LESKOVAC
Povodom članka „Moć i nemoć istine“ autora Save Dimitrijevića, objavljenom 31. decembra 2020. godine u Novoj Našoj reči a kasnije i na sajtu Regionalne informativne agencije JUGpress.
Naše reagovanje, koje nudimo Novoj Našoj reči i Regionalne informativne agencije JUGpress , za objavljivanje, inicirano je poslednjim tekstom Save Dimitrijevića, objavljenim u novogodišnjem broju lista pod naslovom Moć i nemoć istine. U njemu autor beskrupulozno nastoji da one koji su borbu protiv okupatora i njegovih saradnika u Drugom svetskom ratu izneli na svojim plećima unizi i optuži ih da su se našli na „drugoj strani istorije“, iz koje se on sam „otrgao“ i sada je negira i optužuje, a da ni sam ne zna za šta. Da bi čitaocima bio uverljiviji, on često koristi poluistine i izmišljotine, kao i „izjave“ očevidaca koji to nisu, a čija kazivanja možda imaju karakter novinarskog mamca za čitaoce, ali nemaju ni trunke istine, barem ne one istine koja se može faktografski potvrditi.
Tako, kada u pomenutom tekstu piše o rušenju spomenika kralju Aleksandru u parku Devet Jugovića, autor teksta u Novoj Našoj reči tvrdi kako je glava spomenika, posle rušenja, vučena ulicama grada dok se nije raspala. To, svakako, niko nije mogao da vidi i, naravno, velika je laž. Istine radi, spomenik kralju Aleksandru jeste srušen i to zbog toga što je on uspostavio diktaturu u zemlji, što je progonio napredne ljude i što su u njegovo vreme proganjani i ubijani članovi Komunističke partije. Rušenje spomenika izvršeno je u najvećoj tajnosti, tako da ni dan-danas nema pravih saznanja o tome da li je, makar u delovima, sačuvan ili ne. U Narodnom muzeju u Leskovcu održan je veliki broj sastanaka i naučnih konferencija na kojima su teme bile upravo očuvanje spomeničkih obeležja iz prethodnih perioda i arhitektonsko uređenje određenih gradskih celina. Saopštenja sa tih sastanaka i konferencija objavljivana su u Leskovačkom zborniku i lokalnoj štampi, ali autor spornog teksta u NNR očigledno nije imao uvida u sav taj materijal, ili ga nije uzimao u obzir insistirajući na sopstvenom stau o temama koje nisu iz opsega njegove osnovne struke. On je, čini se, uveren, da takvim pisanjem daje nekakav lični doprinos gradu i njegovoj istorijskoj baštini, ali, naprotiv, samo pravi zabunu kod onih koji se ozbiljno i temeljno bave istoriografijom i kulturnom baštinom.
Tako, kada piše o nazivima nekih ulica u gradu, ne shvata njihov pravi značaj i smisao i kaže da su to samo „imena na plehanim tablama na njihovom početku“.
Nazivi ulica su veoma značajni jer oni treba da vaspitavaju mlađe generacije na tradicijama oslobodilačkih i odbrambenih ratova, na značajna dostignuća u kulturi i umetnosti u lokalnoj sredini. Ulicama se daju imena književnika, priznatih umetnika, graditelja itd. Znači, imena ulica nisu samo „plehane table na njihovom početku“ već one imaju i informativnu i vaspitnu ulogu i drugi značaj i nije svejedno koje će ime da nosi jedna ulica u bilo kom gradu.
Dalje, u tekstu o kome govorimo unižavaju se i potvrđena umetnička dela koja se tiču jednog o najznačajnijih istorijskih perioda u životu Leskovca i njegovih građana i čiji značaj, budući da su ostvarenja renomiranih stvaralaca, ni vreme ni ljudi, ma koliko bili pristrasni, ne mogu da umanje. Tako autor napisa jedan velelepni spomenik, čiji je autor veliki umetnik svetskog renomea Bogdan Bogdanović, naziva ruglom od gomile kamenja u Svetoilijskom parku koje su „oslobodioci“ podigli skrnaveći tako sam park na crkvenom imanju. Da bi se shvatilo u čemu je značaj ovog spomen-kompleksa i koja je njegova funkcija, moram reći nešto više o njemu ili, još bolje, navešću reči samog umetnika Bogdana Bogdanovića.
Povodom 30-godišnjice oružanog ustanka 1941. godine – u Leskovcu je otkrivena spomen-kompozicija u Svetoilijskom parku. O njoj autor Bogdan Bogdanović kaže: „Sam spomenik je od početka zamišljen tako da predstavlja jedan pokret odozdo, pokret zemlje, pokret iz dubine tla i zbog toga se javljaju elementi kao što je krater i sama amfora koja se postepeno diže iz zemlje i naglo stremi gore… Prizor mesta je takav da ovako zamišljen može da se prihvati i čak da je potencira…. Od ulaska u Spomen-kompleks posetilac se priprema da će doživeti nešto neobično, što će mu na specifičan način prikazati borbu ovoga kraja… Kapija, u duhu narodne arhitekture, pokazaće da ulazimo u svoj domaći ambijent. Otvara se zatim pogled na pitomu uvalu nekadašnjeg Svetoilijskog parka koja je krunisana samim spomenikom.
Spomenik u užem smislu sačinjavaju statua pobede koja podseća na grčku boginju Niku oko koje se okuplja veći broj kamenova sa simbolima života.“
Ispod statue pobede postavljeno je 17 kamenova sa imenima najistaknutijih boraca leskovačkog kraja, koji su se našli na čelu borbe. U tom smislu treba shvatiti i stihove koji su ispisani na prvom kamenu: „Fizički smo mrtvi, kao da nam kažu ovi kamenovi, ali duhom idejama mi smo sa vama i vidimo vas onako kao što vi nas vidite“.
Na kamenim belezima su ispisi poruke književnika Ivana Lalića: „Mrtvi smo, ali nismo zaspali, kamen te očima gleda“, a na kapiji stoji: „Leskovac, Porečje, Jablanica, Pusta Reka, Pomoravlje, Crna Trava. Njih osam stotina četrdeset troje poginulih boraca, žrtava fašističkog terora i bombardovanja“.
Sve ovo za autora teksta u Novoj Našoj reči je gomila kamenja, jer nije naučio osnovne stvari i bavi se onim što ne razume, a sebe smatra velikim znalcem. Spomenici treba da podsećaju na velike borbe koji je vodio srpski narod protiv okupatora i njegovih saradnika i da budu u funkciji negovanja tradicija, u smislu očuvanja kulturnog identiteta, i da budu potvrda bitisanja, opstajanja i delovanja, ma kakvo ono bilo, sviđalo se nekom ili ne, na određenom delu sveta u određenom vremenu. U tome je njihov značaj koji još više potencira i potvrđuje njihova umetnička vrednost, kakvu Spomen-kompleks u Leskovcu svakako ima. Ali to autor Dimitrijević ne može ili neće da razume.
Istitucije društva bi trebalo da se oglase i da deluju, a to treba da čine i sredstva informisanja, odnosno novinari uvek kada huligani oštete ili sruše neki spomenik ili spomen-bistu, što se često dešava, ali takva reagovanja najčešće izostaju. Tako su upravo sa spomenika boginji pobede u Spomen-parku još davno skinute „minđuše“, a oštećenja spomen-bisti i njihova krađa su maltene redovna, a da na to niko nije reagovao niti reaguje, što mnogo govori o odnosu sredine u kojoj živimo prema sopstvenom spomeničkom nasleđu.
Hranislav Rakić, istoričar
Mnogo je pitanja na koja odgovora nema. Nisu ga dali komunistički “istoričari”, odnosno samo su opravdavali borbu koju su vodili partizani, a istovremeno satanizovali “kraljevu vojsku i kralja”, za sitne povlastice. Recimo za partizane, na njihovu dušu ide to što je previše srba stradalo u drugom ratu. Na žalost, narod zna i pamti da su i oni činili zlodela, naročito pred kraj drugog rata i posle njega. Privatnu svojinu su privatizovali u ime nekih direktora iz svojih redova, a vlasnike mahom poubijali. I doveli nas ovde gde smo sada. Da se firme poput “Zdravlja”, “Nevene”, “Pobede”… unište ili prodaju u bescenje. Da smo i dalje među najsiromašnijim narodima u Evropi. I da i dalje ljudi u ovoj državi nemaju dobru perspektivu. Tako da mislim da su se istoričali obrukali, a penzioneri istoričari bi trebalo da pokriju uši i da ćute. Dosta su lagali i pričali naručenu priču. Nadam se da će mlađi da objave neke drugačije priče. Na žalost, otišlo je mnogo svedoka iz tog perioda, ali mislim da postoje dokumenta koja će poslužiti svrsi.
Kad Leskovcani ne zele da znaju svoju istoriju,sto bi to Kosovari, Bosanci znali umesto njih? Dopustili su da novokomponovani Leskovcani grade licnu istoriju svojih neleskovackih porodica u vidu starosedeoca Leskovcana. Posle nam kriv Hranislav. Pa svaki Hrane koristi prazan prostor. Ko ja sada. Nemam veze s krugom, nisam Dimitrijevic, a pamtim da je bilo pokusaja koje je matrapaz maneken satro u korenu da bi licno pustio korenje. Steta, bas steta. A ideja o tom leskovackom krugu je bila dobra. Unistila ih zelja za licnim pecatom. Nisu se sirili, uvodili druge Leskovcane, jer samo je mnogo njih bilo teze savladati od malo njih koji su sebe nazivali leskovackim krugom. Da gradjani razumeju nanetu stetu,nebi ponavljali razred. Sad im grad ne bi vodili seljaci koji se sela stide a preziru grad.
I ja bih verovatno tako branio komunizam da mi nisu ubili dedu, oduzeli sve, popalili i kuću i kućište i stoku .. verovatno bih i ja tako besedio da su mi izdavali knjige sa povezima kakve nemaju ni velika dela Dostojevskog, Tolstoja, Bukovskog a sve to jer veličam njihovu pobedu bez mrlje, gotovo bez greške i sve to U ime naroda ..
Gospodine Hranislave, dosta ste širili laži i publikovali ih u najskuplja odela. Batalite više, mator ste čovek i ako vec niste dostojanstveno živeli, priuštite sebi i taj osećaj. Makar da vidite kako je biti slobodouman. Ništa Vam ne fali da se družite sa ono malo istomisljenika u kancelariji koju koristite. A kad smo vec kod kancelarije, jel Vi kapirate da jos uvek živite (Vi i Vaš SUBNOR) na grbači naroda?? Zauzeli ste ceo sprat sa cca 500m² u centru grada. Znate li koliko to košta? Jeste kadkad razmislili o tome? Mislim na sve vas tamo koji pevate partizanske pesme i glunite heroje NORa .. a rata videli niste .. Završio bih sa Sram Vas bilo ali šta to Vama znači.
Pri tome ne mislim nista dobro ni o Karadjordjevićima ali ste Vi i Vaša dogma najmanje relevantni da to kažete.
Neviđeno je koliko lupate. Ili ste neobavešteni ili laźete. Koliko ja znam, ti NORovci koriste prostoriju kvadrature od otprilike dvadesetak m2, odmah do Juge i 016.
Nemam niśta sa njima, niti ih poznajem, ali mi je krivo kad se neko ostrvi na stare i nemoċne, a ne udara na mlađe, bezobrazne i dokazane …pove. Pogledaj samo slučaj Martes, pogledaj kako se ponašaju gradonaĉelnik i njegovi…A ti se ostrvljuješ na nekolicinu veoma starih ljudi koji su, ovakvi ili onakvi, ali su reprezentni celokupnog otpora i svih boraca u II sv. ratu iz našeg kraja.