Vlasotinčani na Zlatiboru

VLASOTINCE-ZLATIBOR

Ni malo lak put u razvoju imao je zlatiborski istoimeni fudbalski klub „Zlatibor“, koji je osnovan neposredno posle Drugo svetskog rata, tačnije 1945. godine. U bezmalo osmodecenijskom životu, ovaj fudbalski klub, uglavnom, se takmičio u nižim ligama fudbalske Srbije, da bi praktično vaskrsnuo u poslednjih nekoliko godina. Takmičarske 2018/2019.godine „Zlatibor“ je postao član Prve lige Srbije, i u prvoj sezoni svog prvoligaškog bitisanja uspeo je da se plasira u sam vrh tabele, tačnije bili su pozicionirani na šestom mestu.

Da je životni put najčešće nepredvidiv i nikada se ne zna gde se neko može u nekom poslu naći to su na svojoj koži osetila dvojica Vlasotinčana, koji su našli svoj fudbalski dom upravo na Zlatiboru. A pre toga Miloš Stanković (1992.god.) i Milan Đokić (1997.god.) svoju fudbalsku karijeru započeli su u dresu vlasotinačkog srpskoligaša „Vlasine“. I sada, umesto da su na fudbalskim terenima širom Srbije, oni su se vratili kući, zbog korone virusa.

  • Nema fudbalskih utakmica, ovaj opasni virus urnisao je prosto fudbal. Bez obzira što nismo u trenažnom procesu i takmičarskom pogonu, mi treniramo svako za sebe u uslovima koji nisu u koliziji sa vanrednim stanjem. U potpunosti poštujemo sve ono što je propisano od strane nadležnih državnih organa, ali ipak moramo raditi na očuvanje fizičke spreme i određenih vežbi snage, kako bi smo bili spremni ukoliko bude nastavljena fudbalska sezona – ističu obojica, Miloš Stanković, koji je u porodičnom domu u Kukavici i Milan Đokić, koji živi u Vlasotincu.

JUGpress: Gde ste i kada načinili prve fudbalske korake?

Miloš Stanković: Pionirske korake načinio sam u osmoj godini u ekipi Budućnosti iz Orašja, a potom put me odveo na legendarnu fudbalsku „Rosulju“, u dres „Vlasine“, gde sam sa 16 godina zaigrao za seniorsku ekipu u tadašnjoj Srpskoj ligi.

Milan Đokić: Pošto mi je porodični dom u neposrednoj blizini same fudbalske „Rosulje” sasvim prirodno je što sam i tu započeo i to sa šest godina, gde su pre toga bili moj otac Goran i stariji brat Stefan. U „Vlasini“ sam bio najbolji strelac u pionirskom i kadetskom uzrastu, i to me je preporučilo da budem i član reperezentacije FSRIS u mlađim kategorijama, pa sam tako bio i najbolji strelac na „Memorijalnom turniru Pere Jocića“, turniru mlađih kategorija u Staroj Pazovi.

JUGpress: I onda polazite u (ne)poznati beli fudbalski svet. Gde najpre odlazite, a gde ste potom sve bili?

Miloš Stanković: Sa bratom blizancem Dušanom odlazimo u OFK „Beograd“ na vetrovitu beogradsku Karaburmu. Igrao sam za mlađe selekcije ovog popularnog kluba, a potom sam bio pozajmljen ekipi „TSC“ iz Bačke Topole, koja je bila član Srpske lige Vojvodine. Ovom prilikom želim javno da se zahvalim za sva dobročinstva izuzetnih ljudi iz kluba, kao što su Janoš Žemberi i Palađi Sabolč. Odatle put me vodi u Zaječar gde oblačim dres prvoligaša „Timoka“, a potom odlazim u Petrovac na Mlavi, u ekipu „Sloge“, koja je tada igrala, takođe, u Prvoj ligi Srbije. U međuvremenu raskinuo sam ugovor sa OFK „Beogradom“ i postajem član „Moravac Oriona“ iz Mrštana u vreme kada je ovaj klub bio visoko kotiran u fudbalskim krugovima Srbije. Moje dobre igre zapazili su ljudi iz superligaša „Radnika“ iz Surdulice, gde odlazim i tamo provodim četiri izuzetno lepe godine igrajući sa ekipama iz naše najelitnije superligaške lige. Na poziv ljudi iz superligaša „Voždovca“ postajem njihov član, tako da sam opet postao stanovnik našeg glavnog grada, da bi se, posle šest meseci, vratio tamo gde mi je bilo najlepše, u Surdulicu. Međutim, na zimskim pripremama doživeo sam tešku povredu, gde su mi bile polomljene dve kosti potkolenice desne noge. Usledio je dug period muka i oporavka da bih se prošle jeseni iz Surdulice vratio tamo gde sam i počeom u „Vlasinu“. Odigrao sam nekoliko utakmica u završnici jesenje sezone, da bih u, ovom januarskom, zimskom prelaznom roku postao član „Zlatibora“. Kao što se može videti opet sam na novom početku i istorija se u mom slučaju ponavlja.

Milan Đokić: Sa 15 godina odlazim u subotički „Spartak“, gde sam bio najbolji strelac ekipe u konkurenciji kadeta i omladinaca Kvalitetne lige Srbije. Sa 17 godina bio sam priključen seniorskoj ekipi, išao sa prvim timom na pripreme. Da bih igrao u kontinuitetu, rukovodstvo „Spartaka“ me šalje u obližnju Bačku Topolu, gde dve godine igram za ekipu tamošnjeg srpskoligaša . U toj sredini bio sam primljen izuzetno dobro i nosim najlepše uspomene iz ovog grada i samog kluba. Baš kao i Miloš, i ja želim javno da se zahvalim čelnicima kluba u prvom redu predsedniku Janošu Žemberiju i direktoru Palađi Sabolču. Pošto sam bio igrač „Spartaka“, morao sam nazad u Suboticu po isteku pozajmice. Želeo sam da igram i tako sam se odlučio da dođem u Mrštane u redove „Moravac Oriona“, člana srspskoligaškog „Istoka“, gde sam bio najbolji strelac lige sa 13 postignutih pogodaka na 11 odigranih utakmica. U zimskom prelaznom roku 2019. godine postajem član Zlatibora. Bio sam odlično primljen od svih iz kluba, a ja sam im se odužio sa nekoliko veoma važnih pogodaka koji su ovaj klub doveli u situaciju da igra baraž utakmice za prelazak u Super ligu Srbije.

JUGpress:Kako vam je u „Zlatiboru“?

Mioš Stanković: Primljen sam najsrdačnije od svih iz kluba. Od nedavno sam u klubu, ali se vidi da je ekipa mlada i izuzetno talentovana i tek će se čuti o kvalitetu i znanju pojedinih momaka iz kluba. Trener Ristanović je izuzetan stručnjak i sa puno takta i znanja vodi ekipu, dok predsednik Veljko Radulović očinski brine o svima nama u klubu.

Milan Đokić: Nešto sam duže od mog cimera Miloša u klubu i zato želim da kažem da nas kao trener predvodi izuzetni fudbalski znalac i pedagog Predrag Ristanović, a o prvom čoveku kluba, predsedniku Veljku Raduloviću govore njegova dela, jer sve ovo što je klub postigao je njegova najveća zasluga. Sve što je sa njim dogovoreno od strane kluba je ispoštovano. Za kratko vreme klub je postao ozbiljna fudbalska institucija u Srbiji i dalji planovi kluba su da se i dalje u narednom periodu stremi ka najvišim fudbalskim ciljevima.

JUGpress: Koji su vaši dalji planovi?

Miloš Stanković: Nekad nije dobro ni planirati, jer mnogo toga bude drugojačije. Eto, ova pandemija je zakočila i sam život gotovo na čitavoj zemaljskoj kugli. U svakom slučaju igraću svom snagom i svim svojim znanjem i srcem za ekipu „Zlatibora“, a posle toga mogu da razmišljam o svojoj budućoj fudbalskoj karijeri.

Milan Đokić: Ja sam trenutno vezan ugovorom sa „Zlatiborom“. I zato su moji planovi trenutno u fokusu samo za Zlatiborcima i želje da kao klub napravimo rezultate koje zavređuje ovaj, po mnogo čemu, uzoran i vredan fudbalski kolektiv.

Menadžeri

BOBA I TINA

Mnogo toga u životu, a naročito u sportu zavisi od menadžera koje imaju sportisti. Ova dva momka i ne razmišljaju previše o tome, već o svojim dobrim igrama koje su, po pravilu, i najvažnije. Ali, mame su mame. Tako o fudbalskoj karijeri Milana više razmišlja mama Boba, od oca Gorana koji je bio odličan igrač i još bolji prvoligaški fudbalski sudija. Za Miloša više brine mama Tina od oca Ljubiše, koji je razočaran mnogim stvarima u našem srpskom fudbalu.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare