BEOGRAD
Opšte je uverenje da su studenti nezainteresovani za svet oko sebe; jedni zbog toga što im je sve nadohvat ruke, drugi zbog učenja i sveta u koji se spremaju da odu čim okončaju osnovne studije ili još tokom njih, a treći zbog uverenja da se ništa ne može postići, bar ne na ulici. To je već čuvena malodušnost koja se iskazuje kroz rečenicu: “Šta moj glas znači?”, ali mnoštvo mladih građanskih aktivista, mahom studenata, ozbiljno stavlja na probu takav zaključak
Drugog jula uveče, posle još jednog dramatičnog obraćanja javnosti predsednika Srbije Aleksandra Vučića, studenti smešteni u studentske domove u Beogradu spontano su izašli na ulicu, provocirani njegovom najavom da će, kao žarišta epidemije koronavirusa, biti zatvoreni svi studentski domovi, a studenti poslati kućama. Usred ionako pomerenog i poremećenog ispitnog roka.
Glavne parole ljutih momaka i devojaka bile su “Nećemo kući” i “Ne damo domove”.
Najveći deo njih, baš kao njihove bake i deke više od pola veka ranije, krenuli su iz Studentskog grada, popularnog Studenjaka, ali za razliku od šezdesetosmaša, bilo je dovoljno da vlast prespava (?) tu noć, pa da ministar prosvete Mladen Šarčević izjutra proguta gorku predsednikovu pilulu i kaže da iseljavanja neće biti. Predsednik je i pored mnoštva TV aparata s kojih prati sve što se po Srbiji, a i šire dešava, pa i čitavog medijsko-propagandnog aparata kojim rukovodi, bio pogrešno obavešten, objasnio je ministar, pomalo se srameći.
Na demonstracijama koje su počele četiri dana kasnije, opet zbog predsednikove najave da će biti reaktiviran policijski čas, mladi su činili veći deo učesnika protesta, i to sa svih strana ideološkog spektra, za razliku od učesnika višemesečnih protesta #1od5miliona, koji su mladi vodili, ali iz subote u subotu pojavljivale su se sede glave.
E sad, opet za razliku od 68, julske studentske demonstracije nisu razbijane brutalno, čak uopšte nisu razbijane, ali jesu narednih dana pukle mnoge mlade kosti, vrlo brutalno, uz ekspresna hapšenja – pri čemu su domaći i strani studenti bili omiljena policijska “igračka”. Deo javnosti i analitičara smatra da je surovost s kojom je policija razbijala demonstracije i neka vrsta odmazde za 2. jul, kad se vlast povukla, verovatno ne želeći da rizikuje oštrije sukobe sa studentima.
Što bi se kazalo, koga su zmije ujedale, i guštera se plaši, premda još od građanskih i studentskih protesta 96/97, pa potom oktobra 2000, u Beogradu i Srbiji i nije bilo značajnijeg otpora mladih akademaca.
AKTIVNI I NEAKTIVNI: Opšte je uverenje da su studenti nezainteresovani za svet oko sebe; jedni zbog toga što im je sve nadohvat ruke, drugi zbog učenja i sveta u koji se spremaju da odu čim okončaju osnovne studije ili još tokom njih, a treći zbog uverenja da se ništa ne može postići, bar ne na ulici. To je već čuvena malodušnost koja se iskazuje kroz rečenicu: “Šta moj glas znači”, bilo da je reč o izborima i toj vrsti političke apstinencije, pa i osude svih političkih aktera, bilo o glasnom uzviku na ulici tokom protesta.
Zbog toga je deo mladih našao kraći put ka boljem životu ili bar željenoj poziciji kroz političke stranke, mahom vladajuće, pa će u novom parlamentarnom sazivu mlađih od 30 godina, dobrim delom studenata, biti deset puta više nego u prethodnom, oko 40, i to uglavnom sa liste koju je vodio – Vučić, pitoreskno nazvane “Za našu decu”.
Ovde još treba reći da je lista mladih #1od5miliona, koja se posle više meseci protesta naljutila na stranke i u znak novog protesta rešila da izađe na izbore čiju je validnost osporavala, praktično raspala, s toliko malom podrškom da je pitanje hoće li se njeni akteri uopšte više aktivno baviti politikom i kako.
No, ne treba zaboraviti da su hiljade mladih širom Srbije vrlo aktivni u lokalnim građanskim pokretima – koji povremeno učestvuju i na izborima kao grupe građana – te da čine gro inicijativa za zaštitu ljudskih prava ugroženih grupa i posebno su aktivni u zaštiti životne sredine. Istine radi, isto toliko, ako ne i više, ima i mladih okupljenih u desničarskim, pa i klerofašističkim pokretima i organizacijama, ali iako su povremeno vrlo vidljivi i jedni i drugi, oni su manjina. Baš kao što u i mladi u Srbiji odavno ubedljiva manjina.
Uprkos svemu dosad pobrojanom, generalna je ocena, koju potvrđuju i sporadična sociološka i politikološka istraživanja – što je poseban pokazatelj ne/brige o statusu i stanju mladih! – da su mladi mahom nezainteresovani za politički angažman. S tom ocenom “generalno” je saglasna i profesorka psihologije na Filozofskom fakultetu u Beogradu Tamara Ignjatović Džamonja.
“Naravno, postoje mnogi mladi na koje se takva konstatacija ne odnosi, ali mi se čini da ste u pravu kada govorimo o većini. Ja bih ipak naglasila da postoje mladi koji jesu angažovani u političkom životu, koji žele da uzmu aktivno učešće i deluju na zajednicu u kojoj žive, kritički se odnose prema raznim negativnim društvenim pojavama i osećaju odgovornost za takvo delovanje. U tom delu politički angažovanih mladih ljudi ima i onih koji zastupaju desničarske ideje koje pokreću duboke predrasude, a verovatno i lični interes zauzimanja dobrih startnih pozicija u društvenoj hijerarhiji”, objašnjava za Novi magazin profesorka Ignjatović Džamonja.
Ipak, većina je neangažovanih, apolitičnih, okrenutih isključivo individualnim interesima, bilo da se radi o lakoj zabavi ili jakim ambicijama: “Svakako da je na to uticala opšta društvena klima, odsustvo vrednosti za koje bi se zalagali, ali i prisustvo stalnog obeshrabrivanja bilo kakvih pokušaja promene i uticaja na društvena zbivanja. Kada se tome doda snažni medijski pritisak, bilo zastrašivanja ili zaglupljivanja, imamo pasivnu, inertnu omladinu usmerenu na svoje uske lične ciljeve ili čak potpuno dezorijentisane. O tome svedoče i rezultati nekih anketnih istraživanja među mladima koja smo sprovodili poslednjih godina s kolegama sa Odeljenja za psihologiju i Građanskim inicijativama.”
Komentarišući činjenicu da je namera vlasti da ih zbog epidemije iseli iz domova studente uspešno podigla na noge, za razliku od nekih drugih dramatičnih situacija koje često pogađaju i njihove roditelje, naša sagovornica ne pristaje na mogućnost da su mladi akademski građani, zapravo, zadovoljni životom i da se bune samo kad su lično egzistencijalno ugroženi.
“Teško da to znači da su zadovoljni, pre je to bila kap u prepunoj čaši nezadovoljstva. Definitivno su sve uzrasne grupe specifično bile pogođene pandemijom i vanrednim stanjem, pa tako i studenti. Posebno oni koji ne žive u Beogradu, kojima je uskraćen boravak u studentskim domovima i koji su morali da se vrate kućama, gde mnogi nisu imali uslove da prate onlajn nastavu. U celoj toj improvizaciji završetka semestra konačno su počeli ispiti, da bi se to jednom potpuno nepromišljenom izjavom dovelo u pitanje. Naravno, i konfuzija zbog naglih preokreta u porukama, odsustvo odgovornog razmišljanja o posledicama takvih ishitrenih odluka i njihova kontradiktornost, prema čemu ne možete ni da organizujete neko smisleno ponašanje, proizveli su spontanu reakciju protesta”, kaže profesorka Tamara Ignjatović Džamonja.
PARALELE I MREŽE: Mladi novosadski aktivista Brajan Brković, koji je zbog aktivizma često na meti desničara koji brutalno zloupotrebljavaju njegovo porodično crnogorsko poreklo, smatra da nije uputno povlačiti paralelu između mladih danas i generacije njihovih roditelja ili, kao u slučaju 68, roditelja njihovih roditelja. Za poređenje je neophodno napraviti i paralelu između načina komunikacije, ali i tempa svakodnevnog života.
“Nisam neko ko podržava tezu da su mladi generalno neaktivni. Dinamika je danas drugačija nego u vremenu koje često uzimamo kao merilo o aktivnosti mladih i studentskih protesta pre više od dve decenije. Mladi se u velikom broju bave aktivizmom, samo taj aktivizam je najšireg mogućeg spektra, od trolejbuskih linija do borbe protiv iseljenja, borbe protiv diktature, sa čitavim nizom stvari između”, kaže Brković za Novi magazin i dodaje: “Možda u prethodnih nekoliko godina nismo videli kolone od desetine hiljada mladih, ali bilo bi nepravedno reći da nisu aktivni.”
On ističe da je dinamika društvenih mreža i komunikacije danas na drugačijem nivou nego u pređašnjem dobu, kao i da često u zavisnosti od toga kako mladi komuniciraju svoje poruke vezane za aktivizam preko društvenih mreža zavisi i u kojoj meri će im se meri pridružiti vršnjaci i generacija: “Nažalost, digitalno doba uz sve promene donelo nam je i neke druge parametre po kojima mladi odlučuju da li će biti na nekom dešavanju ili neće. Često ti parametri nemaju veze sa suštinom samih događaja ili aktivizma već su više vezane za privid i plasiranje događaja. O tome da li će veliki broj mladih izaći povodom neke akcije odlučuje njihova pojava i komuniciranje poruke na mrežama, broj pregleda, lajkova i, generalno, marketing.”
Ne možemo osuđivati to što je mnogim mladim ljudima bitno da je “nešto kul” jer je takvo ponašanje u skladu s vremenom i kontekstom: “U moru lažnih informacija u periodu prezasićenosti medijskog prostora gomilom poluinformacija i stereotipa, ne možemo očekivati da mladi traže proverene informacije. Sistem ih nije spremio za to.
Mi smo konzumenti, pa tako i veliki broj mlade generacije pristupa informacijama.”
Brković uvodi i jednu u svim društvenim, pa i životnim aspektima bitnu kategoriju – marketing: “Bitno je prilikom svakog aktivizma ili priči o mladima koji su društveno aktivni biti svestan da je za širi front mladih potreban dobar marketing koji na autentičan način može da prenese suštinu poruke koju mladi žele da komuniciraju. Tu su mladi, aktivizam je pre nekoliko godina ušao u fazonu uspona među mladim generacijama.”
I profesorka Ignjatović Džamonja ukazuje na uticaj društvenih mreža na mlade, kako u svakodnevnom životu tako i kada je reč o aktivizmu: “Društvene mreže mogu da se koriste na različite načine i proizvode različite efekte. Sve zavisi šta ko prati. Dakle, tačno je da postavljanje na društvene mreže različitih privatnih doživljaja i selfija, kao i praćenje tuđih iskustava, na primer estradnih zvezda, doprinosi da se vaš život preseli u virtuelni prostor, da trošite svoje vreme i energiju i živite nečije tuđe živote. Međutim, društvene mreže su isto tako izvor razmene kritičkog mišljenja, stavova, način prenošenja važnih poruka i brze organizacije nekih aktivnosti, pa i onih s političkim ciljem. Tako da to svakako može biti značajno, mada ne i dovoljno sredstvo društvene i političke participacije jer često ostaje samo na nivou razmene stavova između istomišljenika.”
SISTEM TE GUŠI: Jedan od ključnih razloga koji mladi, posebno studenti kao već akademski građani navode za odbijanje aktivnog političkog angažmana jeste to što su im se, kako kaže studentkinja prava i građanska aktivistkinja Kristina Urošević, politika smučila. Preciznije, političari su im ogadili politiku, i to svi redom. Ipak, smatra da ne sme sedeti skrštenih ruku već mora učiniti sve što je do nje da pomogne nekom, popravi život u ulici, spreči seču parkića, nečije iseljavanje… Na pitanje šta je pokreće, Kristina jednostavno kaže: “Ja želim da živim u Srbiji. Iz moje porodice su mnogi otišli u inostranstvo, uključujući mog oca; da bi porodica opstala morala je da se razdvoji i moj otac danas propušta sve važne dane u našim životima. Ne želim to, želim da od svog rada i znanja živim u urednoj državi.”
Kristina ima samo 21 godinu, ali već ozbiljan aktivistički staž, osim odbrane parkića, brani i svoje kolege iz studentskih domova, među pokretačima je peticije da se studentima zbog krize s koronavirusom omogući još jedan ispitni rok, a maturantima koji su zbog bolesti propustili prijemni ispit da šansa, kao i obolelim studentima, bila je među redarima na protestima #1od5miliona, sada je u akciji “Kreni, pokreni”…
Na pitanje shvata li da su i protesti u kojima aktivno učestvuje, ali i svaki pritisak na bilo koji nivo vlasti da promeni odluku zapravo čist politički angažman, posle izvesnog oklevanja odgovara potvrdno, ali i dalje ne želi da se “petlja” s partijama: “Mi nemamo svest da je snaga u nama, ne u političarima. Često kažemo da treba da utičemo na donosioce odluka, da je moć tamo, što deluje demotivišuće, a zapravo treba da postavimo sebi pitanje šta mogu da uradim u svojoj ulici, zgradi, da bi život bio kvalitetniji.” Politički bi se aktivirala samo ukoliko bi bila sigurna da njen rad i njeno angažovanje donose konkretnu dobru promenu ljudima, nikako zbog mogućih privilegija koje učešće u politici može da donese.
Moglo bi se reći da je Kristina Urošević prototip angažovane studentkinje, mlade devojke kakve dovoljno često srećemo da bismo floskulu o neaktivnosti i samodovoljnosti mladih doveli u pitanje.
Ili, kako to Brajan Brković kaže iz malo drugačije perspektive, povlačeći svoje paralele: “Ne može se očekivati da preko noći mladih bude na ulicama više desetina hiljada, ali za godinu ili dve, ako ovo potraje, to će biti neminovno stanje.”
Novi magazin