Transparentnost obavještajnih agencija poboljšava njihovu efikasnost

BEOGRAD-PODGORICA-LESKOVAC

Direktor leskovačkog Centra za istraživanje bezbednosti (CIB), Aleksandar Stojanović dao je intervju za crnogorski specijalizovani sajt INTERNO koji se bavi istraživanjem bezbednosti.

Intervju u celini prenosimo.

Funkcionisanje savremenih demokratskih društava, kao i izazovi sa kojima se, naročito u poslednje vrijeme, susrijeću po/dokazuju da percepcija obavještajnih službi u javnosti, jako često, može biti ključna za njihovu efikasnost u zaštiti nacionalne bezbjednosti.

S obzirom na važnost obavještajno-bezbjednosnog sektora u zaštiti nacionalnih interesa jedne države, od velikog je značaja da one budu ne samo profesionalne i efikasne, već i potpuno depolitizovane. Depolitizacija obavještajnih agencija je, naime, ključna za održavanje povjerenja građana u njihov rad, što je od vitalnog značaja za njihovu uspješnost u obavljanju povjerenih im zadataka.

O tome šta su obavještajne a šta kontraobavještajne službe, koji faktori utiču na njihovu percepciju u javnosti, koliko je ona značajna za njihov rad, ali i o važnosti njihove depolitizacije, te kako ona doprinosi učinkovitosti u očuvanju stabilnosti i bezbjednosti jednog društva razgovarali smo sa Aleksandrom Stojanovićem, direktorom Centra za istraživanje bezbjednosti iz Leskovca (Srbija).

INTERNO: Pa, evo, kažite nam za početak šta su to obavještajne, a šta kontraobavještajne službe?

Načelno gledano, državna obaveštajna služba je organizacija koja podatke o bezbednosno interesantnim pojedincima, grupama, pojavama i procesima prikuplja na tlu druge zemlje, uz pomoć čitavog spektra različitih, zakonski dozvoljenih, ali i konspirativnih, mera i tehnika. Kontraobaveštajna služba teži da takve napore obaveštajne službe druge države predupredi i neutrališe, pri čemu deluje na tlu matične države. Dakle, operativci obaveštajnih službi akcije izvode van granica zemlje, dok pripadnici kontraobaveštajnih službi deluju u sopstvenoj zemlji. Kao treća institucija, koja se često poistovećuje sa prethodnim, jeste služba bezbednosti. Ona, pored vršenja kontraobaveštajnih mera, ima zadatak u neutralisanju problema unutar zemlje koji mogu ugroziti društvenu stabilnost, a koji nisu rezultat delovanja stranog faktora. Naravno, treba reći da među stručnjacima ne postoji saglasje oko utvrđivanja tačnih granica u delovanju ovih organizacija, tako da će postojati i drugačije interpretacije rada ovih službi. U mnogim zemljama pristupa se kreiranju i hibridnih obaveštajno-bezbednosnih službi, koje u svojoj strukturi imaju i obaveštajno i bezbednosno jezgro. Tipičan primer za tako nešto je, recimo, srpska Bezbednosno-informativna agencija (BIA).

INTERNO: Koja je razlika među njimakako funkcionišu iuopštenokojim se sve metodama služe prilikom obavljanja svoje misije?

Funkcionalno gledano, obaveštajna služba je instrument ofanzivne vrste, dok je kontraobaveštajna služba defanzivnog karaktera. Kao deo izvršnog dela sistema nacionalne bezbednosti, ove organizacije planiraju, organizuju, prikupljaju, analiziraju i dostavljaju podatke drugim državnim organima. Informacije do kojih dođu obaveštajne službe se, u idealnom slučaju, koriste za vođenje spoljne politike i donošenje najboljih mogućih odluka, a sve u interesu države. Kontraobaveštajne službe vrše kontraobaveštajnu zaštitu najvažnijih delova društvenog sistema, dok službe bezbednosti, pored tih zadataka, obavljaju i druge poslove zaštite postojećeg poretka. Ovakvo, pojednostavljeno, objašnjenje društvene pozicije koju one zauzimaju može se učiniti naivnom elaboracijom njihove uloge budući da, u praksi, postoji čitav niz zloupotreba službi. Uvažavajući društvenu realnost, ne mogu da osporim tezu da ove agencije, praktično, teže da očuvaju vladajuću političku i ekonomsku oligarhiju na pozicijama moći jer to, u krajnjoj liniji, važi za ceo sistem bezbednosti. Međutim, to ne znači da su one beznačajne za život običnog čoveka, te da u njima ne rade i ljudi koji su taj poziv odabrali iz patriotskih razloga, odnosno u želji da zaštite živote građana. Kada su u pitanju metode kojima se, pre svega, operativci služe prilikom prikupljanja podataka (pošto se celokupan rad službi, uglavnom, poistovećuje sa njihovim delovanjem), one obuhvataju različite postupke i mere koje svaka služba, po pravilu, drži u tajnosti. Praćenje komunikacije je, primera radi, jedna od mera za koju se zna i koja je, uglavnom, zakonski regulisana – da se može primeniti tek nakon odluke suda. Međutim, postoje i mnoge druge koje nisu i, verovatno nikada neće ni biti, na taj način regulisane, jer bi se time mogao ukloniti popularni prefiks „tajne“ ispred službi, a i njihov rad bi bio obesmišljen. To, naravno, ne znači da agencijama treba da bude dozvoljeno da rade šta god požele. Naprotiv, zakonska determinisanost je neophodna u što većem stepenu, ali se mora uvažiti i zanatski momenat njihovog rada i realnost u kojoj živimo, kako u regionu, tako i u svetu. Da parafraziram Makijavelija, koji je rekao da „između sveta kakav bi on trebalo da bude i kakav jeste, postoji razlika“.

INTERNO: Uzevši u obzir savremeni društvenopolitički kontekstkao i izazove koji senaročito u poslednje vrijemenameću i otvarajukakav je i koliki njihov značaj?

Globalističke prognoze, koje su prethodnih decenija plasirane iz zapadnih intelektualnih i političkih krugova, demantovane su događajima koji su potresli svet u bližoj prošlosti, pri čemu ne mislim samo na dešavanja u Ukrajini. Povratak uverenja da su, ipak, države te koje treba da građanima pruže bezbednost, neminovno reafirmišu i značaj koji u tom pogledu imaju obaveštajne, ali i službe bezbednosti. Jačanje nacionalizama u mnogim zemljama, kršenje međunarodnog prava od strane najmoćnijih zemalja sveta, njihov intervencionizam i unilateralno nametanje rešenja u kriznim situacijama, širom sveta, jačaju uverenje u pojedinačnim zemljama da se moraju osloniti i na svoje snage. To važi ne samo za države poput Srbije, koja je vojno nesvrstana, već i za mnoge koje su integralni deo NATO pakta. Pored vojske, jedna od najznačajnih poluga oružane moći su obaveštajne i bezbednosne službe. Ako tome dodamo tinjajuću opasnost od asimetričnih pretnji, poput terorizma i organizovanog kriminala, uloga službi se dodatno uvećava. Neki stručnjaci idu dotle da, čak, kažu da se sa slabom vojskom ne mora izgubiti rat, ali da je sa slabom obaveštajnom službom to neizbežno.

INTERNO: Šta jepo Vašem mišljenjukumovalo tome da način na koji građani percipiraju obavještajne službe budeuglavnomnegativanKult UDBenastavak korištenja metoda i praksi iz tog vremenanepotrebna netransparentnost u radu i djelovanjupolitizacija sektora bezbjednosti

Nesrećni raspad velike Jugoslavije, praćen ekonomskom i duhovnom krizom na ovim prostorima, velikim malverzacijama, političkim igrarijama i zloupotrebama službi bezbednosti, učinio je da ljudi teško mogu da poveruju da ove organizacije rade u njihovom interesu. Svako ko je, na ovom našem „brdovitom Balkanu“, proveo makar jedan dan, na to pitanje je dao nedvosmislen odgovor – da one to ne čine. Zakonske manjkavosti, koje otvaraju prostora za sumnju da je želja da se od službi bezbednosti naprave tajne policije koje će kažnjavati nepodobne, sigurno da taj osećaj dodatno pojačavaju. Pojačava ga i to što se ljudima, na tlu bivše SFRJ, ponekad čini da su građani drugog reda u vlastitim zemljama, da poredak stimuliše kriminalce, a kažnjava i zarobljava pošten, radan svet i da to sve prolazi nekažnjeno. Kada se tome doda upliv politike u sistem bezbednosti, postavljanje neadekvatnih ličnosti na čelu obaveštajnih i bezbednosnih službi, kojima je jedina vrlina ta što su partijski podobni, dodatno degradira ionako, ne naročito pozitivan, imidž ovih agencija.

INTERNO: Da li i koliko dodatnoj iposve nepotrebnojmistifikaciji radakao i pogrešnoj percepciji u javnostidoprinosi praksa da obavještajne agencijeiako ih brojni zakoni na to obavezujune objavljuju čak ni one podatke koji nisu označeni stepenima tajnosti?

Naravno. Rad obaveštajnih i bezbednosnih službi u savremenim društvima mora da bude izbalansiran. S jedne strane, one moraju da čuvaju konspirativno jezgro svog funkcionisanja jer bi, ukoliko bi obelodanile sve ili najznačajnije momente u svom radu, on istog trenutka postao besmislen. S druge strane, nepotrebno (a ponekad i protivzakonito), nepružanje informacija o stvarima od značaja za širu javnost, čini štetu, kako društvu, tako i samim službama koje se, na taj način, polako ali sigurno povlače u posebnu društvenu kastu. Takva pozicija ne koristi nikome sem, možda, političkoj oligarhiji koja želi da iskoristi službe zarad vlastitog samoodržanja i prosperiteta.

INTERNO: Da li bi i kolikouvažavajući prirodu posla koji obavljaju obavještajne agencijenjihova otvorenost i transparentnostu slučajevima gdje je to mogućedoprinijela tome da misija koju obavljaju bude uspješnija?

Ukoliko transparentnost ne bi ugrozila efikasnost u radu službi bezbednosti, onda je odgovor nedvosmisleno potvrdan. Međutim, ponekad postoje i nerealne želje da celokupni arhivi obaveštajnih i bezbednosnih službi budu javno dostupni. Ipak, neprihvatljivo je da se ništa ne zna o njihovom delovanju, jer na taj način one mogu postati otuđeni centri moći što je, u prošlosti, davalo katastrofalne rezultate. Dakle, princip dovoljnosti informacija se mora poštovati, pri čemu se dostavljanje relevantnih podataka o radu službi mora vršiti po hijerarhijskom principu, zavisno od stepena njihove delikatnosti. Primera radi, najosetljivije podatke može da zna najviši državni i obaveštajni vrh, nešto manje kritične informacije pripadnici parlamentarnih odbora za kontrolu službi bezbednosti i, na kraju, treća grupa podataka treba da bude dostupna narodnim poslanicama i široj javnosti. Druga je stvar što se podaci od najšireg javnog interesa kriju od očiju javnosti, sve pod izgovorom da se radi o „državnoj tajni“.

Aleksandar Stojanović, direktor Centra za istraživanje bezbjednosti

INTERNO: Posmatrajući bezbjednosne sisteme država regionasa fokusom na obavještajni i kontraobavještajni sektoru čemu vidite njihove manjkavostiZavisnosti od međunarodnih i stranih obavještajnih agencijanedovoljna koordinsanost sa ostalim službama bezbjednostinedovoljno uređeni zakonski okvirinegativna percepcija javnostipolitizacija obavještajnobezbjednosnog sektora

Sigurno da ima od svega što ste pobrojali. Kako sistem bezbednosti počiva na usvojenim normativnim aktima, manjkavost zakona, po automatizmu, znači i manjkavost samih službi. Primera radi, ukoliko u zakonu nisu predviđeni uslovi koje treba da zadovolji budući direktor, to ostavlja prostora da se, na tom mestu, nađe proizvoljna ličnost koja nema nikakve profesionalne reference, sem toga što je tu po političkoj liniji. Takva situacija šteti i službi, i sistemu bezbednosti, i državi. Svima, do elitamakoje tako instrumentalizuju službu bezbednosti. Tome svedočimo u nekim državama bivše SFRJ. Dakle, trebalo bi korigovati zakone i insistirati na što većem stepenu profesionalizacije obaveštajnih i bezbednosnih službi. Poboljšavanjem normativnog dela obaveštajno-bezbednosnog aparata stvorile bi se osnove za delotvorniji i etičkiji rad ovih agencija, što bi moglo dovesti i do afirmativnije percepcije u široj javnosti. Ukoliko, naravno, postoji želja da do toga dođe. Zaključci, koje danas možemo izvući, ne govore baš u prilog toj tezi.

