KOSOVSKA MITROVICA
Hapšenje devetorice ljudi u opštini Zubin Potok zbog navodno počinjenih ratnih zločina
više podseća na osvetu po principu Leke Dukađinija prema Srbima nego što ima obrise bilo kakve
vladavine prava. Uostalom advokat iz Zvečana Vlajić kaže da su sva ta hapšenja više
informativnog karaktera da bi se došlo do podataka i objasnilo kako su tokom 1999. godine nestala
23 albanska intelektualca. Da ovo nema nikakve veze sa ratnim zločinima govori i podatak da je
među uhapšenima i Milan Đurić iz sela Crepulje rođen 1984. godine koji 1999. godine kada je
izbio rat nije imao više od 14 godina.
Srpsko nacionalno veće Kosova i Metohije osuđuje sve zločine koji su se desili na albanskoj
strani kao i nestanak grupe od 23 intelektualca. Ali vlasti u Prištini bi morali da imaju meru za
istinu i pravdu i da na samo desetak kilometara od opštine Zubin Potok postoji selo Leočino
opština Srbica iz kojeg je tokom 1998. godine nestalo 18 članova porodice Šmigić. Među njima su
bili i žene i deca i starci i muškarci i mnogi nažalost pretpostavljaju da su završili u tzv.
žutoj kući u Albaniji u kojoj se po Diku Martiju švajcarskom advokatu uzimali organi zarobljenih
Srba. Danas u selu Leočino Srba više nema a po turskom popisu iz 1455. godine oblasti
Brankovića selo Leočino je imalo 15 srpskih kuća.
Reakcija Beograda je već uobičajena, kao i reakcija tzv. Srpske liste. Sve se svodi na kukanje,
na cmizdrenje, zapomaganje, žalopojke. Ovakav vid odbrane Srba samo još više podstiče Prišninu
na dalji teror i nasilje nad Srbima. Ono što mora da se naglasi da do dolaska na vlast Aleksandra
Vučića nezamislivo je bilo da se ovako nešto dešava Srbima na severu Kosova i Metohije.
Normalna stvar bi bila da Beograd zbog ovog strašnog egzodusa Srba zatraži hitnu sednicu
Saveta Bezbednosti UN. Ali to aktuelnoj vlasti ne pada na pamet jer time može da ugrozi političku
poziciji Aleksandra Vučića u njegovoj borbi za premijersko mesto. Normalno bi bilo i da Beograd
zatraži hitnu sednicu Saveta Evrope zbog nasilja nad Srbima u južnoj srpskoj pokrajini. Aktuelna
vlast ni to ne želi da uradi jer bi ugrozila izborne šanse doskorašnjeg predsednika Srbije
Aleksandra Vučića.
Predsednik u ostavci Aleksandar Vučić pre godinu dana je u svojih pet tačaka zaštite Srba
u petoj tački je obećao da će da primeni krivično-pravne procedure protiv onih koji vrše nasilje
nad Srbima. Samo zadnjih mesec dana pretučen je veliki broj Srba od strane ROSU policije počev
od Nenada Raškovića, pa Gorana Vićentijevića, do ovih devetoro uhapšenih u poslednjoj njihovoj
akciji u Zubinom Potoku. Eks predsednik je slagao Srbe jer je isti 2016. godine kao predsednik
vlade Srbije sa Isom Mustafom potpisao sporazum da neće nijednog stanovnika Kosova i Metohije
Srbija procesuirati. I toga se on pridžava.
Nažalost, ostavljeni od svoje države Srbi na Kosovu i Metohiji su postali kao zečevi za
odstrel ili bolje reći kao glinini golubovi za iživljavanje separatističkih vlasti iz Prištine
sa ciljem da ih što više napusti južnu srpsku pokrajinu. Za utehu Srbima može da posluži da
vlasti Srpske napredne stranke širi zastavu dužine više od 500 metara i crta grafite po
Beogradu sa natpisom „Kad se vojska na Kosovo vrati“. Ova poruka ima i drugi nastavak a on glasi
„ne lipši magarče do zelene trave“.
Reakcije evropskih zvaničnika nema ili bolje reći ima jer treba verovati da upravo oni i
podstiču vladu u Prištini da raznoraznim metodama smanje broj Srba na Kosovu i Metohiji jer je
svaki od njih opasnost za novonastalu samoproglašenu republiku Kosovo.
Svi oni koji su očekivali da će u svom govoru na godišnjoj skupštini UN da predsednik
Srbije posveti ceo svoj govor napaćenom srpskom narodu na KiM prevarili su se. Predsednik je tu
pričao o EKSPO međunarodnoj izložbi jer valjda mu se to mnogo više finansijski isplati.
Ipak moramo da priznamo da se predsednik i setio Kosova. Na svom oproštajnom skupu bolje
reći proslavi imali smo prilike da vidimo i slušamo Aleksandara Vučića kako u vidno
alkoholisanom stanju peva pesmu Vidovdan naglašavajući stih „ko da mi otme iz moje duše Kosovo“.
Predsedniku nema potrebe niko da otima Kosovo jer ga je on sam dragovoljno, bez borbe predao
prihvatajući Francusko-nemački plani i Ohridsku agendu.
Nažalost, što se Srba u južnoj srpskoj pokrajini tiče na njih u punoj meri mogu da se odnose
one Njegoševe reči – „Crni dane, a crna sudbino! Oj, kukavno Srpstvo ugašeno". Ipak na kraju čovek
se mora setiti one Pašićeve reči – „spasa nam nema, propasti nećemo“.
Srpsko nacionalno veće
Kosova i Metohije
