Sudbina starog pokvarenjaka

Tri dana, sedam sati i jedanaest minuta pre nego što će napuniti četrdeset četiri godine, pop Diki je prekipelo jednom za sva vremena. Bacio je svešteničku odoru, nadbiskupa je oterao u majčinu, a prsatoj vernici, koja u plaču vraćaše uspomenu na pokojnog muža, dobaci reči od kojih bi drhtale i kosti sauropoda u dalekim ravnicama Patagonije. Do kraja puta, ili početka novog, Dika, rođeni, Dimitrije, pođe stazom čoveka koji je dosta dugo, đavola krio u sebi. Prodade onu šaku njiva, kuću kraj reke i ambar žita, nejaku zaostavštinu oca probisveta i majke seljanke, nabavi broj švercera ljudi i pomešan sa Azijatima i crncima, kurvama i patuljcima, pređe preko granice.

Jednom posvećeni otac pravoslavni, poče da živi životom lutalice. Orao je ravnicu Mađarske, dok beše nadničar kod nekog debelog gazde, Josifa Ugra. Povraćao je po palubi holandskog teretnjaka, koji ga od Trsta, preveze do Sicilije. U Italiji je slušao drogirane mačke i zakrvljene kumove kako se svađaju oko tovara dinamita. U Francuskoj je sa osobitim zadovoljstvom pišao u bačve najfinijih vina, u Nemačkoj je jeo prepržene kobasice koje podsećaše na utegnute tetke na svadbi, dok je u Poljskoj lutao drevnim šumama, kojima i dan-danas šeta duh kneza Jaroslava u obliku buve u uhu bika, koji je više od svega na svetu voleo da juri žeskadiju i da bode vlastitu senku. U dalekim tajgama Sibira, Dika je slušao priče ruskih lovaca na medvede koji uživaše u ispirajnju krvi ne sasvim mrtve životinje.

U Koreji, zatekao se na sahrani diktatora kome glave dođe previše bibera u supi od psećih očiju. U Japanu, zaljubio se u ženu koja mu po godinama mogaše biti ćerka, sve dok ga samuraji ne proteraše zbog lošeg uticaja na srednjoškolce. Pacifik je prešao u nuklearnoj podmornici koja mogaše spržiti čitave kontinente do temelja, ali to ne činiše jer se posada plašiše da ne naljuti čistačicu Elizabetu, čija majka beše Evropljanka, otac, Azijat, muž, Afrikanac, deca, u Americi, tetkin grob, u Australiji, a ljubavnikovo ostrvo, u priobalju Rija. Na Kubi je spavao kraj spomenika Če Gevari, sve dok ga ne uhapsiše pod optužbama da je u zemlju doneo neoliberalizam. U Panami, huškaše predsednika Alvareza da u kanal saspe sto dvadeset i tri tone kokaina. U Venecueli, reši da je vreme da poseti Čile. Bos je trčao liticama Anda, ushićen planinama koje niču iz okeana i prizorom lama koje se pare. U Sjedinjene Države je ušao kao meksički stočar čiji je san da vozi kamion po ozloglašenim crnačkim getima. CIA ka uhvati i osakati na najpodmukliji način, jer verovaše da stvari ne mogu izaći na dobro ako ga puste da deci deli knjige Antonija Gramšija. Tada, Dika shvati da živi previše ozbiljno za svoje godine. Odluči da ode na Aljasku, da lovi haringe, da guli foke i da sa ushićenjem prisustvuje ceremonijalnom indijanskom pozivanju na klanje belog čoveka, koji je sve doterao do ivice. Tamo, na dalekom severu sveta, gde svi putevi postadoše pravi i smisleni, on zagospodari kultom koji je jarebice poštovao kao vrhovna božanstva i koji je neistomišljenike gađao izmetom. Kad mu se već učinilo da ludi od sreće, zavodio je žene Eskima, terajući ih da pred njim puze kao što to rade psi pred gospodarom. Na kraju, kad mu pretiše kastriranjem, prihvati proterivanje kao lakšu kaznu.

Preplovio je Atlantik na parabrodu koji je spaljivao ugalj i političke disidente, da bi posle šest meseci, otpočeo život na Galapagosu. Tu je spavao u pećini iz doba krede, kuvajući jaja kornjača velikih kao kočija i loveći ptice krvavog kljuna i očiju kao u osamdesetogodišnjeg starca. Radio je tako, dok ne shvati da je bilo dosta šenlučenja. U Tanzaniji je jahao nosoroge, u Keniji ga domoroci spasiše od hijeninih čeljusti, samo da bi u Ugandi bio zamalo pojeden od domaćih plemena koje ceniše ljudsko meso više od bilo čega drugog. Nakon što mu u Nigeriji odsekoše palac leve ruke jer im decu beše trovao opasnim pričama o robovima i gospodarima rata, Diku strpaše u vreću i dolinom Nila i kasnijim masivima azijskim, putem svile, kao prtljag kamiljeg, trgovačkog karavana, stiže do obronaka Himalaja. Tamo, zbog svoje hrome ruke, beše dočekan kao prorok Šivin. U nepalskom selu od ruža, terao je šegu sa dokonim zapadnjacima, terajući ih da da arlauču poput kojota dok jedni drugima guraju palčeve u usta i dok skaču sa noge na nogu, oko plamena koji halapljivo ždere svu njihovu životnu ušteđevinu.

Kao jeretika, prognaše ga do Vijetnama, gde je sa trgovcima oružjem i grupom bradatih komandosa pravio plan da raznese Pentagon. Vojnim avionom, kao komandant diverzantskog odreda, beše prebačen do Paname. Napad veka ipak beše osujećen nekoliko dana pred samu akciju, kada ga uhvatiše sa ženom predsednika Alvareza i pod optužbama za veleizdaju, beše osuđen na smrt. Na dan kad je trebalo da bude streljan, desi se nekoliko božijih proviđenja. Proradi vulkan, pobesne zemljotres, diže se cunami, sa planina počeše da se slivaju glečeri u potocima kravljeg mleka, a iz visina neba, kondori vrištaše kao majke poginulih sinova. Tog dana, Dika uđe u nikad napisanu istoriju sveta, kao jedan od retkih ko je prošao Panamski kanal, preveslao okean, ubio ajkulu, zaveo sirenu, samo da bi ga berberski gusari uhvatili u Mediteranu, čudeći se čoveku koji liči na Hrista i koji na izmišljenom jeziku priča o Zaratustri i Don Kihotu.

Prvi put posle toliko godina, vrati se kući, u grad koji više nije njegov, među ljude čiji životi nemaše vrednost. Tri dana, sedam sati i jedanaest minuta nakon njega, na vrata crkvene porte, u čijem dvorištu beše spavao, ravnomernim pokretima zalutalog osobenjaštva, pokucaše ruke dvanaest momaka i dvadeset i jedne devojke. Različite dobi, jezika, boje kože i rasta, svi u svojim očima nosiše teskobni oreol samoće. Po tome, Dika pozna svoju čeljad.

Sa svojim sinovima i kćerima, naoružan do zuba, obori gradsku vlast, strelja vlasnike kompanija koje radnicima guliše kožu sa leđa i zavede diktaturu koja trajaše devedeset i jedan dan. Sve dok u štab rodbinske hunte ne upade vojska i ne pobi svu Dikinu kopilad iz svih krajeva sveta. U znak odmazde, on upade u kamp vojnih sinova i svakom od njih, na živo, skinu skalp. Sa kožurinom generala oko vrata, praćen vriskom odranih heroja odlikovanja, ali ne i rata, uputi se jedinom mestu koje mu se za sve duge godine lutanja svetom, beše vraćalo uporno i ravnomerno. Kapiju otvori neka sitna žena slične dobi njegovom, sa očima koje videše najdublje kutke čovekovih slutnji.

„Kad sam pokucao, setio sam se dana kad sam te odveo da upoznaš dugu. Hoću da ti kažem da me kiša uvek seti na miris tvoje kože. Samo bog zna koliko sam te voleo.“

Dika nastavi put ka severu, jašući pastuva boje krvi, dok iza njega, avlijske zidine preplavi jato skakavaca dlakavih nogu i rogatih glava. Iz visine neba, začu se grom, ali ne mogaše nadjačati silinu eksplozije koju izazva jedno žensko srce koje spozna istinu.

Pod nogama bludnog sina behu sve daljine kojima kreću oni koji beže od sebe, a u dubini duše, sva prokletstva nepobedive, predivne samoće koja vazda pulsiraše sudbinom jednog starog pokvarenjaka.

Piše: Aleksandar Stojanović

Prati
Obavesti me o
guest

7 Komentara
Najnoviji
Najstariji Najviše glasova
Inline Feedbacks
Prikaži sve komentare
Mimi
Mimi
1 godina pre

Svaka čast mladom autoru! Fantastična priča!

Pomocnik Bob
Pomocnik Bob
1 godina pre

sto godina hazardskog recnika

Svetiliska
Svetiliska
1 godina pre

Kao veliki postovalac Horhe Luis Borhesa, borhesovac, i Milorada Pavica, naravnon da mi se ova Vasa prica svidja. Bas mi se svidja. Nego mene, postovani gospodine Stojanovicu nesto drugo muci. Godinama se busam u grudi, po kafanama naravno, da Srbiji ne treba vojska. To ja, kao mali Djokica, bez ikakvog znanja o vojsci, mislim!? Znam da Vi o vojsci cesto pisete pa me zivo interesuje Vase misljenje: Da li je Srbiji potrebna vojska ili nije. Ako je potrebna, zasto? Ako nije potrebna, zasto? Kao strucnjaka iz ove oblasti molio bih Vas da napisete clanak. Da, napokon, saznam istinu.

Potop
Potop
1 godina pre

Napokon jedan tekst koji zavređuje pažnju.

Djura Leskovac
Djura Leskovac
1 godina pre

BRAVO!

Nekoneki
Nekoneki
1 godina pre
Odgovori  Djura Leskovac

E, tako se piše. A ne ko neki.