BEOGRAD
Antiratni pokret i otpor prema mobilizaciji devedesetih godina predstavljaju značajne momente otpora desničarskoj politici u Srbiji iz kojih bi i današnja levica mogla dosta da nauči.
Aleksandar Nikolić09.11.2021. Jugoslovenski šlem M59 korišćen od strane JNA tokom bitke za Vukovar; Foto: MoserB / Wikipedia
„Političari se skrivaju/ Oni su taj rat samo pokrenuli/ Što bi oni išli da se bore?/ Tu ulogu oni ostavljaju sirotinji“. Ovo su stihovi čuvene pesme „War Pigs“ (Ratne svinje) hevi metal grupe Black Sabbath, koja je kao kritika Vijetnamskog rata snimljena 1970. godine. Poruka ovih stihova je univerzalna i lako se može primeniti i na ratove koji su započeli pre trideset godina, čime se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija krvavo raspala. Premda se nikako ne može isključiti uticaj i učešće zapadnog imperijalizma u ovom tragičnom procesu, nema sumnje da su domaći moćnici zabili poslednji ekser u kovčeg nekada velike države.
Namera ovog teksta je da podseti čitateljke i čitaoce na to kako se na ratove u Jugoslaviji, pre svega u Srbiji tokom 1991. godine, gledalo očima običnih ljudi i da li su vojni obveznici zaista bili spremni da učestvuju u konfliktu koji je iz današnje perspektive bio potpuno besmislen i čije se posledice i dalje osećaju.
Jugoslovenska labudova pesma
Odlučujuću prekretnicu u političkom, društvenom i ekonomskom razvoju socijalističke Srbije i SFR Jugoslavije predstavljao je dolazak Slobodana Miloševića na vlast 1987. godine. Oportunista u političkom smislu, Milošević se u početku isticao kao veliki branilac socijalističkog poretka, ali se postepeno okretao ka nacionalizmu. Prema ekonomisti Dušanu Pavloviću, nacionalizam je činio „suštinu Miloševićeve ideološke legitimacije do sredine devedesetih“. Nacionalizam je bio sastavni deo tzv. antibirokratske revolucije u Vojvodini i Crnoj Gori (1988–1989), antialbanske, antislovenačke i antihrvatske kampanje, kao i masovnih mitinga koje je organizovala vlast (posebno onog na Gazimestanu 28. juna 1989. godine). Klasno pitanje je bilo žrtvovano na račun nacionalnog, radi tobožnjeg očuvanja Jugoslavije.
Treba pomenuti i da je Milošević krajem osamdesetih godina davao „vetar u leđa“ restauraciji kapitalizma kroz liberalizaciju jugoslovenske privrede, što se ogledalo u radu „Komisije za privrednu i društvenu reformu“, a sa sprovođenjem tržišne politike i privatizacije se nastavilo i tokom devedesetih godina. Kako je istakao australijski istoričar Majk Karadžis (Mike Karadjis), jugoslovenske republike su ekonomski zaratile, pošto je premijer Ante Marković prihvatio januarski paket mera Međunarodnog monetarnog fonda i Svetske banke 1990. godine, čime su Beogradu obustavljena transferna plaćanja republikama. Sredstva su bila preusmerena na spoljni dug, što je dovelo do zatvaranja brojnih preduzeća i otpuštanja radne snage. Markovićevim težnjama da Jugoslavija postane konfederacija i da se omogući demokratizacija suprotstavljao se Milošević, kome se priklonila Jugoslovenska narodna armija (JNA). Rat je bio na pomolu.
Vlast i armija
Kao najveća republika, Srbija je preuzela kontrolu nad nominalno projugoslovenskom Armijom. Po rečima advokata Srđe Popovića, Armija je bila džoker u Miloševićevim rukama. Pored Miloševića, u zloupotrebi JNA u rušenju Jugoslavije učestvovali su i predsednik Predsedništva SFRJ Borisav Jović i savezni sekretar za narodnu odbranu general Veljko Kadijević. Vrh Armije je bio čišćen od Slovenaca i Hrvata, pošto se smatralo da oni imaju svoje države i vojske koje su bile u ratu sa srpskom stranom. Sa izbijanjem rata u Sloveniji i Hrvatskoj 1991. godine, JNA se pretvorila u agresora, iako se zvanično govorilo da „Srbija nije u ratu“. Time je ona prestala da postoji kao stub odbrane nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i društvenog poretka Jugoslavije.
Podržite nas!
Smatramo da je jako važno da kritičko novinarstvo ostane van komercijalnih interesa.
Desetodnevna avantura JNA u Sloveniji tokom leta 1991. godine rezultirala je nepotrebnim civilnim i vojnim žrtvama. Rat u Hrvatskoj je trajao mnogo duže (1991–1995) i bio je neuporedivo krvaviji. JNA je prvobitno imala neutralnu ulogu (pravila je tampon zone „razdvajajući“ MUP Hrvatske i Miliciju SAO Krajine), a potom se aktivnije uključivala u ratna dešavanja, naročito u slučaju napada na Dubrovnik i Vukovar (1991–1992), kada su počinjeni teški ratni zločini. Ne treba nikako zaboraviti i da su pripadnici paravojnih jedinica, formiranih uz podršku vlasti u Srbiji, takođe bili „krvavi do lakata“ u ovom ratu.

Mobilizacijska kriza
Pošto su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost od SFRJ 25. juna 1991. godine, u gradovima širom Srbije počela je da se sprovodi mobilizacija. Uzrast vojnih obveznika kretao se od 18 do 45 godina. Rezultati mobilizacije bili su prilično loši – nezvanični podaci govore da je do jeseni 1991. godine odziv rezervista JNA bio svega 50% (samo u Beogradu oko 15%).
Kada je započeo rat u Hrvatskoj, nedostatak ljudstva je zadavao velike glavobolje srpskim vlastodršcima, o čemu je pisao i Borisav Jović u knjizi „Poslednji dani SFRJ“:
„Jedna elitna jedinica Gardijske divizije doživela je rasulo – ostala je bez vojske odlaskom regruta posle odsluženja vojnog roka, a popuna rezervistima nije uspela. Jedino je uspešno mobilisana Treća brigada iz Požarevca. Ona je izvukla iz blokade vinkovačku jedinicu. Druga mehanizovana brigada (Valjevci) kompletno je pobegla. To su ortodoksni srpski nacionalisti. Sada u Šidu stoji kompletna tehnika Druge mehanizovane brigade bez vojske. Za Slavoniju je trebalo mnogo vojske, oni pešadiju nemaju.“
Na različite načine su se vojni obveznici odupirali odlasku na front, a svakako su najprisutniji bili skrivanje od vojne policije, bežanje od kuće i odlazak u inostranstvo. „Bilo je ljudi koji su se skrivali od poziva – kod rodbine, na selu, kod prijatelja itd. Okolina je to mahom osuđivala, jer je propaganda bila jaka. Meni se desila paradoksalna situacija da me ukućani teraju da se odazovem vojnom pozivu, jer je i to bolje nego da fasujem vojni sud. Toliko su tih dana plašili sve onim što im se moglo desiti.“, izjavio je izvesni Nikola koji je tokom jeseni 1991. godine boravio u niškoj kasarni „Stevan Sinđelić“ i bio je poslat u Vukovar.
Bilo je i pojedinačnih činova otpora među rezervistima. Miroslav Milenković, građevinski radnik i rezervista JNA iz Gornjeg Milanovca čija je jedinica trebalo da ode u Vukovar, počinio je samoubistvo 20. septembra 1991. godine u Šidu. Milenković je sebi oduzeo život između dva stroja vojnika, jednog koji se spremao da pođe za Vukovar i drugog koji je odbacio oružje u znak protesta protiv rata i učešća u njemu.
Vladimir Živković, rezervista JNA iz Valjeva, dovezao je, iz Šida gde je bio stacioniran i čekao polazak za Vukovar, borbeno vozilo pred Skupštinu SFRJ u Beogradu 23. septembra iste godine, zbog čega je bio uhapšen i osuđen kao dezerter na jednogodišnju kaznu zatvora.
Izbijale su i pobune u kasarnama. Tokom oktobra 1991. godine, rezervisti u Kikindi, Novom Sadu, Nišu, Zaječaru, Negotinu i drugim gradovima odbili su da učestvuju u ratu u Hrvatskoj. Na vojnom poligonu „Pasuljanske livade“ u okolini Paraćina, kragujevački puk je odbio da ide na front u novembru 1991. godine, a podršku su mu pružili i rezervisti iz Velike Plane, Smedereva, Svilajnca i Topole. Rezervisti su se žalili da su psihički iznureni, a bilo je i onih koji su patili od hroničnih bolesti.
Delimično se možemo složiti s tezom američkog politikologa Valera Filipa Ganjona (Valère Philip Gagnon) da nije bio posredi etnički motivisan sukob, nego se radilo o demobilizaciji društvenih snaga koje su se zalagale za ekonomske i političke promene, što je bila strategija očuvanja vlasti konzervativnih vođa u Srbiji i Hrvatskoj.

„Vratite nam decu!“
Građanke i građani, predstavnice i predstavnici akademske zajednice i različite mirovne organizacije iskazivale su svoje protivljenje ratu. Udruženje za jugoslovensku demokratsku inicijativu (UJDI) održalo je 3. juna 1991. godine u šesnaest gradova Jugoslavije konferenciju za štampu pod nazivom „Stop fašizmu – Prolaz građanstvu“. Centar za antiratnu akciju (CAA) organizovao je 25. jula 1991. godine protestni Hod mira oko Skupštine SFRJ. Tri dana kasnije, 28. jula, u sarajevskoj sportskoj dvorani Zetra održan je antiratni koncert pod nazivom „YUTEL za mir“. Na njemu su, između ostalih, nastupili Ekatarina Velika (EKV), Bajaga i instruktori, Goran Bregović, Haris Džinović i Rade Šerbedžija, a zabeleženo je i prisustvo makedonskog političara Vasila Tupurkovskog.
Skupovi pod nazivom „Beogradski antiratni maraton“ održavali su se u pozorištu „Duško Radović“, i na njima su učestvovali istoričari, sociolozi, književnici, glumci i članovi antiratnih organizacija iz različitih delova Srbije. Uprkos činjenici da je postojala izrazita ogorčenost zbog ratnih dešavanja, samo 55.000 ljudi je potpisalo peticiju za mir u decembru 1991. godine. Nasuprot njima, nacionalistički orijentisana „opozicija“, oličena u Srpskom pokretu obnove i Srpskoj radikalnoj stranci, svesrdno je podržavala ratnu politiku vladajuće klase i pokazivala je spremnost za borbu.
Roditelji onih koji su bili na redovnom služenju vojnog roka su 2. jula 1991. godine upali u Narodnu skupštinu Srbije, protestujući zbog toga što su im sinovi poslati da ratuju u Sloveniji, a pokliči koje su uzvikivali bili su „Vratite nam decu!“ i „Dosta je politike!“. Značajna je i aktivnost ženskih organizacija u antiratnom pokretu – Ženski parlament, Beogradski ženski lobi i pogotovo Žene u crnom (osnovane u oktobru 1991. godine), koje i danas na beogradskim ulicama dižu glas protiv različitih manifestacija nacionalizma na postjugoslovenskom prostoru.
Kada je reč o akademskoj zajednici, grupa beogradskih istoričara je u oktobru 1991. godine objavila otvoreno pismo snagama JNA i hrvatskim vojnim formacijama sa apelom da se ne uništava nijedan deo Dubrovnika, grada istorijski značajnog za Srbe i Hrvate: „Nijedan cilj, nikakve granice nisu vredne razaranja onoga što smo dužni da ostavimo potomcima“. Jedan od potpisnika bio je Ivan Đurić, čuveni vizantolog i predsednički kandidat na prvim višestranačkim izborima u Srbiji 1990. godine.
Umesto zaključka
Kao što smo rekli u uvodnom delu ovog teksta, ratovi u Jugoslaviji bili su potpuno besmisleni i njihove posledice se i danas osećaju. Zvanične brojke kažu da je između 1991. i 2001. godine ukupno nastradalo 130.000 osoba, da je više od milion ljudi proterano i da se više od 10.000 ljudi vodi kao nestalo. Republika Srbija je sigurna luka za ratne zločince – neki od njih promovišu svoje knjige, učestvuju u javnom i političkom životu, proglašavaju se junacima ravnim velikim vojskovođama iz Prvog svetskog rata. Današnje elite na postjugoslovenskom prostoru su mahom proizvod ratne politike devedesetih godina – one i dalje žive od izazivanja sukoba zarad sticanja određenih koristi. S druge strane, životni standard običnih ljudi je loš, napredovanje na društvenoj lestvici je skoro nemoguće, cene potrepština su sve više.
Kao alternativa aktuelnoj politici, jaka i organizovana levica treba da ponudi konkretne i drugačije odgovore na ove probleme: da stavi klasno pitanje ispred nacionalnog, da se jasno pozicionira na antiimperijalističkim osnovama i da se kritički odredi prema nasleđu devedesetih godina. Bez obzira na to što su antiratni pokret činili liberali, levica bi trebalo da izvuče važne pouke iz njegove borbe i da se beskompromisno obračunava s nosiocima retrogradnih i ratobornih ideja. Samo takvoj levici pripada budućnost.