INTERNO: Šta su svepo vašem mišljenjunajveći izazovi pred kojima sedanasnalaze obavještajnobezbjednosni sektori država regiona?

Spolja posmatrano, budući da se Balkan nalazi na mestu na kakvom se nalazi, neminovno je da postoji uticaj spoljnih faktora koji žele da utiču na prilike na ovom prostoru, pogotovo ako se uzmu u obzir ratni uslovi inicirani dešavanjima u Ukrajini. Dejstvo globalnih i regionalnih sila ne može postojati bez uticaja i na obaveštajno-bezbednosne strukture, što može predstavljati ozbilju pretnju. Iznutra, definitivno je opasnost od političke instrumentalizacije najveći izazov za same obaveštajno-bezbednosne sisteme država na tlu bivše SFRJ, naravno, ne u svakoj zemlji podjednako. Ukoliko se ne vodi računa o umerenosti dejstva političkih elita, na ove vrlo značajne poluge moći, može se lako desiti da one postanu najobičniji mehanizam za njihovo održanje na vlasti te da, kao takav, budu generator pretnji po građane, naročito one koji imaju nešto drugačije ideološke i političke stavove. To, ujedno, predstavlja i naličje famozne civilne kontrole sektora bezbednosti, što predstavlja opasnost svoje vrste.

INTERNO: Da li su i u kojoj mjeriuzevši u obzir sve parametre o kojima smo, do maločasgovorilioni sposobni da odgovore na njih?

Ukoliko govorimo o dejstvu spolja, smatram da sposobnost službi da na isti odgovore neće zavisiti samo od njihovih sposobnosti, već i od kretanja na međunarodnom planu i, eventualnog, daljeg zaoštravanja situacije u Evropi i svetu. S druge strane, ako pričamo o unutrašnjim manjkavostima, njihovo rešavanje će zavisiti isključivo od političke volje vladajućih garnitura da stvore uslove da službe, svoj osetljiv posao, obavljaju u najboljem interesu za države i građane regiona. Iz ove perspektive, uvažavajući realnost koju živimo, to je teško očekivati. Međutim, to nikako ne znači da od borbe za kreiranje boljeg društva treba odustati.  Zbog toga možemo reći da su obaveštajno-bezbednosni sektori, u regionu, pod pritiskom različitog nivoa, a da li će uspeti da se sa istim izbore – ostaje da se vidi.

INTERNO: Kako bi i u kojem smjeru države regiona trebalo da unaprjeđuju bezbjednosnoobavještajni sektor? Šta jepo pitanju togaod ključne važnosti?

Generalni odgovor bi glasio da se unapređenje može postići unapređenjem zakonskih okvira, što većim stepenom profesionalizacije kadrova, poboljšanim nadzorom nad službama (pošto postojeći institucionalni mehanizmi ne funkcionišu na najbolji način), te insistiranjem ka, koliko je to moguće, transparentnijim radom. Smatram da od pobrojanih mera, iako su sve važne, najznačajnija jeste ona koja se tiče profesionalizacije kadra. Jednostavno, ako u operativi i analitici obaveštajnih i bezbednosnih službi rade inteligentni, vrhunski obrazovani i sposobni pojedinci, koji su kroz školovanje stekli osnovne smernice šta smeju a šta ne smeju da rade, onda ni manjkavosti predmetnih zakona nisu prepreka da se poslovi i zadaci vrše na, po zemlju i građane, najbolji mogući način.

INTERNO: Koliku tu ulogu igraju građanicivilni sektor i mediji koji bi donosiocima odlukatjpolitičarimatrebalo da objasne da su partijske tajne policije nesposobne da odgovore savremenim izazovimate da je samo nezavistan i profesionalan obavještajni sektor garant bezbjedne i stabilne budućnosti jedne države?

U društvima koja baštine demokratsku tradiciju, uloga građana, medija ili nevladinog sektora je neuporedivo veća nego u poretcima koji nisu takvi. Naravno, prethodno rečeno nije nikakva mudrost, ali ipak treba od ovako jasne formulacije poći prilikom ocenjivanja prilika u zemljama našeg govornog područja. Sigurno da je i u našim zemljama, iako u manjoj meri nego u uređenijim državama, prostor za uticaj građana, medija i civilnog sektora prisutan. Za njega se, u krajnjoj liniji, i sama javnost mora boriti koliko može, jer se radi o temi koja je od velikog društvenog značaja. Borba podrazumeva analitičko i sintetičko, objektivno i utemeljeno sagledavanje svih nijansi koje determinišu rad službi, ali ne i proizvoljno kritikovanje svih rešenja, bez razumevanja dalekosežnijih posledica. U tom nastojanju treba ići do kraja jer građani, kao nosioci suverenosti, imaju apsolutno pravo da iskažu svoj stav po ovom, kao i po svim drugim pitanjima, zato što, na kraju krajeva, državni organi postoje zbog njih, a ne obratno.

INTERNO: Da li bi, sad već čuveno, otvaranje dosijea obavještajnih agencijaali i generalno činjenje dostupnijim podataka čije objavljivanje ne bi ugrozilo nacionalnu bezbjednosttome doprinijelo?

Otvaranje dosijea, uz prethodno navedene mere, sigurno da bi poboljšalo poziciju koju ove organizacije imaju u društvu. Međutim, ne treba se oslanjati samo na taj aspekt prilikom reforme obaveštajno-bezbednosnih sistema zemalja post-jugoslovenskog prostora, već i na, kako sam istakao, profesionalizaciju službi.

INTERNO: Za kraj, šta je garancijaali i ključ uspjehau očuvanju nacionalne bezbjednosti koju obavljaju bezbjednosnoobavještajne agencijeOdnosno, kakva treba biti svaka služba i da li, uslijed nepredvidljivosti ove djelatnosti, postoji model na koji se ove strukture trebaju ugledati?

Pored toga što, prema delokrugu rada, razlikujemo obaveštajne, kontraobaveštajne i bezbednosne službe, postoji i čitav niz potkategorija ovih agencija, zavisno od stepena njihove specijalizacije za određenu oblast. Primera radi, postoje civilne i vojne službe, taktičke, operativne i strategijske, nuklearne, industrijske, partijske i tome slično. Ovo je relevantan podatak, zbog toga što je i logično da postoje određene adaptacije u organizaciji službi da bi se zadaci, koji su postavljeni pred njih, realizovali kako treba. Ipak, bez obzira da li se radi o velikoj, saveznoj, hibridnoj, obaveštajno-bezbednosnoj službi koja ima višemilionski budžet i na hiljade zaposlenih ili, pak, o maloj, specijalizovanoj agenciji koju formira, primera radi, neka politička partija, rudimentarne zajedničke crte su u tome da oba, uslovno rečeno, granična slučaja, imaju operativni i analitički deo. Metaforički rečeno, operativci su muskulatura službi, dok su analitičari mozak agencija. Naravno, postoje i saradnici službi, koji dolaze iz najrazličitijih oblasti društvenog života, podrazumevajući pod tim i podzemlje. Ovakva organizacija službi im obezbeđuje fleksibilnost i adaptabilnost u radu, tako da je ona i najprisutnija. Ako govorimo o uspehu čitavog obaveštajno-bezbednosnog sistema, neke od mera za koje držim da su bitne su: obezbeđenje optimalne koordinacije aktivnosti, kako unutar službi, tako i među službama (iako to ne bi smelo da se dovodi u pitanje), razvijanje saradnje, ali i konkurencije među njima (jedan od efikasnijih načina u nadzoru službi je da to one rade međusobno), kao i izbegavanje stvaranja velike, krovne obaveštajno-bezbednosne službe. Bolje je imati nekoliko agencija obaveštajno-bezbednosnog aparata, nego jednu koja bi ih apsorbovala, a argumente za takav stav temeljim kako na funkcionalnosti i operativnosti službi, tako i na smanjenju opasnosti od koncetrisanja prevelike moći na jednom mestu, što može predstavljati opasnost po čitavo društvo. Celokupan obaveštajno-bezbednosni sektor ima veliki značaj za državu i građane, te se njegovoj optimalnoj organizaciji mora pružiti pažnja kakvu on, nedvosmisleno, zaslužuje.

Razgovor vodio: Milovan Marković

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare