da se zna ko su potomci tračkih konjanika, ko su potomci Asiraca koji su na konjima harali od Tigra i Eufrata do Save i Dunava…
Krenuo jorgovan pod mojim prozorom, ali krenulo i zlo. Eeej, da nema više NIJEDNOG divljeg konja pored sela DIVLjANE, pored divljanskog manastira?! Da Srbi tako, sami sebi, odseku noge pa se još čude što su se sveli na Beogradski pašaluk. Pucaju mučki iz zasede na konje, ubijaju svoja mitska bića, Divljanu i Divljana, pa onda; jaoj, šta nam se to dešava? A pre Save i Isusa, Srbin se kleo u svoga konja. Konja je i sveti Vid jahao. A onda Srbi ubiše boga Vida u sebi, a sada za Veliki petak i divlje konje Vidove. Eto, šta Srbi rade sebi pa im čudno što ih kao stoku dvonožnu teraju u Hag, što ih spremaju za janičare u NATO-u, što im ukidaju srpski jezik po školama i uvode – KOMUNIKACIJU!?
Nego, ono sa Brižit Bardo, bilo je 1996. godine. Rat je još besneo u Bosni, a besnele su i konjoubice na Suvoj planini. Sa karabinima i noćnim snajperima čekaju po celu noć u zasedi. I kada konji, sa divljanima i divljanama, siđu oko ponoći, na mesečini u moje Ravnište, na čistinu, tamo kod divljanskog manastira, a ovi, na gotovs, pa raspali! Onda ih čereče, tranžiraju, tu, na licu mesta, čereče i vile i vilenjake, pa trpaj u gepek, i razlaz kućama, svako sa svojim zločinom, svako sa svojim džipom ili frezom! Svako sa svojom lošom karmom od koje će mu prokukati i seme i pleme… Jer, šta je čovek bez konja? NIŠTA! I ako ti nije dato da budeš konj, možeš li da budeš čovek? Pitagora se sećao da je u jednom od minulih života bio beli konj i, eno, dokle je dogurao. Smatrali su ga polubožanskim bićem. Aristotel je, bre, rekao da je “Pitagora nešto između čoveka i boga”!
A dovoljno je da sanjaš konja pa da ti svane u životu. Dvaput sam, recimo, sanjao belog konja jednoroga. I, posle prvog sna rodio mi se sin, a posle drugog, primljen sam u NIN.
Noćas sam, pak, sanjao pokojnog ispisnika Ivana Đurića, vizantologa i znam šta će biti; ostaćemo ne samo bez divljih konja, ostaćemo bez IDENTITETA. Jer, ako nisi bio nakonjče na svadbi, da li si, uopšte, bio dete? Ako nisi jahao dedinu kobilu, da li si se ti, prikane, uopšte zamomčio? I ako te kobila nije ritnula, ako se za konjsku grivu nisi držao, ako ga u štali nisi timario, ako mu zob iz šake nisi davao, ako mu sedlo nisi skidao, ko si ti onda, u stvari, Srbine?
Kažem, ‘96. godina je bila. Istrebljuju divlje konje na Suvoj planini, a pomoći niotkuda. Baš briga i nevladine organizacije za konje. Sve se to bori za ljudska prava, a leševa sve više…
I, stupim, nekako, u vezu sa Brižit Bardo. I, đa ovamo, đa onamo, obeća ona da će da dođe u Srbiju da spasavamo divlje konje sa Suve planine. Kad, ‘oćeš! Tada se aktiviraju nevladine organizacije. I ubede ti oni Brižitu da sam “srpski četnik”, takoreći, “ljudožder”. Slali joj faksom u Pariz i moju fotografiju!? A na slici, “pljunuti Kosta Pećanac”!
I, ne dođe Brižit Bardo u Srbiju, na Suvu planinu.
Veliki je petak, vrcam kačamak za večeru.
Onda zazvoni telefon. Zove jug, zavičaj. Javljaju mi za divlje konje; “pobijeni do poslednjeg”. I tu mi padne suza u kačamak. Pa druga, treća… Kažu da je Aleksandar ridao za Bukefalom.
A kako je bilo? Kako se doznalo za konjocid na Suvoj planini?
Elem, “pošo Srđa Ciganin iz Mokru sa konja da tera drva za jednog krečara iz Donju Koritnicu, naravski, iz državno, el, nemoj se zajebavamo, otkude na Ciganji šuma”.
Iiiiiiiiiiii?
“I, naš Srđa, dal je zadremal el cvrcnul od rakijku, tek, konj se odmakne od rabotu pa umesto za Mokru zapuca za Donju Koritnicu i tamo štukne, nestane, ko da je konj dugme, lebac ti posan. E, sad, jedni kazuju da je Srđa za konja dao samo kaparu na gazdu iz Donju Koritnicu. Al, oćeš! Nema ga konj ni kod gazdu! Izgleda da je i Srđino kljuse otišlo u mleveno meso el je sarma od konjsko meso mlogo ukusna. Nego u mleveno meso, izgleda, da su otišli i SVI DIVLjI KONjI!!!”
Kako, bre, svi?
“Teka ubavo. El Srđa Ciganin prošo kroz celu planinu, kroz svaku stazu i bogazu, kroz svaku vrvinu i puteljicu i nit je našo svoje kljuse, nit je vido divlji konji. Muljafte, gotovo, sve je pobiveno!”
Tu se setim da sam, prošle subote, u “Večernjim novostima” pročitao da je “policija iz Bele Palanke uhapsila dve osobe, (čuj, osobe!?) koje su prodale jednog konja za sto evra”.
Ali, GLAVNE OSOBE nisu uhvaćene. One osobe što “iz Nišku Banju dolazu sa džipovi i sa SNAJPERI”!!?
Za jedne se zna da su “penzionisani oficiri, al s nji dolazu i nekakvi inžinjeri što su radeli delovi za tenkovi, za vojsku”.
Zovem Vlastu milicajca da proverim informacije.
Dobro veče! “Dobro veče!” Ima li ga Vlasta milicajac?
“Nema ga. Kuj traži?” Spustim slušalicu. Neću, tek tako, da se ofiram Službi.
I ko zna kada ću više na tu stranu, ko zna kada ću na Suvu planinu. Zbogom zemljaci, zbogom konjoubice moje, rode moj!
Na “Eurosportu” konjička takmičenja u Leksingtonu, (Kentaki, SAD). Pobednik Engleskinja Pipa Fanel na “Primors prajdu”. Setim se i trka u Askotu… Zato Englezi još vladaju svetom, zato što su zadržali KULT KONjA. Još se sećaju da su Kelti, a Srbin se ne seća ni šta je juče ručao, a kamoli da je bio trački konjanik.
Ponoć je. Sedim na prozoru. Nailazi komšija, onaj ljotićevac stomatolog, što već trideset godina živi u Švajcarskoj. “Šta radite, komšija?” Jedem kačamak. “Je l’ posan?” Ne, ne postim, staroverac sam. Slavim boga Vida, svetog konjanika. Nego, komšo, kakvo je vreme u Švajcarskoj? Da li je gužva za vize?
DRAGAN JOVANOVIĆ
NIN. 29 april 2003.