GRAČANICA
Jula 2006-e godine, komitet UNESCO-a za zaštitu svetske kulturne baštine potvrdio je mesto srednjovekovnih spomenika Srpske pravoslavne crkve na Kosovu i Metohiji (KiM) na listi svetske kulturne bastine “u opasnosti”. U opasnosti od koga? Od kosovsko-albanskog ekstremizma, naravno. Tih godina slike destrukcije i divljastva albanskih ektremista prema srpskim spomenicima na KiM zaradile su svoje mesto u “albumu” varvarizma, negde izmedju talibanskog unistenja Buda iz Bamijana i skorasnje ISIL-ove destrukcije antickog grada Palmire u Siriji. Zauvek u ovom nimalo lepom drustvu, piše srpska političarka sa Kosova i Metohije u atorskom tekstu za Regionalnu informativnu agenciju JUGpress.
Samo devet godina nakon ove odluke UNESCO-a, vecinsko kosovsko-albanska Vlada u Pristini, koja se tokom tih istih devet godina nije ni simbolicno potrudila pronaci odgovorne za rusenja, desakraciju i pljackanje srpskih manastira na KiM, ima dovoljno hrabrosti da se kandiduje kao zastitnik tih istih manastira. Nedostatak stida koju demonstriraju kosovsko-albanske insitucije svojom kandidaturom ne iznenadjuje. Sta iznenadjuje je cinjenica da medjunarodna zajednica kandidaturu Kosova smatra ozbiljnom, narocito u trenutku kada svi iscekujemo formiranje suda za ratne zlocine pocinjene u posleratnom Kosovu, koji ce mnoge sadasnje lidere na KiM bez sumnje izvesti pred pravdu. Dozvoljava se da oni isti ljudi koji su 1999-e i 2004-e inspirisali svoje sunarodnike na zlocin i rusiteljstvo protiv svakog simbolicnog prisustva Srbije na KiM, tu ukljucujuci nase crkve i manastire, sada, sa rukama punim promotivnih materijala sa slikama tih istih manastira, traze clanstvo u UNESCO-u. Ako ih vec nisu uspeli srusiti, mozda ih bar mogu oteti.
Kosovo je do sada sve svoje politicke pobede izvojevalo neosporno bolnim secanjem na stradanje kosovskih Albanaca 1998-99e. To secanje blokiralo je svaki pokusak srpske drzave da etablira svoje i najmanje prisustvo na posleratnom KiM, i negiralo autoritet demokratskog Beograda, koji je demostrirao spremnost na komprimis i unapredjenje regionalne stabilnosti. Cak i danas, sesnaest godine nakon ratnih sukoba na KiM, albanska vecina i najmanje prisustvo Beograda na KiM dozivljava kao “okupaciju” ili “provokaciju.” Cak i danas, sesnaest godina kasnije… A mi, Srbi na KiM, mnogo skorije nakon sopstvene golgote, kao da ne smemo podici glas protiv procesa koji dojucerasnje rusitelje nominuju za danasnje graditelje. Stavise ismevani smo od pojedinaca poput zamenika ministra inostranih poslova Kosova, Petrita Selimija, koji proglasava srpsko secanje na divljacko unistenje crkava na KiM nazadnim i rasistickim, ne shvatajuci da je sama fotelja na kojoj on sedi, i koja mu danas daje nekakav autoritet, zaradjena upravo opsesivnim secanjem i pozivanjem na srpski zlocin protiv etnicke zajednice kojoj on pripada. Pravo da svoje istorijske zrtve koriste kao metod politickog delovanja na KiM izgleda pripada samo Albancima.
Taj isti gospodin Selimi ne vidi problem da na svom Twitter nalogu postavlja slike Manastira Decani kao primera bogate kulturne bastine KiM a da samo par sati kasnije rasisticki naziva Srbe “psima” i orkestrira manipulativne verbalne napade na Decanskog igumana Oca Savu Janjica. Ne zaboravimo ni skorasnju odluku Apelacionog suda na Kosovu da se Decanima ponisti vlasnicko pravo nad 23 hektara manastirskog imanja, cime je direktno ugrozena finansijska nezavisnost manastira. Ne zaboravimo ni da su pre samo godinu dana preteci pro-ISIL grafiti osvanuli na kapiji Manastira Decanii. Ako je namera kosovskih institucija, pa i tog gospodina Selimija, da zaista rade na ocuvanju srpske crkve i njene bastine na KiM, zasto toliko antagonizma, a tako malo konstruktivne diskusije sa onima koji te crkve i manastire cuvaju, posecuju i, u slicaju Oca Save i monaskog bratstva u Decanima, aktivno naseljavaju? Izgleda da su srpske crkve i manastiri predstavnicima kosovskih institucija najlepsi kad su prazni. Srpske crkve najlepse su kada cute. I kada se lepo slikaju.
Upravo tu lezi sustina bizarnosti kosovke kandidature za UNESCO. Srpske crkve i manastiri, ti takozvani “srednjovekovni spomenici” na KiM, spomenici zapravo i nisu: oni su aktivne bogomolje koje okupljaju, ohrabruju i podrzavaju jednu diskriminisanu i marginalizovanu zajednicu na KiM. Ne govorimo mi ovde o zidinama koje neko moze odrzavati sa malo farbe i par eksera: mi ovde govorimo o jednoj zivoj i disucoj zajednici koja kroz te “spomenike” cuva svoj kulturni identitet.
Ta zajednica trenutno ceka pravdu i osnivanje suda za ratne zlocine na KiM koji ce konacno dati ime, glas i broj njenim zrtvama. Ali i njenim dzelatima. Ti dzelati su svima dobro poznati i danas su vrlo aktivni u promociji inicijative za kosovsko clanstvo u UNESCO-u. Medjunarodna zajednica, cini se, i dalje “prodaje’ trajne interese srpske zajednice na KiM za jos koji dan stabilnosti na KiM. Sve ne shvatajuci da ce dan “obracuna” sa albanskim ekstremizmom na Kosovu doci mnogo ranije nego ocekivano. Jako srpsko prisustvo na KiM, koje se ogleda i kroz opstanak jakih institucija Srpske pravoslavne crkve i njenog znacajnog imovinskog vlasnistva na KiM je najbolji garant trajne stabilnosti KiM. Jedino KiM sa jakim i autoritativnim prisustvom srpske crkve se moze odupreti talasu islamizacije i radikalizacije. Pitanje koje se medjunarodnoj zajednici postavlja je, stoga: da li ce ona clanstvom Kosova u UNESCO-u radije kupiti “dva dana” mira a nekoliko decenija nestabilnosti, ili ce sa “dva dana” nemira i sukoba sa kosovskom kompromitovanom elitom kupiti decenije kosovske multietnicnosti?
Odgovor na ovo pitanje se nepotrebno komplikuje, a trebao bi biti vrlo jednostavan: ne Kosovu u UNESCO-u.