Tajne Orijenta: Drevne lepote Anadolije

Piše: Aleksandar Stojanović

Višečasovno putovanje od Istanbula do maloazijskog grada Zonguldaka, lociranog na obali Crnog mora, otpočelo je prelaskom na tlo Azije. Monumentalna ćuprija koja veže Evropu i najveći planetarni kontinent, predstavlja iskonsku relikviju moći i nezamislivih visina do kojih može doći udružena ljudska volja.

Ogroman most sa mnogostrukim trakama u oba pravca predstavlja vrhovno arhitektonsko čudo i jedan od simbola Istanbula. Prelazak preko njega ispunjen je ushićenjem i radošću koja na neujednačen način pulsira u srcima onih koji su prvi put u ovim krajevima. Velelepnost horizonata koji se kao na dlanu pružaju sa mosta, njegov značaj za međukontinentalnu drumsku komunikaciju, kao i sama impozantnost jedne od najdužih ćuprija sveta, u čoveku bude onaj otrežnjujući osećaj da malo šta na ovom svetu može da porazi postojanu volju ljudi da problem reše. Azijski deo Turske, nosi sa sobom nešto drugačiju dinamiku življenja od one koja dominira sokacima Istanbula.

Spontanost i kiša

Takav se utisak mogao steći prilikom putovanja koje nas je vodilo kroz mnoga mesta koja pomen ne zaslužuju toliko po imenu, koliko po osećaju da ova zemlja i ovi ljudi, život provode na neuporedivo spontaniji način od nas koji živimo na zapadnijim međama sveta. Trenutke i detalje, Turci ne kvare tehnologijom u meri koji je prisutan u Srbiji. Na bazarima i u dućanima, kraj džamija i mostova, u mehanama i čajdžinicama, ovi ljudi uživaju u razgovoru i druženju, bez da trenutke troše na mobilne telefone i imaginarijum društvenih mreža.

Taj sud o njima, dodatnu potvrdu je doživeo u Zonguldaku. Ova varoš od 200.000 ljudi se nalazi u regiji poznatoj po kiši, što je dovoljno duhovito pojasnio i naš vođa puta, Levant, rečima da kiša u ovom delu Turske pada dvaput nedeljno. Prvi put, od ponedeljka do petka i drugi put, od subote do nedelje. Nemirno, modro more, oblaci koji spajaju nebeske visine i beskraje pučine, vetar koji lomi i razara, ćutljivi ljudi i palmino drveće koje kao da proklinje mesto na kom beše posađeno, mogu čitaoce navesti na zaključak da se radi o Sodomi i Gomori na zemlji. Ipak, takva opservacija je pogrešna, ukoliko se razume sva dinamična lepota ovog mesta koje se nalazi na pola puta između elitnih letovališta zapadne provenijencije i orijentalne kasabe sa svim svojim nedokučivostima i tišinama. Šarm varoši nije toliko prisutan u velelepnosti drumova i zgrada, koliko u utisku da otuđenost i samoća zapadnog čoveka, još uvek nije stigla na ove obale. Uostalom, ni kišoviti dani nisu bili smetnja da se do takvog zaključka dođe. Kao što ni radoznale šetače nisu lišili mogućnosti uživanja u pogledu na more koje odistinski ima tamnije nijanse od, primera radi, Egeja, i u mirisu pučine na kojoj brodovi plove van granica znanja i unutar granica mašte.

U oknu rudnika

Zonguldak je varoš koja živi od rudarstva. Petnaest hiljada radno sposobnih ljudi iz ovog grada, hleb u znoju lica svog zarađuje u dubokim hodnicima koji se u nebrojano kilometara pružaju na dubini od nekoliko stotina metara. Kao rudarski grad, Zonguldak može da se pohvali skoro pa neverovatnom koncetracijom rudnika na relativno malom prostoru – njih 20. Petnaest rudnika je u privatnom vlasništvu, dok je pet u državnoj svojini. U jedan od njih, Muzej rudarstva, koji pored okna ima i kompleks namenjen posetiocima koji žele da vide eksponate, imali smo i sami imali prilike da se spustimo. Neobično iskustvo prolaska gradom, kraj velelepne džamije Uzun Mehmed i luke sa jedrenjacima, upotpunjeno je oblačenjem rudarskog odela i šlema, te spuštanjem na dubinu od 300 metara ispod površine zemlje.

Ovaj rudnik ima dugu istoriju iskopavanja uglja, koja seže u daleke godine devetnaestog veka. Tokom mnogih decenija svog postojanja, on je imao i drugu svrhu sem rudarske. Primera radi, tokom Drugog svetskog rata, njegovi hodnici su korišćeni kao sklonište od bombardovanja, a nakon obnove 1997. godine, u saradnji sa EU, ovo mesto je postalo jedno od posećenijih turističkih mesta u okolini. Autentični doživljaj spusta na trista metara pod zemljom, zaokruženo je informacijama o radu i problemima sa kojima se suočavaju sami rudari. Primera radi, saznali smo da se u oknima, postavljaju ne samo metalni, već i drveni stubovi koji drže hiljade tona zemlje koja pritiska rudnik. Razlog tome je što drveni stubovi služe kao alarm, jer ispuštaju drugačiji zvuk kad su previše opterećeni, što upozorava rudare da datu deonicu dodatno ojačaju. U rudniku smo takođe informisani i o najvećoj opasnosti po život rudara, a to je prisustvo metana u iskopinama. Tragedija uzrokovana ovim gasom desila se krajem devetnaestog veka, kada je bilo i smrtnih ishoda. U tom periodu, a i kasnije, u rudniku su radile i životinje, recimo, magarci, koji su bili dragocena pomoć u izvlačenju visokokaloričnog uglja iz Zonguldaka, inače, najkvalitetnijeg u Turskoj.

Pećina starija od dinosaurusa

Da deskripcija o skrivenim lepotama celokupne ove regije Turske nije samo fraza, uverila nas je i naredna destinacija u našoj odiseji – drevna pećina Gokgol u gradiću Eregli. Sa krivinama i zidovima koje kao da je oblikovao kakav božanski vajar, ova pećina stara 350 miliona godina liči na prolaz u doba kada svet jošte beše mlad. Svojom dužinom od oko 3350 metara, po čemu je među najdužima u Turskoj, pećina spaja lepote više epoha iz trajanja Zemlje. Pećina koju smo obišli, pored svoje starosti (prema geološkoj kategorizaciji, datira iz perioda karbona), karakteriše i simpatičan naziv, koji označava spoj neba i jezera. Budući da je čitava oblast u davnim danima bila pod vodom, to ne treba da čudi.

Unutar špilje, uređene i osvetljene staze u dužini od 800 metara, vijugaju kraj brojih artefakata prirodnih, morfoloških i hidroloških procesa. Tako su tu stalaktiti i stalagmiti u obliku meduze, krokodila, krabe, ali i drugih čuda, zavisno od toga koliko je čovek spreman da pusti mašti na volju, te da u obličjima koja se spuštaju sa tavanica i koja se dižu sa poda pećine, prepozna poznate forme biljaka i životinja. Ukoliko je kadar i oran da to uradi, ili ukoliko zna šta se tokom trajanja planete dešavalo, onda mu telom neminovno prostruji blaga drhtavica, kad postane svestan da se nalazi na mestu koje je postojalo 270 miliona godina pre tiranosaurusa, jednog od najpoznatijih svetskih dinosaurusa.

Ili zbog toga što se u hodnicima koji se spuštaju i dižu oko njega, nalaze ostaci sedam vrsta korala, inače jedinstvenih u svetu. Zbog tih i takvih misli, zbog osvetljenja koje su Turci postavili tako da otkriva i najzamračenije kutke pećine, kao i zbog daha koji u ovim hodnicima postoji duže od svih postojećih i iščezlih civilizacija, pećina ove vrste predstavlja nešto što svako sa izraženim intelektualnim i čulnim afinitetima, treba da vidi. Međutim, tu ne beše kraj posetama drevnih i mističnih mesta koja leže pod zemljom.

Tišina Orijenta

Zasluženi odmor od podzemne šetnje, proveli smo u restoranu koji se nalazi u Eregliju. Stacioniran nedaleko od Zonguldaka, ovaj gradić je poznat po fabrikama metala, ali i po intenzivnoj poljoprivredi, pre svega, po ovčarstvu i govedarstvu. Kafana koju smo posetili, ugodno smeštena u senkama dobro pošumljenih brda, predstavlja uistinu mehanu od starine. Pod od lomljenog kamena, astali od hrastovine, kube na drva koje služi i kao grejno telo, ali i kao kakav prirodni tranzistor, domaće mačke koje slobodno šetaju među tvrdim, izdubljenim stolicama. Jedino što od harmonije drevne krčme odudara po svom karakteru, jeste ukrašeni plafon od raznobojnih, otvorenih kišobrana koji jednolikost boja razbijaju na neki svoj neobičan način.

Ljubazni konobari, stidljivi zbog prisustva stranaca iz dalekih zemalja Evrope, za naše stolove su donosili đakonije svojstvene ovom delu Turske. Peciva i hlebove, tanane i hrskave. Supu koja po gustini podseća na srpsku leću, a po ukusu, na nešto što nema svog parnjaka u našoj kuhinji. Salate, koje u sebi sadrže sir, paradajz, krastavac, ali i nar i orahe. Pite, koje nalikuju štipskoj pastrmajlilji, samo sočnije i ukusnije. Tu su i čajevi boje krvi, vina od kojih se raduje nepce, začini koji zbunjuju čulo ukusa, ali oduševljavaju čulo mirisa. Ipak, po svom intenzitetu, posebno mesto je zauzeo Adana kebab, napravljen od mešanog jagnjećeg i telećeg mesa, a koji je svojom sočnošću i ukusom, fascinirao čak i one koji dolaze iz najvećih roštiljskih centara na Balkanu – Leskovca i Sarajeva.

Obilni ručak, sve vreme je bio zalivan airanom, turskim jogurtom koji u kuhinji Anadolije ima posebno mesto i koji se, među ovim ljudima, pije uz svako jelo. Za dezert, obradovani smo kadaifom, slatkišom savršeno kružnog oblika, koji se u Turskoj pravi sa – sirom. Snažna slatkoća jednog neobičnog kolača koji naoko podseća na burek u tepsiji, zalivena bistrim crnim čajem, u krčmi koju su za sve duge godine postojanja, posećivali magični pisci, krvožedni generali i propali revolucionari, izaziva u čoveku ne tako čest osećaj da za istinsku sreću nije potrebno mnogo.

Nakon obilnog ručka u restoranu čije će đakonije biti deo naših života sve dok oni traju, posetili smo tri pećine od izuzetno istorijsko-mitološke vrednosti, a koje, opet, nose markantan naziv – Paklene pećine. Dve špilje iz ovog kompleksa, datiraju iz vremena starog Rima, kada su hrišćani pokušavali da pronađu svoje mesto u svetu. U jednoj od njih, ranohrišćani su se krili od rimskih pretorijanaca u vremenima progona, a u drugoj, i dan – danas, vidljivi su ostaci drevne bogomolje, foruma za mnoge sledbenike Hrista. Treća je pak još drevnija i ima izraženu mitološku notu. U njoj se, prema verovanju, starogrčki heroj Herkules spustio da bi ušao u svet mrtvih, jer se tu nekad nalazio ulaz u Had.

Poseta uvalinama koje imaju priču, na sažet i nedvosmislen način prikazuju mnogostrukost Turske. Kao čvorište istorije, ova zemlja je oduvek bila na drumu velikih događaja koji se pamte po svojoj lepoti, revolucionarnosti ili krvavosti. Zbog toga, čoveka obuzme blaga jeza, kad može da dodirne statuu troglavog čuvara pakla, Kerbera, jer se, prema verovanju, baš na tom mestu i u toj pećini, nalazi ulaz u podzemni svet grčke mitologije, Had.

Odnosno, kada, može da oseti vlagu u kostima, u pećinama iz vremena kada je hrišćanstvo bilo ništa drugo do subverzivna i konspirativna verska sekta. Ili su ga makar tako Rimljani doživljavali. Maštom obdarenom pojedincu, pred očima mogu da se jave prizori potuljenih i zastrašenih ljudi, koji se unezvereno okreću na svaki šum i na svako kapanje vode sa tavanice špilja. Vernika, koji u pomračini sveta, izriču molitve posvećene stradalniku sa Golgote, nadajući se harmoničnijem carstvu nebeskom, jer im zemaljsko, Romejsko, beše donosilo gorak ukus progona.

Zaista, pećine i danas, skoro dve hiljade godina docnije, uzbuđuju i uče o stradanju kroz koje su prošli prvi hrišćani. O stradanju, koje se, istina, po broju žrtava, ne mogaše meriti sa onim koji sami hrišćani činiše jedni drugima (primera radi, prema nekim procenama, broj stradalih ranohrišćana u četiri velika progona iz doba Rima beše manji nego stradalih protestanata od ruku katolika u jednom tragičnom događaju – Vartolomejskoj noći 1572. godine). Ipak, postojana ljudska volja da se žrtvuje zbog višeg cilja, bila je i biće inspiracija, pa makar od tih dana bilo prošlo i nekoliko milenijuma.

Put u Eregli, prolazak kroz Barti i obilazak Amasre, nekih od gradova koje smo obisli u Anadoliji, bio je popločan mislima o istoriji sveta i verskim previranjima koja su na kraju i uslovile da se na jednom izuzetnom istorijskom događaju, insistira na sekularnosti države – radi se o Vestfalskom miru iz 1648. godine. Sve je to, uticalo i na samu Tursku nekoliko vekova docnije, kada je Kemal Ataturk zemljake poveo put izgradnje moderne države.

Uspomene za ceo život

Poslednja deonica višednevnog putovanja, bila je rezervisana za Amasru, varoš koja je zbog svog kulturno-istorijskog značaja na listi UNESKA kao mesto od izuzetne vrednosti. Gradić od 6500 ljudi, okružen Crnim morem, oplemenio nas je doživljajima različite vrste. Zadovoljili smo gurmansku znatiželju, u restoranu na obali mora, koji tu kao da stoji još iz vremena Seldžuka. Tu smo imali priliku da probamo salatu sa devet sastojaka, pohovanu lignju, autohtonu ribu pripremljenu na tri načina i pitku tursku rakiju, u toploj sobi koja gleda na beskraje mora i dalekih oluja koje besne u ovo doba godine.

Intelektualne i kulturne porive smo stimulisali upoznavanjem eksponata u muzeju u Amasri, gde je prikazana istorija ovog mesta koja počinje sa dvanaestim vekom pre nove ere. Na ovom mestu, čuvaju se predmeti iz rimskog, vizantijskog i osmanskog perioda. O drevnosti varoši, kao i preplitanju i uticaju kultura, svedoče kovanice, nakit, nošnja, kao i oružje, oruđe i druge stvari koje su nekada korišćene u svakodnevnom životu žitelja ovog mesta.

Interesantan prizor je bio i dvorac Amasre, zavijen u oblake pozne jeseni i daleke uspomene o stražarima i strelcima koji su svoje kosti ostavili na tom mestu, braneći varoš od svih opasnosti koje su dolazile sa nemirnog i nespokojnog, Crnog mora.
Slične emocije, probudila je i kapela, koja je nekada korišćena u verske svrhe, a danas, ona predstavlja ispostavu muzeja gde se čuvaju makete brodova jednom upotrebljavanih u nekim od mnogih ratova koje je ova zemlja na čvorištu svetova, vodila.

Amasra je kasaba mala po površini, ali velika u duši. U to smo se uverili prolaskom kroz zgusnute sokake varoši, starih više od tri milenijuma. U mehani, sa jastucima preko stolova, gde se kafa pije bez nepotrebnih reči, u tišini misli i društva Turaka koji u noćima kasne, kišne jeseni, više od svega na svetu, vole da se kartaju. Utvrdili smo to i u čajdzinici gde se ćuti dugo i postojano. Pored čaja i stroge prilike Kemala Ataturka koja gleda sa duvara, u ovim radnjama, skučenim po površini, a širokim po gostoprimljivosti, jedina sigurna stvar kao da je poneka krupna Turkinja, konobarica sa blagošću u očima i spokojem u srcu.

U srdačnost ovih ljudi, uverili smo se i prilikom kupovine sitnica za uspomenu. Dućandžije od mnogo zima, sa velikim interesovanjem su pratili svaki naš korak, pokušavajući da dokuče poreklo i sklonosti namernih šetača iz daleka. Jedan od njih je, čak, pustio suzu kad je saznao da dolazimo iz bivše Jugoslavije, setno vraćajući uspomene na veliku zemlju koje više nema, a u koju je on nekada rado odlazio radi trgovine ili čega već. Uverili smo se i na pijaci u Amasri, kada su se prodavačice, Turkinje, trudile iz petnih žila da nam ugode. Činile su to prostodušno i srdačno, nikad nametljivo i agresivno. Do te mere, da im nije ni bilo bitno da li ćemo nešto da kupimo ili ne. Zadovoljile su se da sa nama podele tanko sečeni, bivolji sir ili sušenu japansku jabuku, koja se u ovim krajevima često jede.

Zajedništvo je od velike važnosti za Turke, pa tu svoju maniju i potrebu, prikazuju čak i prema strancima. Sve to, i mnogo šta drugo, predstavlja nešto što mi u bivšoj SFRJ, ubrzano gubimo, ako već nismo to do kraja i izgubili. Zbog toga je prolazak svim uzanim i širokim uličicama Istanbula, Zonguldaka, Ereglija i Amasre, za mene bila radost neuhvatljivih gabarita, ali i pritajena i postojana seta, što se duh Orijenta u našim krajevima, polako ali sigurno, gubi. A on je bio i ostao sadržan u najvažnijem momentu čovekovog postojanja. U osećaju.

Putovanje, koje je počelo neplanirano i u mom umu, nedefinisano, završilo se na isti način. Neuhvatljiv, volšeban, tinjajuć i pre svega, nezaboravan. Upravo onako kako postoje i traju stvari koje se teško zamišljaju, jos teže opisuju, ali se zato lako doživljavaju i jos lakše pamte.

Kako je to, onomad, zapisao naš Nobelovac, Ivo Andrić: Mnogo toga među ljudima ostaje neizraženo i prećutno, ali ipak živo i neprolazno. Često je to i ono najbolje u nama.
To su za mene sećanja sa putovanja u Tursku. Uspomena. I sudbina.

Prati
Obavesti me o
guest

0 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare