LESKOVAC
Prošlu, 2023. godinu, Aleksandar Đokić će, između ostalog, pamtiti i po tome što je što je diplomirao u Moskvi, na ruskoj Akademiji muzike Gnjesinih. Naime, nakon završene srednje muzičke škole „Stanislav Binički“ Aleksandar je nastavio da usavršava muziciranje na saksofonu na pomenutoj akademiji, kao dobitnik stipendije Ministarstva za nauku i obrazovanje Ruske Federacije. Prve, tačnije za njega nulte (2018.) godine je morao da nauči jezik, a bio je kod profesorke Margarite Šapošnjikove, žene koja je prva donela saksofon u Rusiju krajem 60-ih godina prošlog veka. Do tada je taj instument bio produkt zapada, na šta se u komunističkoj Rusiji onog doba nije blagonaklono gledalo. Saksofon je bio oličenje džeza, a u Rusiji su imali izreku „danas sviraš džez, sutra ćeš da prodaš otadžbinu“. Nakon završetka pripremne godine dodeljen je klasi njenog učenika, Leonidu Borisoviču Drutinu.
„Otišao sam mesec ipo dana pošto sam stekao punoletstvo. Nova sredina, jezik, ne znaš nikog, snalaziš se kako znaš i umeš da dođeš do doma, kupi karticu za telefon, položiš prijemni, položiš ispit za jezik, pa tek onda kreće studiranje, a ti shvatiš da je nebitno što si na papiru stranac, tretiraju te ravnopravno sa svojim, ruskim studentima. Naravno, kao strancu ti nekad ne ide kao domaćim studentima, ali sam bio potpuno ravnopravan. Ispite sam davao u roku, trudio sam se da što pre završim…“
KORONA
Kada se polako privikao na studiranje u stranoj zemlji i sve krenulo nekim uobičajenim studenstskim tokom, izbila je pandemija korone. Fakultet je prestao da radi, prešlo se na onlajn nastavu.
„Dom se sve više prazni, ruski studenti odlaze kućama, na kraju smo ostali samo mi stranci… Bilo je problema sa povratkom u Srbiju, ja sam se vratio sa još nekim sugrađanima zahvaljujući vladi Republike Srbije koja je obezbedila vanredni avion. Tada mi je mnogo pomogao moj profesor, doprineo je da se ne oseti da nemamo direktan kontakt, da sva predavanja i vežbe idu pratimo preko onlajn nastave. Kako ja njega, tako i on mene…“
RAT
Kada je korona prošla i kada se nastavilo studiranje, došao je rat sa Ukrajinom.
„Ja sam strani student, nisam se nešto mnogo bavio bilo čime izvan mojih fakultetskih obaveza. Moja najveća želja u životu je da se ostvarim kao osoba, da se razvijam kao muzičar… Tu ni korona nije mogla da me spreči, ali, kada krene rat, ne možete da budete po strani. Naravno, da kao stranca vas interesuje šta se dešava, kako je došlo do sukoba. Oni su imali, da tako kažem, zategnute odnose još od 2014. godine i krize oko Krima. Lično mislim da je sve to moglo da se reši mirnije, ali koliko je taj rat iznenadio nas u Srbiji, mislim da je i njihove građane iznenadio… Na samom početku je bilo onih parola „zaustavite rat“, praznile su se prodavnice, ne znaš šta će da bude. Počela je i inflacija, uvedene su im sankcije, ali vrlo brzo, za nekih mesec-dva, se sve vratilo u neku normalu. Opet, Moskva je kao tri Srbije, ima svoj način života, svoj ritam, ne možeš sebi da dozvoliš da staneš zbog rata. Ti imaš svoje obaveze, svoj život, i moraš da nastaviš dalje da radiš… Ja sam, nakon diplomiranja, otišao mesec dana na Krim, koji je stotinak kilometara udaljen od ratnih dejstava i vidiš da tamo svi imaju svoj način života, svoj tempo, gde ih ništa u tome ne sputava. Jednostavno, takva je situacija, ti ne možeš ništa da promeniš i to je to…“
Aleksandar kaže da je relativno malo razgovarao sa svojim kolegama na temu rata.
„Ja sam tamo otišao da studiram i nisam želeo da me bilo šta spreči u nameri da diplomiram. Opet, danas je vreme interneta, imamo mnogo informacija na dohvat ruke. Neke su proverene, neke nisu, ali opet može da se sazna dosta toga. Mi smo svi patriote na neki način, pa tako i oni. Svi kažu da je moglo da prođe mirnije, bez žrtava i stradanja, nijedan rat nije dobar, da nije trebalo ići tako daleko, ali ako je već moralo da se desi, onda neka se desi. Oni veruju da je Rusija u pravu i da će da istera svoje. Opet, ponavljam, mi smo se bavili studiranjem, mi smo umetnici, a umetnost ne ide sa ratnim dešavanjima… Pritom niko od mojih kolega nije mobilisan, pa je i to doprinelo da mirnije posmatramo celu priču. Najvažnije je da se to što pre završi i da ne preraste u neki još veći sukob. Inače, na početku se dosta pričalo o ratu, ali kako je prolazilo vreme to je sve manje bila tema među nama, na kraju se gotovo nije ni pričalo.“
DIPLOMA I ŠTA SAD
Aleksandar je diplomirao i uzeo diplomu 30. juna.
„Vratio sam se u zemlju i shvatio da nemam perspektivu u Srbiji. Sa završenim fakultetom u Rusiji imam četiri zvanja: diplomirani profesor saksofona, diplomirani izvođač, artista ansambla i orkestra i umetnički rukovodilac. Da bih radio u struci, u srednjoj ili osnovnoj muzičkoj školi, u Srbiji mi je potreban master. E, sad, kada završiš muzičku akademiju u Srbiji ti imaš zvanje diplomiranog izvođača na opredeljenom instrumentu, a ja imam zvanje diplomiranog profesora i u Rusiji mogu da radim prosvetni posao, za razliku od Srbije. Zato sada, kao većina muzičara u Srbiji, radim u kafani, ali kao konobar. Verovatno se juna vraćam u Rusiju, s obzirom da sam upisao master. Planiram i da ostanem u Rusiji, jer mislim da su mi tamo veće šanse da uspem kao umetnik. Dolaziću na leto da obiđem familiju i da pričam za JUGpress, kao i do sada… Bila mi je želja da u Srbiji promenimo nešto, imamo mnogo potencijala za to, da formiramo srpsku školu klasičnog saksofona, da to bude jedan od standarda, ta želja ostaje i dalje, ali za neka druga vremena.“
Tokom školovanja imao je nastupe i van fakulteta.
„Bio sam u standardnoj formaciji duvačkog orkestra svoje akademije, verovatno ću opet da budem član kada odem na master. Imali smo i neke drugarske duvačke kvintete… Snimao sam kao član orkestra i neki njihov jako popularan tv šou, nešto što je slično našem „Plesom do snova“… Svakog 9. maja, na Dan pobede, obavezno u sastavu Policijskog orekstra Ministrastva unutrašnjih poslova Ruske Federacije, gde sam svirao prvi alt… Ja volim da sviram džez, a sam klasični saksofonista, te je džez više za Srbiju. Ja kao neko ko tamo studira klasiku, ne uklapa se u njihov manir, jer džez dosta utiče na samo izvođenje klasike.“
U slobodno vreme Aleksandar je na televiziji mahom pratio fudbal.
„Ja nisam neki sportski tip, ali moje društvo su mahom bili fudbalski fanovi. I tako, krenem da pratim sa njima. Sada imam dva omiljena kluba, prvi je „CSKA“ iz Moskve, jer nam se, igrom slučaja, studentski dom nalazi pored stadiona, kao i FK „Krasnodar“. To je grad na jugu Rusije, na moru. Drugari iz Krasnodara imaju povlasticu i dobijaju besplatne karte kada Krasnodar igra u Moskvi, pa smo mogli da pratimo oba kluba…“ (kraj) IS/LJS
Draga omladino, sazrevanje traje duze od vremema studiranja. Ali, obavestavanje je kljucno. Razgovarajte sa ljudima koji znaju. Pre toga saznajte ko vam moze pruziti informaciju za vas postavljen cilj. A on moze biti da iz hobija svirate kod kuce. Da svirate na ulici. Da svirate u kafani. Da svirate u filharmoniji. Na konzervatorijumu. Tamo gde ste zavrsili. Ili sa Andre Rieuom. Mozda u muzicoj skoli gde su vam roditelji otisli u penziju? Ja ne znam. A Vi? Vecina danas gleda posao sa dobrom zaradom. To su najtrazenija zanimanja. Keramicari, programeri, kuvari. Luksuz je studirati samo iz ljubavi i to jeste ptivilegija situiranih. Ostali se bore.
Ako dobacujete, smesi vam se i Becka filharmonija.
Beograd je pun ulicnih sviraca sto su iz ljubavi ucili.
Vama zeli da dobijete zasluzeni posao. Zelje i realnost se ne poklope uvek